Poezija, mučeništvo i političke komemoracije u Irskoj

Nimalo ne čudi što je, s gledišta vojne struke, Uskrsni ustanak 1916. godine doživio kategorički neuspjeh. Dan prije negoli je trebao započeti, britanske vlasti presrele su brod koji je prevozio oružje i municiju iz Njemačke.

Okolnosti je dodatno otežavala činjenica da su se pobunjenici organizirali u namjerno nejasan i u konačnici poprilično smušen zapovjedni lanac iz kojeg su u sljedeća dva dana dolazile različite kontradiktorne zapovjedi. Shodno tome, za one koji su namjeravali u njemu sudjelovati Ustanak je započeo u atmosferi obilježenoj zbrkom.

Na sličan način su se britanske snage u Irskoj također našle zatečene situacijom. Međutim, brzo su se pregrupirale i bombardiranjem prisilile pobunjenike na predaju nakon tjedan dana. Ako su neki od vođa pobune i vjerovali da je Britance sudjelovanje u Prvom svjetskom ratu dovelo u izuzetno ranjiv položaj (”Prilika Irske je u nevolji Engleske” glasila je jedna od poštapalica u to vrijeme) te da bi stoga neki oblik vojne pobjede bio moguć, stvarnost u obliku ograničenog ljudstva i zaliha značila je da je uspjeh ustanka od početka uvijek ovisio o mjeri u kojoj će akcije nadahnuti široku pobunu diljem zemlje.

Valja naglasiti da je Uskrsni ustanak prozvan ”revolucijom pjesnika” s vrlo dobrim razlogom. Trojica vođa – Pàdraic Pearse, Joseph Plunkett i Thomas MacDonagh – bili su pjesnici, a ustanak i njegove posljedice mogu se shvatiti kao kulminacija jedne pjesničke logike koja je funkcionirala ruku pod ruku s nizom irskih separatističkih pokreta tijekom protekla dva stoljeća

Na koncu se to i dogodilo; Uskrsni ustanak smatra se iskrom koja je pokrenula niz događaja koji su doveli do stvaranja neovisne države Irske i Sjeverne Irske 1921. godine.

No taj proces nisu sami po sebi pokrenuli vojni pothvati pobunjenika; tu je ulogu odigrala njihova smrt. Dok su oružani sukobi bjesnjeli ulicama Dublina, irska javnost prema ustanku imala je, čini se, vrlo neujednačen stav – ni u kom slučaju nije pobunjenicima davala punu i bezuvjetnu podršku.

Međutim, šesnaest naprečac izvršenih pogubljenja vođa pobune koja su uslijedila doživljena su kao pretjerana i okrutna, što je dovelo do potpune promjene javnog mnijenja. Pogubljeni muškarci (grofici Markievicz, jedinoj ženi osuđenoj na smrt, presuda je promijenjena u zatvorsku kaznu) uzdignuti su na razinu mučenika, a njihova spremnost da žrtvuju svoje živote postala je vrijednim uzorom.

”[P]oezija” riječima pjesnika W.H. Audena sama po sebi ”ne može ništa poduzeti”. Naravno, u pozadini događaja koji su doveli do neovisne irske države mnogo je običnih razloga: ukratko, sve utjecajnija katolička srednja klasa počela je razmišljati o tome da bi njezino stvaranje moglo promicati njihove ekonomske i društvene interese.

Uzevši tu činjenicu u obzir, valja naglasiti da je Uskrsni ustanak prozvan ”revolucijom pjesnika” s vrlo dobrim razlogom. Trojica vođa – Pàdraic Pearse, Joseph Plunkett i Thomas MacDonagh – bili su pjesnici, a ustanak i njegove posljedice mogu se shvatiti kao kulminacija jedne pjesničke logike koja je funkcionirala ruku pod ruku s nizom irskih separatističkih pokreta tijekom protekla dva stoljeća.

U srži njihove zajedničke logike nalazila se upotreba smrti.

Od 16. i 17. stoljeća u Irskoj nalazimo tradiciju kompenzacije neuspjeha u stvarnosti kroz poeziju: u poeziji su se ambicije i žudnje uništene u stvarnom svijetu mogle držati na životu pružajući način da se Irska ponovo posjeduje u mašti.

Pjesnici su igrali važnu ulogu u gelskom društvu koje se već nalazilo u raspadu kada je de facto zbrisano zloglasnim vojnim kampanjama Olivera Cromwella (1649.-1653.).

Našavši se bez statusa ili funkcije u novom okružju, ti pjesnici irskoga jezika stvarali su aisling – pjesme vizionarskih snova u kojima bi se pojavljivala ”nebeska žena” i najavljivala obnovu bivših država.

Kako su te nade blijedjele s vremenom i kako se broj neuspješnih pobuna protiv britanske vlasti u Irskoj množio, pojavila se grana sugestivne poezije koja je pjevala o ambivalentnim resursima otpora i o mogućnosti nekog budućeg uskrsnuća kroz smrt i žrtvu.

Thomas Moore (1780.-1852.), koji polaže pravo na status irskog nacionalnog pjesnika, bio je vjerojatno najpopularniji i sigurno najbolje plaćeni pjesnik svoga vremena u Londonu.

Njegova slava danas počiva na deset svezaka ”Irskih melodija” (Irish Melodies, 1808.-1834.) od kojih se mnoge i danas pjevaju diljem svijeta.

Spajajući romantičarsku opsjednutost lijepom smrću i sve veći paneuropski interes za pjesništvo i ukletu sudbu Kelta, te su pjesme ponovo ispisivale irske zahtjeve za nacionalnom samosvojnošću na ambivalentan i obazriv način.

Budući da su neimenovani pobunjenici-protagonisti tih melodija redom bili mrtvi, nisu predstavljali nikakvu prijetnju engleskoj publici, pa su njima tako govorili o tugaljivim emocionalnim krajolicima i ukletim mladim herojima.

Od 16. i 17. stoljeća u Irskoj nalazimo tradiciju kompenzacije neuspjeha u stvarnosti kroz poeziju: u poeziji su se ambicije i žudnje uništene u stvarnom svijetu mogle držati na životu pružajući način da se Irska ponovo posjeduje u mašti

Irski slušatelji, s druge strane, bili su vrlo dobro upoznati s činjenicom da je, na primjer, u pjesmi ”O, ne spominjite mu ime” pokojnikovo ime Robert Emmet, inače Mooreov poznanik i vođa neuspjele pobune u Dublinu 1803. godine, zbog čega je i bio pogubljen.

Posljednja dva stiha te melodije – ”I ako suza što krene, krišom niz lice nam kane / U dušama našim sjećanje zelenim izdržat će na njeg”(And the tear that we shed, though in secret it rolls / Shall long keep his memory green in our souls) – možda engleskoj publici sugeriraju tek da će ga se prijatelji rado prisjećati, no irski će slušatelj čuti kodiranu tvrdnju da, njegovana tugom, Emmetova smrt predstavlja sjeme iz kojeg će izniknuti nacionalno (”zeleno”) uskrsnuće.

Na početku 20. stoljeća nečujne pjesničke suze uzmakle su pred glasnijim i izravnijim uvjeravanjima. U svom novopečenom Irskom književnom teatru W.B. Yeats i Lady Gregory postavili su dramu ”Cathleen Ni Houlihan” 1902. godine. Siromašna starica pojavljuje se na pragu kuće u kojoj su u tijeku svadbene pripreme.

Lamentirajući nad činjenicom da su stranci zauzeli njezina četiri zelena polja i nabrajajući mrtve ljubavnike koji su se stranaca pokušavali riješiti, ona moli za pomoć. Očaran, sin koji se treba oženiti slijedi je izašavši iz kuće napola u transu, pri čem saznajemo da se starica preobrazila u lijepu mladu kraljicu.

Kratka je to i jednostavna alegorija: Cathleen Ni Houlihan jedna je od ženskih personifikacija Irske, stranci su Englezi, a mrtvi ljubavnici lista irskih nacionalističkih heroja.

Nikome tko je vidio ovu dramu ne može promaći da ista poziva na žrtvu u krvi. Na vampirski način (a Bram Stoker je, prisjetimo se, također bio Irac), njena ponuda, kojoj sin daje prednost pred sretnim brakom, nije ništa do besmrtnosti stečenoj žrtvovanjem vlastita života.

Govoreći o onima koji joj pomažu, Cathleen otvoreno kaže da ”Oni koji imahu rumeno lice radi mene ostat će blijedih obraza”, no neće nimalo biti nesretni što umiru budući da će, njezinim riječima, ”Postati zapamćeni zauvijek / Živjet će zauvijek / Govorit će zauvijek / Glas njihov odjekivat će vjekovima”. (They shall be remembered for ever / They shall be alive for ever / They shall be speaking for eve,/ The people shall hear them for ever.)

Yeats nije nipošto bio konzistentan nacionalist i njegove su političke ideje poprimale različite oblike tijekom života. ”Cathleen Ni Houlihan” napisao je pod utjecajem svoje nedostižne muze i mnogo predanije nacionalistkinje Maud Gonne, koja je i igrala ulogu Cathleen u praizvedbi.

U jednoj od svojih posljednjih pjesama ”Čovjek i jeka” (Man and the Echo), napisanoj netom prije smrti 1939. godine, Yeats otkriva da ga drama proganja: sada u svojoj starosti leži ”budan iz noći u noć” (awake night after night) pitajući se ”Je li ta moja drama poslala/ Kojeg čovjeka Englezima na nišan?” (Did that play of mine send out/Certain men the English shot?)

Je li, drugim riječima, njegova drama pomogla stvoriti romantičnu nacionalističku atmosferu iz koje je izniknuo ustanak 1916. godine?

Bilo kako bilo, dinamika ove drame gotovo je doslovce ponovljena u pjesmi ”Majka” Pàdraica Pearsea, jednog od spomenutih vođa pobune. Pjesmom progovara majka koja žaluje svoja dva sina koja su poginula boreći se za ”veličanstveni cilj” (for a glorious thing), a koja isto tako nalazi utjehu u činjenici da će obojica zaslužiti besmrtnost kao nagradu podsjećajući na obećanje Cathleen Ni Houlihan: ”Njihov narod govorit će o njima / Pokoljenja će ih pamtit / I zvati ih blagoslovljenima” (They shall be spoken of among their people / The generations shall remember them,/And call them blessed).

U spomenutom razdoblju nije samo Irska na ovaj način koristila smrt. Od D’Annunzija do unionista iz Ulstera i njihovog krvavog puta na stratište Somme Europa je tijekom 1916. bila zatravljena idejom krvne žrtve iz koje će, u nekim slučajevima, izniknuti fašističke ideologije.

U godinama koje su prethodile Uskrsnom ustanku Pearse je sve više padao pod utjecaj te ideje koja se širila Europom. Upravo zato jer je položio pravo na smrt i na mrtve, Pearse se izdignuo iz relativne anonimnosti i zauzeo mjesto na čelu irskog političkog diskursa.

Njegov posmrtni govor na sprovodu O’Donovana Rosse (1. kolovoza 1915. godine) na eksplicitan način je upregnuo moć mrtvih kako bi se usprotivio nadmoćnoj prevlasti Britanaca te pružio nadahnuće i primjer za nadolazeću pobunu. O’Donovan Rossa bio je stari irski militant koji je sudjelovao u bombaškim napadima širom Engleske i koji je proveo neko vrijeme u engleskim zatvorima te u egzilu.

Posljednja dva stiha te melodije – ”I ako suza što krene, krišom niz lice nam kane / U dušama našim sjećanje zelenim izdržat će na njeg”(And the tear that we shed, though in secret it rolls / Shall long keep his memory green in our souls) – možda engleskoj publici sugeriraju tek da će ga se prijatelji rado prisjećati, no irski će slušatelj čuti kodiranu tvrdnju da, njegovana tugom, Emmetova smrt predstavlja sjeme iz kojeg će izniknuti nacionalno (”zeleno”) uskrsnuće

Shodno tome, umro je u New Yorku, no odlučeno je da će se njegov sprovod u Dublinu iskoristiti za masivno okupljanje i demonstraciju snage.

Kao što nas uči ”Antigona”, pravila o sahrani nadilaze logiku države: ona stvaraju okružje preko čije će granice država vrlo nerado zakoračiti. Pearseov govor nije samo iskoristio slobodniji kontekst u kojem je održan, nego je dosegnuo vrhunac upravo pozivajući se na moć mrtvih: ”Lude – ostaviše nam naše mrtve Fenijce – pobunjenike, a dok god Irska bude čuvala ove grobove, neslobodna Irska nikad neće mirovati” (the fools—they’ve left us our Fenian dead, and while Ireland holds these graves, Ireland unfree shall never be at peace).

Britanska moć, sugerira Pearce, ima svoje granice – ne može kontrolirati utjecaj mrtvih irskih pobunjenika na irske umove.

Osam mjeseci kasnije te mrtve će prizvati da odobre ustanak. Oko jedan sat poslije podne na Uskrsni ponedjeljak 1916. Pearse je stao pred zgradu dublinske Glavne pošte, najvažnije od svih zgrada koje su pobunjenici zauzeli, i naglas pročitao Proklamaciju Irske republike, čime je započeo ustanak.

Upućena irskome narodu, Proklamacija započinje zazivanjem transcendentalne snage religije i mrtvih: ”U ime Boga i mrtvih naraštaja od kojih prima svoju staru tradiciju nacije, Irska kroz nas poziva svoju djecu k zastavi i zadaje udarac u ime slobode”.

Ustanak se nije slučajno dogodio na Uskrs, budući da se namjerno htjelo upregnuti kršćansku simboliku krvne žrtve Velikog petka i konačnog uskrsnuća.

Činjenica da se velik broj komemoracija stogodišnjice ustanka 2016. godine održao na Uskrs, a ne na stvarni datum na koji je ta pobuna započela (24. travnja) svjedoči o trajnosti ove mitske poveznice.

Nekoliko tjedana nakon što je proklamacija pročitana Pearse će se pridružiti svojoj kohorti mrtvih, a irski naraštaji stasali poslije njegove smrti morat će izlaziti na kraj s njegovom neuništivom utvarom.

Nakon što su tolike godine mrtvi pobunjenici bili korišteni kao povod za pobunu, što je postkolonijalnoj državi bilo činiti s njima jednom kad je država stvorena i kad revolucija više nije bila od koristi novopečenim političkim elitama?

Niz godina irska je država pokušavala ukrotiti duhove 1916. pridajući im gotovo religijski status. Pretvoreni su u ikone, iznad propitivanja i analiza, čime su izbrisane njihove međusobne razlike i ambivalentna politička značenja njihovih pothvata.

Ušutkani, postavljeni su za neproblematične preteče represivne katoličke Irske koja je njegovana tijekom prvih 50 godina postojanja države.

Međutim, ti duhovi nisu tako lako izblijedjeli i s početkom ”nevolja” u Sjevernoj Irskoj ponovo su ušli u nacionalni politički život. Tvrdnje pripadnika IRA-e kako predstavljaju stvarne nasljednike onih koji su se borili u Glavnoj pošti izazvao je akademski i politički protunapad.

Kako bi njihove tvrdnje lišila legitimiteta, grupa takozvanih revizionističkih povjesničara dala si je u zadatak demitologizirati sudionike i događaje 1916.

Za ove znanstvenike Uskrsni ustanak je u svom temelju bio nelegalan, antidemokratski čin nasilja koji je provela šačica fanatika.

U godinama koje su prethodile Uskrsnom ustanku Pearse je sve više padao pod utjecaj te ideje koja se širila Europom. Upravo zato jer je položio pravo na smrt i na mrtve, Pearse se izdignuo iz relativne anonimnosti i zauzeo mjesto na čelu irskog političkog diskursa

Njegov utjecaj na irski politički život smatrali su izrazito lošim budući da je odobravao nasilje i anglofobiju.

I dok ti revizionistički povjesničari sami sebe promoviraju kao hrabre rušitelje sigurnih mitova na kojima se temelji irska država, konzervativne tendencije njihovih analiza – posebno način na koji privilegiraju prava koja polaže (britanska) država – idu na ruku mnogim elementima Irske.

Štoviše, zadnjih nekoliko godina najglasniji kritičar Uskrsnog ustanka kao nelegitimnog pothvata bio je John Bruton, bivši taoiseach (premijer) iz osamdesetih.

Njegov glas, međutim, tek je jedan od mnogih u divno višeglasnom zboru perspektiva o 1916. koje su omogućene tijekom komemoracije 2016. U godinama koje su prethodile komemoraciji pitanje kako obilježiti stogodišnjicu tog ustanka – događaja koji nemali broj ljudi smatra, riječima Declana Kiberda, ”istočnim grijehom” kojim je začeta država – nadvilo se nad politički horizont.

S obzirom na to da je cilj ustanka na jednoj razini bio komemoracija – kroz besmrtnost mučeništva – izražavala se zabrinutost da bi bilo kakav čin komemoracije neminovno prizvao sablast nerekonstruiranog nacionalizma.

Ti konzervativni strahovi pokazali su se potpuno neutemeljenima: ono što se na kraju dogodilo može dati primjer kako izaći na kraj s prošlošću oko koje postoje podjele i razmirice.

Ukratko, umjesto da se promovira jedna verzija događaja svi oblici komemoracije, od onih koje je organizirala država nadalje, naglašavali su pluralnost.

Iako je tijekom uskrsnog vikenda 2016. održana vojna parada u centru Dublina, važno je naglasiti da se također održao i naizgled bezbrojan niz predavanja, rekonstrukcija događaja, obilazaka i šetnji pod stručnim vodstvom, koncerata i tome sličnih događaja koji su vrlo uspješno uključili ogroman dio irske publike u dijalog s vlastitom poviješću.

Nije došlo do jednostavne glorifikacije irske nacionalističke prošlosti: umjesto toga, organizirani događaji pokazivali su kaleidoskopsku panoramu irske povijesti u kojima se raspravljalo o različitim perspektivama i verzijama ustanka 1916. i njegova naslijeđa. Ton tih rasprava mahom se može sažeti službenim sloganom komemoracije: ”Sjetite se, promislite, ponovo zamislite”.

Knjižare u Irskoj vrvjele su monografijama koje su se bavile revolucionarnim razdobljem ne samo kako bi se prisjetile prošlosti i ispričale priču o pobunjenicima, nego i kako bi zabilježile glasove onih sudionika čije su se priče dosad izostavljale iz prikaza navedenog razdoblja: priče žena, irskih vojnika u britanskoj vojsci, djece i dublinske radničke klase.

Te bogatije, složenije perspektive stvorile su širok spektar osvrta na nevjerojatan broj pitanja, kao na primjer pitanje utjecaja umjetnosti na taj ustanak ili njegovih međunarodnih aspekata: doista, diljem svijeta održane su konferencije na kojima se raspravljalo o širokom broju tema vezanih za ustanak i njegovo naslijeđe.

Ključno je, međutim, što to složeno promišljanje nije bilo ograničeno samo na akademsku sferu, već su se iz njega proizašli zaključci prenosili svim razinama društva.

Održao se i veći niz rasprava u televizijskim emisijama i drugim medijskim formatima o važnosti koju 1916. ima (ili nema) za suvremenu multikulturalnu Irsku.

”Sve se promijenilo, promijenilo sasvim: Strašna ljepota je rođena.” Ovi ambivalentni redci Yeatsove pjesme ”Uskrs 1916.” dugo su funkcionirali kao neslužbeni moto pobune.

Ustanak je iznenadio Yeatsa, što je i zabilježeno u pjesmi koja spominje njegove veze s nekim od glavnih protagonista pobune, propituje njihove motive i pita se je li taj događaj bio neophodan

Ustanak je iznenadio Yeatsa, što je i zabilježeno u pjesmi koja spominje njegove veze s nekim od glavnih protagonista pobune, propituje njihove motive i pita se je li taj događaj bio neophodan.

U konačnici Yeats prepoznaje da su vođe pobune vlastitom smrću stekli neku vrstu besmrtnosti, no otvorenim ostavlja pitanje je li to neupitno pozitivno.

Na više načina ta složena pjesma također je postavila smjernice kojima su se kretale komemoracije koje nisu slijedile neki zacrtani put, već su težile temeljito propitivati događaje kroz što veći broj perspektiva.

Irska se pokazala kao država koja ima dovoljno samosvijesti rigorozno postaviti pitanja o vlastitim korijenima i priznati njihovu složenost.

Umjesto da se duhovi 1916. utišaju ili da ih se natjera da uglas govore samo jedno, komemoracije su uključile mrtve na dosad uvelike nedoživljen i oslobađajući način: prepoznavši da govore mnogim različitim glasovima.

(Prevela Antonija Primorac. Autor predaje na Sveučilištu u Rijeci).

> Svi tekstovi ovog autora