novinarstvo s potpisom
U svim mogućim medijima javljaju se govornici hrvatskog jezika koji se odnose prema tom narodnom blagu kao prema starim cipelama. Imam zapravo dojam da je odgovornima u zemlji jedino važno da se hrvatski jezik smatra sasvim neovisnim i da nema nikakvih veza s bilo kojim drugim jezicima, pa ni s ovima u regiji – a da pri tome ne vode brigu o tome da građani ispravno koriste taj svoj rođeni jezik.
Držim da je tu na prvom mjestu problem nesretnih glasova Č, Ć, DŽ i Đ, zapravo Č i DŽ, jer su ih ljudi zapustili te koriste samo takozvane meke suglasnike.
Ć i Đ su pravi miljenici, pa na svoje dolaze naši Bosanci i Dalmatinci, koji tvrdu braću smatraju dođošima u naš jezik.
Hercegovci i istočni Slavonci ne znaju za taj problem, jer je jezik kojim oni govore službeni standardni hrvatski jezik, gdje su sva
četiri glasa ravnopravna.
Doduše, i među njima ima pojedinaca koji se svađaju s njihovom upotrebom, pa se možemo vratiti na početak ovog izlaganja.
Ć i Đ su u dobrom dijelu zemlje zaštićena divljač kojoj prijeti izumiranje, jer Zakon o zaštiti životinja nitko ne poštuje, pa čak ni predstavnici zakona!
Generacijama nedovoljna opća briga o štokavskom standardnom jeziku rezultirala je da djeca iz obitelji izlaze s lošim znanjem hrvatskog službenog jezika u školi potom također nemaju pravu izobrazbu, gdje često i učitelji dolaze iz obitelji u kojima je osnovni jezik regionalni, na sveučilištu se situacija nedovoljno ispravlja – pa je rezultat zabrinjavajući. I dolazimo do problema sa Č, Ć, Đ i DŽ.
U svakoj zemlji ima pojedinaca, čak i grupa, koji loše govore svoj standardni jezik, ali kod nas to prelazi mjeru.
Među školovanim ljudima, intelektualcima, novinarima, političarima, radijskim i televizijskim spikerima, pa čak i u emisijama kulture – previše je takvih ljudi, u prvom redu onih koji nisu prijatelji glasova Č i DŽ.
To je najočitije u zadnje vrijeme u poštapalici z n a č i , čija upotreba u govoru nekih, opet ću naglasiti i intelektualaca, prelazi granice i dobrog ukusa – prvo, jer se koristi prečesto, a drugo, jer se riječ završava glasom Ć, čak, čini mi se, i kod onih koji inače pravilno koriste glas Č!
Primijetili ste to kod mnogih govornika ovakve rečenice:
“Na sastanku odbora, znaći, razmotrena je situacija, pa je, znaći, donešena odluka da se ubuduće, znaći, poduzmu…”.
Grozno!
Sedamdesetih godina realizirao sam za TV Zagreb seriju nastavnih filmova o hrvatsko-srpskom jeziku. Za film o Č, Ć, DŽ i Đ snimao sam scene i u kuhinji hotela Internacional. Glavni kuhar morao je pred kamerama govoriti o jelima. Kad je trebalo spomenuti đ u v e č , šef kuhinje je ozbiljno primijetio da se ne kaže đ u v e č , nego đ u v e đ e . Sad sam mu ja ozbiljno odgovorio da u tom slučaju nema pravo, a on je strogo naredio pomoćnicima da donesu konzervu đuveđa.
Razumije se da je na etiketi pisalo ĐUVEČ.
– Nije moguće! – zavapio je hrvatski kuhar s međunarodnim renomeom. – Pa ja čitavog života govorim đuveđe, i u hotelu tako govorimo već deset godina…
Šef je imao pravo, ponegdje se u narodu vjerojatno i danas kaže đuveđe, kao i grincek (umjesto grincajg). To su jednostavno posljedice nedovoljne pažnje u učenju pravilnih poznavanja i izgovaranja svih glasova u standardnom hrvatskom jeziku.
Bilo je (ozbiljnih) prijedloga nakon 1991. da se glasovi Č, Ć, DŽ i Đ reduciraju na dva znaka. Na sreću do toga nije došlo. To bi, doduše, dovelo za mnoge ekstremiste do dugo željenog razlaza sa srpskim
jezikom, ali bi istodobno rezultiralo beskrajnim komplikacijama u stvaranju novog pravopisa!
U praćenju nogometnih prijenosa na HTV-u vrlo često se susrećem s jednim od komentatora kojemu su Ć i Đ izraziti zaštitni znak:
“ProtivniĆki napadaĆi obilaze domaće braniĆe, slijedi ubaĆaj lopte…”.
I redovito se tada pitam tko je tome čovjeku dao na televiziji stalan posao spikera za koji nema osnovno znanje jezika?!
A ja imam jedan svoj osobni obračun s tim invalidima.
Danima me u medijima iritirala reklama za K a r l o v a Ć k o pivo, te ja apsolutno zbog toga otada ne kupujem karlovačko pivo. I pitam se, kao uvijek, kad su birali skupo plaćenog spikera, kako su mogli prethodno ne provjeriti govor kandidata?!
Kad govorimo o obrazovanju, predlažem primjer testa za provjeru jezičnog znanja, na bilo kom stupnju školstva ili kod zapošljavanja:
“Znači, dužni smo isporučiti đačkim domovima u Hadžićima, Ičićima i Đurđenovcu po četiri tisuće ćevapčića, četrdeset ćupova đuveča i tisuću kolača.”
***
Kandidati trebaju prvo ispisati vlastoručno taj tekst koji im čita ispitivač, zatim glasno pročitati ispisane rečenice, što će pokazati pravilnost izgovorenih i napisanih glasova Č, Ć, Dž i Đ, te, pored toga, naglasaka u riječima.
I, da se našalimo, organizirajte prigodno nagrađivanje natjecatelja (bojim se da će biti malo takmičara koji će ispuniti zadatke bez pogreške, ili u pisanju ili u čitanju teksta).