Metak na dijete s hidžabom

Lijepo je od našeg premijera Andreja Plenkovića što je izrazio žaljenje zbog teškog ranjavanja djece izbjeglica, ali još bi ljepše bilo da se na Tijelovo uputio u Zadar i posjetio djecu zbrinutu u tamošnjoj bolnici, kao što je to primjerice učinio župan Božidar Longin, ali i posjetio policajce kojima je ovaj događaj zasigurno bio krajnje traumatičan.

Djevojčica ima ozljede lica, trbuha i desne ruke, a dječak, smješten na intenzivnu njegu spomenute bolnice, noćni će ulazak u Hrvatsku doživotno pamtiti po prostrelnoj rani lica i vilice. Predsjednik Vlade kazao je kako od policije očekuje da i nadalje štiti granice, no da je to ranjavanje djece “jako loše”.

I jest loše. Zahtijeva hitnu i podrobnu istragu. Ranjavanje se navodno dogodilo tako što su meci usmjereni ka gumama kombija probili dno, pod na kojem su ležala djeca. Najmanje dijete u automobilu imalo je tek šest, sedam godina.

Izvjestitelji javljaju kako je policija sumnjala da se u kombiju, furgonu što je prešao granicu između Bosne i Hercegovine i Hrvatske, nalaze osobe, kako oni to vele, u “pokušaju ilegalnog prelaska” (kao da ti siroti, na putu od Afganistana ili Iraka, do krajnjih granica izdržljivosti napaćeni ljudi, mogu legalno ući u Hrvatsku), pa je hrvatska policija, osjetivši se ugroženom nezaustavljanjem – zapucala.

Zato meni akcija nije nimalo filmska. Možda sam ja gledala previše krivih, američkih akcijskih filmova sa sretnim završecima u kojima pravda pobjeđuje, a kriminalac završi iza rešetaka, ali zar zaista nije bilo drugačijeg rješenja da se zaustavi kombi stranih registracija? Pucanj u zrak kod prvog probijanja barikade? Ježevi? Ozbiljnije, jače barikade?

Pucnji u krijumčarski kombi sa čak dvadeset i devet izbjeglica, sa četiri obitelji iz Irana i Afganistana s ukupno petnaestero djece, uslijedili su nakon čak tri svjetlosna i zvučna upozorenja da se zaustave.

Kako bi stvar bila još bolja, krijumčar, dakle onaj koji se beskrupulozno bogati na teškim sudbinama ljudi, nakon policijske akcije koju novinari nazivaju filmskom uspio je pobjeći, zbrisati u obližnju šumu, a nastradali su nevini dvanaestogodišnjaci.

Dok ovo pišem još uvijek za njim bezuspješno tragaju policajci, policijski psi, helikopter, dronovi…

Zato meni akcija nije nimalo filmska. Možda sam ja gledala previše krivih, američkih akcijskih filmova sa sretnim završecima u kojima pravda pobjeđuje, a kriminalac završi iza rešetaka, ali zar zaista nije bilo drugačijeg rješenja da se zaustavi kombi stranih registracija? Pucanj u zrak kod prvog probijanja barikade? Ježevi? Ozbiljnije, jače barikade?

Štotijaznam što – sve ono čime bi policije uz granice pretpostavljam trebale raspolagati da automobil koji se ne zaustavlja na upozorenje ne naleti na policajce, ne naruši mir i sigurnost građana i zemlje u koju ulazi, ali, brate, i da ne ugrozi živote tih jadnih ljudi?

Ljudi poput svih nas koji su se našli u nevolji i očajnički traže rješenje u mirnijem i slobodnijem dijelu svijeta. Običnih ljudi, roditelja kakvi smo svi mi.

Pogibija šestogodišnje afganistanske djevojčice nakon policijske intervencije na željezničkoj pruzi uz granicu sa Srbijom koja još nije dobila sudski epilog, pa sad ovo strašno ranjavanje djece uz granicu s Bosnom i Hercegovinom, kod Donjeg Srba – sve bi to moglo ostaviti dojam da nam je svetija granica, ta crta razgraničenja, ta obrana Europe kao dobro utvrđenog autističnoga otoka – od dječjih života. A nije tako

Pogibija šestogodišnje afganistanske djevojčice nakon policijske intervencije na željezničkoj pruzi uz granicu sa Srbijom koja još nije dobila sudski epilog, pa sad ovo strašno ranjavanje djece uz granicu s Bosnom i Hercegovinom, kod Donjeg Srba – sve bi to moglo ostaviti dojam da nam je svetija granica, ta crta razgraničenja, ta obrana Europe kao dobro utvrđenog autističnoga otoka – od dječjih života. A nije tako.

Znam da policajcima koji su pucali osjetivši se ugroženima nije bilo nimalo lako gledati propucanu djecu. Sigurno je grozno i njima i njihovim obiteljima, no iritira mnoštvo olako ispisanih komentara po društvenim mrežama koji brane takvo drakonsko postupanje. Opravdanja su tipa: samo su radili svoj posao i branili sebe.

Zar policijski posao nije i doušnička mreža u zemlji iz koje imigranti ulaze u Hrvatsku? Netko im je, pretpostavljam, i dojavio informaciju o sumnjivom furgonu koji nije nakrcan jabukama već pretrpan izbjegličkim familijama? Zar im taj netko ne javlja i da je unutra čak petnaestero djece od kojih najmlađe nije ni školarac.

Tu su da brane zakon, pišu vrli komentatori. Jesu. Svejedno, nekima od nas povremeno se taj i takav zakon čini nehumanim, lošim jer priječi ljudima pogođenim ratom i siromaštvom da se slobodno kreću i žive u miru i slobodi. To smo pravo ne tako davno zahtijevali za naše sunarodnjake i susjede do kojih su ovi nesretnici nastradali kod Donjeg Srba stigli.

Možemo li, smijemo li pamtiti duže od dvadeset i sedam godina?

Uloga koju smo dobili i zdušno preuzeli ulaskom u EU, ta obrana srednje Europe od najezde nevoljnika s Istoka i dio nas samih izgleda čini neempatičnima i autističnima. Nespremnima razumjeti tuđu nevolju, pogotovo ako je zamotana u hidžab

Uloga koju smo dobili i zdušno preuzeli ulaskom u EU, ta obrana srednje Europe od najezde nevoljnika s Istoka i dio nas samih izgleda čini neempatičnima i autističnima. Nespremnima razumjeti tuđu nevolju, pogotovo ako je zamotana u hidžab.

Nikako da zdušno uđemo u cipele novih izbjeglica, osjetimo užas koji ih tjera preko svijeta da rješenje traže i nađu s drugu stranu zakona, u ljudima, ima ih posvuda, koji uvijek nalaze načina da se na brzinu obogate na prirodnim i ratnim kataklizmama, svjesni da nema te cijene koju stradalnici neće platiti ne bi li djeci spasili život i osigurali budućnost.

Nerijetko se rasproda sve što se ima za ovaj put u neizvjesnost. U zemlju čiju kulturu, jezik, običaje ne poznaš i ne razumiješ. U Zemlje u kojima će, ako i ostanu, biti građani drugog reda, izloženi nerazumijevanju i preziru onih koji ih na silu primaju.

Odlazak premijera u zadarsku bolnicu i posjet roditeljima smještenima u u Srbu mogao je pokazati da se Hrvatska sjeća ne tako davne prošlosti i da suosjeća sa svima, pa i onima u hidžab zamotanima.

    •  Mozgovi okovani žilet žicom
    •  Dobrodošlica ispisana kundakom
    •  Posljednja pomast za glupost na Laudato TV
    •  ''Antivakser revolucija'' miloševićevskoga tipa
    •  A Boro a Day Keeps Illness Away
    •  Kad virus neodgovornosti zahvati politiku
    •  Respekt liječnicima, a ne za Milanovićeve pohvale zločincima
    •  Hrvatska iz nehata na pravoj strani
    •  HRT politički plijen ili javni servis?
    •  Čoban tjera migrante

> Svi tekstovi ovog autora