Zlatko Dalić ne trasira normalno domoljublje u Hrvatskoj

Zlatka Dalića za premijera. Neka političari uče od Zlatka Dalića. Zlatko Dalić je ujedinio Hrvatsku. Poniznost. Čovjek koji je rekao NE politici… Kako je rastao uspjeh hrvatske reprezentacije na Svjetskom nogometnom prvenstvu u Rusiji javnost u Hrvatskoj razotkrivala je Zlatka Dalića, izbornika hrvatske reprezentacije, kao ključnog čovjeka zasluženog za uspjeh.

I oni koji nisu nogometni eksperti počeli su sa zadovoljstvom gledati utakmice. Nekad ih je bilo sram kada bi se naši nogometaši prenemagali na terenu nakon faula koji možda nije bio faul, ili kada bi se unosili u lice sucu, ili igračima iz suprotnog tima.

Sada toga nije bilo, ili je bilo minimalno. Oni koji su pamtili kako bi nekad naši reprezentativci pali duhom i tijelom nakon prvog dobivenog gola, sada su vidjeli da se oni “novi” naši reprezentativci bore još jače i žešće. I da su dostojanstveni na kraju. Pa i kada su izgubili od Francuza. Da se znaju pristojno ponašati na terenu, zagrliti protivničke igrače, čestitati.

Nikada u Hrvatskoj nogomet nije donio toliko radosti toliko širokom krugu građana kao na ovom Svjetskom prvenstvu u nogometu. Mnogi su vjerovali da upravo izbornik Zlatko Dalić ima taj faktor x koji je učinio nogomet normalnom zabavom za sve – zato sada mnoge toliko boli njegovo nerazumijevanje što zapravo čini, i s Thompsonom i s Bujancem

Zlatko Dalić je u svojim prvim izjavama nakon što je Hrvatska izgubila od Francuske prvo čestitao pobjednicima. To je bila prva rečenica. I nije bilo bacanja sumnji na suce i sve moguće druge vrste “vanjskog neprijatelja”, nego: Tako je to u nogometu.

Zlatko Dalić i njegov tim nogometaša, predvođenih Modrićem, donijeli su apsolutno drugačiju komunikaciju, interno i eksterno, u odnosu na ranije postave reprezentacije.

Kada je Rakitić nakon izgubljena finala rekao: “Učinili smo to da se svi opet zaljube u Hrvatsku, u naš način nogometa”, bilo je to vrlo blizu velike istine.

Kada su Dalić i Modrić na terenu “ubili” agresiju i prenemaganje sve se to reflektiralo i na navijače. Nije bilo hukanja, nije bilo zla.

Onaj tko je smislio da reprezentacija uvijek nakon završene utakmice pjeva “Moju domovinu” učinio je ispravnu odluku. Moja domovina je taman budila sentiment i emocije, a nije nikoga zaboljela, ili mu stvorila nelagodu.

Kako se Hrvatska penjala do finala sve je više bilo onih koji su se “ponovno zaljubili u Hrvatsku”, sve više onih koji su obožavali taj novi hrvatski nogomet, koji su se baš ponosili. Sve je više bilo onih koji su vjerovali da je taj čudesni faktor x donio upravo Zlatko Dalić. Nesumnjivo jest da je upravo on i bio taj ključni element koji je donio smirivanje, dostojanstvo, ali i autoritet ( primjerice u slučajevima Ladić i Kalinić). Taman je pokazao i lijepu dozu otklona od HNS-a i Davora Šukera, vrlo neomiljenog reprezenta svega mutnog u hrvatskom nogometu.

U zemlji u kojoj nedostaje lidera, pozitivnih lidera na javnoj, političkoj i društvenoj sceni, autoriteta, uzora, dogodila se maštarija da bi Zlatko Dalić mogao i morao biti i nešto više od sjajnog izbornika, od čovjeka koji je napravio nogometno čudo i donio radost novog velikog zaljubljivanja u nogomet neovisno o političkoj, nacionalnoj, vjerskoj pa i seksualnoj orijentaciji. Na trenutak se čak ugasio i mačistički kod hrvatskog nogometa. Svi su mogli voljeti nogomet.

Kada su ljudi izgovarali “Dalića za premijera”, ili ponavljali da naši političari trebaju nešto naučiti od Dalića oni su zapravo vidjeli svoju osobnu interpretaciju Zlatka Dalića.

Iz Rusije nam se javljao, pričinjao jedan drugačiji Dalić, a sada se pokazuje jedan drugi. Griješe oni koji govore: pa to je uvijek bilo tako, govorimo vam, oni su takvi bili neprestano, vi ste budale jer ste nasjeli. Radilo se o nastojanju da se neke stvari promijene. To se vidjelo. Ali to je nestalo

Vidjelo se da je smiren i umjeren i pristojan, a da ima autoritet u reprezentaciji. To je bilo ono što se priželjkivalo i na drugim pozicijama u državi i društvu. Da netko ima razumnu dozu autoriteta, da zna što želi i da je umjeren i pristojan, da ne svađa ljude.

To je bila ta formula koja se dopala ljudima i koja je počela graditi Dalića kao ideal, kao tip lidera koji treba Hrvatskoj. Pa i hrvatskoj politici. Pri čemu su ljudi ispravno osjetili da su to sve vrlo deficitarne odlike u našem javnom prostoru.

Voljenje Dalića je zapravo bila poruka politici i državi i društvu: ovo su vrline o kojima maštamo.

Lik Zlatka Dalića poprimao je pritom posve romansiranu verziju. U njemu se željelo vidjeti ono čega zapravo nije bilo: da je on mnogo više od izvrsnog nogometnog izbornika. Željelo se vidjeti da je on čovjek koji je donio razumnu dozu domoljublja, domoljublje bez mržnje prema drugačijima, domoljublje bez skretanja na borbeno polje ustaše:partizani, domoljublje bez relativiziranja NDH.

Pojava Zlatka Dalića i faza “Moja domovina” dala je priliku da se pokažu mnogi “obični” domoljubi, dala je priliku srednjoj struji domoljublja i onima koji su se htjeli veseliti nogometu, onoj esenciji, lopti i terenu i vještim nogometašima.

Trenutak u kojem Zlatko Dalić uzvraća novinaru N1 Antoniju Zavadi na pitanje o tome zašto je zvao Marka Perkovića Thompsona, i kada to naziva provokacijom – jer Thompson je naša himna, otkriva zapravo kako on nije razumio o kakvoj su njegovoj ulozi maštali hrvatski građani. Da su maštali da je on predstavnik te nove srednje struje običnog domoljublja. Domoljublja bez mržnje i isključivosti.

Zlatko Dalić je pokazao da smo mu svi skupa natovarili prevelik teret na pleća. Da smo ga pretvarali u superjunaka, u hrvatsko čudo. Puno je bilo onih koji su u ponedjeljak željeli previdjeti Davora Šukera kako se gura u prvi red kad su Vatreni izlazili iz aviona. Bilo je i onih koji su pozivali “ajmo se praviti da nema Thompsona”. “Ništa nam neće ovi dan pokvarit”, citirali su neki sa zadnjim atomima nade TBF.

Bilo je mnogo onih koji su i “Lijepa li si” bili spremni oprostiti u trenucima velikog tuluma i veselja. Ali što učiniti sa zagrljajem s Velimirom Bujancem?

Možda bi trebalo reći: Dobro jutro. Buđenje. Nakon sna. Nakon maštanja da može drugačije.

Onaj tko je smislio da reprezentacija uvijek nakon završene utakmice pjeva “Moju domovinu” učinio je ispravnu odluku. Moja domovina je taman budila sentiment i emocije, a nije nikoga zaboljela, ili mu stvorila nelagodu

Zlatko Dalić ne može biti ništa više od sjajnog izbornika. Ne može biti ni uzor političarima, ni mladima, niti pokretač nečeg velikog u Hrvatskoj. Jer u trenutku zagrljaja s Velimirom Bujancem zapravo ide tragom i predsjednice Kolinde Grabar-Kitarović i premijera Plenkovića ili svih onih političara koji su spremni odlaziti k Bujancu.

Koji nisu spremni reći NE da se ne zamjere onima kojima je Thompson i Bujanec mjerilo domoljublja.

Iz Rusije nam se javljao, pričinjao jedan drugačiji Dalić, a sada se pokazuje jedan drugi. Griješe oni koji govore: pa to je uvijek bilo tako, govorimo vam, oni su takvi bili neprestano, vi ste budale jer ste nasjeli. Radilo se o nastojanju da se neke stvari promijene. To se vidjelo.

Ali to je nestalo. Ili nije bilo volje da se nastavi. Zato za mnoge izgleda kao velika obmana. Pa boli i donosi razočaranje.

Ali barem ostaje sjećanje na trenutke kada se činilo da može drugačije.

(Prenosimo s portala Net.hr).

    •  Emancipirana marioneta
    •  Milanovićeve puknute cijevi
    •  Glasači ne žele Milanovića
    •  Hajdaševa crna kutija

> Svi tekstovi ovog autora