Moram pauzirati i ostajem kao Pale, sama na svijetu

 (Opaska uredništva: Svi mi koji držimo na životu portal Autograf izražavamo veliko zadovoljstvo i zahvalnost što je sa nama bila uzorna kolegica/kolumnistica Nela Vlašić. Jako nam je žao što zbog obiteljskih složenih okolnosti mora pauzirati i nadamo se da će nam se vratiti što je prije moguće. Veselit ćemo se svakom njenom osvrtu kada god joj se ukaže prilika i potreba da se javi, makar povremeno, jer brojni čitatelji cijene i mi isto znamo da je kolegica Vlašić postala nezaobilazan oslonac i važna suputnica u ovim bremenitim hrvatskim vremenima).

Nikad nisam imala visoko samopoštovanje. Neki vele kako je to tipično za najmlađe, u mom slučaju treće dijete. “Potroše” se roditelji na prva dva. U želji da od njih načine pristojne ljude postavljaju im ciljeve, nameću obaveze, inzistiraju na tome da odabrane izvanškolske aktivnosti dovedu do kraja.

Tebe pak maze, popuštaju ti. Pronalaze milijun subjektivnih i objektivnih razloga za tvoja odustajanja od sviranja klavira (dijete nema sluha), do sporta (ima problema s kičmom, ravnim stopalima, nije kompetitivna …), sve valjda iz grižnje savjesti što im se nakon djevojčice i dječaka (idealne kombinacije), pretpostavljam u ne baš sjajnoj financijskoj situaciji, “zalomilo” ovo treće.

Meni je puno značilo kad me je mjesec-dva nakon što sam ostala besposlena nazvao Drago Pilsel i ponudio mi suradnju s Autografom. Nećemo se lagati. Informacije se u novinarskim kuloarima šire brzinom svjetlosti. Znala sam da tu nema love, da to nije angažman koji može popraviti iznos prijevremene mirovine – ali i to da ću imati pravo na stav i punu slobodu u izboru tema

Oni to naravno nikad nisu, niti bi na najvećim “mukicama” priznali, pa smo se svi pravili da jedni drugima vjerujemo kako je sasvim normalno da dvoje zaposlenih roditelja ne baš sjajnih primanja sredinom pedesetih godina prošlog stoljeća dobiju i treće i to, uspoređujući ga s prethodna dva, koja su pobirala raznorazne nagrade na tadašnjim školskim, republičkim i državnim natjecanjima iz matematike i fizike, ne baš uspješno dijete.

Ja sam lijepo crtala! Savršeno rolala na koturaljkama koje su tada imale četiri kotača i to je uglavnom bilo sve što sam tada bolje činila od starije sestre i brata. Nedovoljno. Oni su bili poslušniji, uredniji, odgovorniji, bolji đaci i moje samopoštovanje nepovratno i nepopravljivo tonulo je u bezdan. Prikrivala sam ga, vjerojatno prozirno do kraja – mladenačkim buntovništvom.

Prčkanje po svemu i brzo odustajanje od svega započetog dugo me je pratilo. Nalazila sam milijun izgovora sve dok jedno ljeto, sad već jako davne 1979. godine, nisam pročitala oglas u kojem je redakcija Novog lista tražila za ljetni rad na desetke mladih. U školi sam radila po nekim zamjenama deset dana u jednoj, petnaest dana u drugoj školi, ali šanse za stalan posao bile su minimalne.

Da se razumijemo – šanse za posao u Novome listu bile su još manje i tako je otpočelo mojih pet godina honorarčenja za mizeran novac, ali od prvog dana, od prvog udarca jednim prstom po prastaroj pisaćoj mašini znala sam kako ovaj puta neću odustati i da sam napokon našla prostor u kojemu moja prirodna znatiželja, individualnost, “fluktuirajuća” pažnja i interesi, zanimanje za ljude i njihove probleme –  mogu biti i jesu prednost pred drugima.

Otkrila sam prije eto gotovo četrdeset godina novinarstvo i ni trenutka, bez obzira na sve prođene užase od kojih je mobbing, ( sindrom praznog stola), nekoliko godina pred konačan odlazak iz redakcije tih novina bio najgori – jer su ga provodili nekadašnji prijatelji i kolege koje si vrlo doslovno doveo u tu redakciju.

Državni domovi su popunjeni. Privatni preskupi i vi htjeli-ne htjeli morate u jednom trenutku odustati ili od mame s Alzheimerom ili od pisanja. Žao mi je, ali tako to obično biva kad pisati jednostavno ne možeš a da ti netko na nekoliko sati ne priskoči i ne pričuva mamu –  tema je na pretek, a pomoći niotkud!

Oprošteno im je. Mi, ljudi niskog samopoštovanja lako zaboravljamo i praštamo učinjene nam nepravde, uvjereni od djetinjstva kako takvi buntovni i neprilagođeni i ne zaslužujemo bolje.

No, ovisnost o novinarstvu, o potrebi da s nekim podijeliš informaciju, stav, mišljenje gora je vjerojatno bilo koje druge. Izliječene od kockanja, pušenja, alkoholizma, narkomanije viđamo, susrećemo, no malo je onih koji će odustaju od pisanja. Može to biti na portalima koji vas ne plaćaju, na društvenim mrežama, po lokalnim oglasnicima… Ma gdjegod, bitno je da se piše.

Zato je meni puno značilo kad me je mjesec-dva nakon što sam ostala besposlena nazvao Drago Pilsel i ponudio mi suradnju s Autografom. Nećemo se lagati. Informacije se u novinarskim kuloarima šire brzinom svjetlosti. Znala sam da tu nema love, da to nije angažman koji može popraviti iznos prijevremene mirovine – ali i to da ću imati pravo na stav i punu slobodu u izboru tema.

Obradovao me je i tako je eto započela naša sad već četverogodišnja svakotjedna suradnja koja će, nažalost, nadam se ne na odveć dugo razdoblje morati biti prekinuta. Razlozi su obiteljski. Mama od 91 godine koja je dugo bila O.K. – ali sad na kraju, kao uostalom više od pedeset posto njezinih vršnjakinja i onih desetljeće mlađih od nje, pati od Alzheimera.

To vam je, kao što i sami znate, samo ljepši naziv za jedan od mnogih oblika demencije u kojem se gubi kratkotrajno pamćenje. Bolest koju prati i čitav niz drugih, nimalo blistavih situacija u kojima često ne prepoznajete svog roditelja. Nažalost, član obitelji koji s takvom osobom živi (pogađate onaj treći, “neželjeni”, bez samopouzdanja – a u mom slučaju i odavno rastavljen, dakle, sam…) mora se s njom boriti na dnevnoj bazi,  dvadeset i četiri sata, danju i noću.

Mnogo je tema i dilema oko toga trebamo li šutke prelaziti preko sve očitijih stupidarija državnoga vodstva i ja se nadam,  iako me više neće biti na naslovnici Autografa svaki petak, da će mi glavni urednik, ako ne zbog mene, a ono zbog vas koji ste me lajkali, hvalili, kudili ili podržavali (na čemu sam vam beskrajno zahvalna), dopustiti povremeno javljanje kakvim dnevnim osvrtom kad pronađem tetu čuvalicu ili dom prihvatljivih cijena i izgleda za mamu.

Državni domovi su popunjeni. Privatni preskupi i vi htjeli ne-htjeli morate u jednom trenutku odustati ili od mame s Alzheimerom ili od pisanja. Žao mi je, ali tako to obično biva kad pisati jednostavno ne možeš a da ti netko na nekoliko sati ne priskoči i ne pričuva mamu –  tema je na pretek, a pomoći niotkud!

Promakla mi je ona o tome ima li nogometna reprezentacija, koja u jednom trenutku prezentira, dakle zastupa državu, pravo odabrati da joj pjeva čovjek čije nastupe zbog spornoga znakovlja u publici i ustaškog pozdrava brane mnoge, neke i nama susjedne zemlje?

Promiče mi očito i tekst o tome kome se dodvorava Vlada kad odobrava stotinu dvadeset i pet tisuća naših, mojih kuna za spomenik žrtvama komunizma u Ottawi, u Kanadi? Dijaspori koja sa sigurne udaljenosti diktira nama što u domovini moramo slušati, gledati, misliti? Katoličkoj crkvi s čijim se svećenicima i župljanima u Kanadi uslikava – tko drugi do general Glasnović?

Mnogo je tema i dilema o tome trebamo li šutke prelaziti preko sve očitijih stupidarija državnoga vodstva i ja se nadam, iako me više neće biti na naslovnici Autografa svaki petak, da će mi glavni urednik, ako ne zbog mene, a ono zbog vas koji ste me lajkali, hvalili, kudili ili podržavali (na čemu sam vam beskrajno zahvalna) dopustiti povremeno javljanje kakvim dnevnim osvrtom kad pronađem tetu čuvalicu ili dom prihvatljivih cijena i izgleda za mamu. Tek toliko da ubijem apstinencijsku krizu i nisko samopoštovanje kad me zasvrbe prsti.

Dotad sam, ma kako mi to teško padalo, Pale u apstinencijskoj krizi – sam na svijetu!

    •  Mozgovi okovani žilet žicom
    •  Dobrodošlica ispisana kundakom
    •  Posljednja pomast za glupost na Laudato TV
    •  ''Antivakser revolucija'' miloševićevskoga tipa
    •  A Boro a Day Keeps Illness Away
    •  Kad virus neodgovornosti zahvati politiku
    •  Respekt liječnicima, a ne za Milanovićeve pohvale zločincima
    •  Hrvatska iz nehata na pravoj strani
    •  HRT politički plijen ili javni servis?
    •  Čoban tjera migrante

> Svi tekstovi ovog autora