Pod (po)razno: ma, nije ljudi Pelješki, već Pelješački most!

Kako stvari stoje u našem jeziku, moj notes Jezične nakaradnosti ostat će trajno otvoren i za moje nasljednike, za nove generacije.

Ne osjećam ni lahor nagovještaja da se nešto kreće u većoj brizi oko standardnog hrvatskog jezika, osim, naravno, u stručnim i akademskim krugovima koji nemaju pravih veza s javnošću.

Često se pitam je li službenom krugu  z a i s t a  stalo do održanja sadašnjeg hrvatskog standardnog jezika ili se potiho očekuje novi Gaj da riješi taj čvor.

Da li se  z a i s t a  slažu da u jeziku i dalje ostaje važeća istočnoslavonska-hercegovačka ijekavska osnova? Ili za standardni jezik odabrati neko drugo hrvatsko narječje, s novim gramatičkim i ortografskim pravilima?

Jer mnogi će se intelektualci vjerojatno javno izjašnjavati za pravila važećeg hrvatskog standardnog jezika, ali ga se u praksi ili u svakodnevnom govoru neće pridržavati, s  b a l k a n s k i m  običajem da zakoni postoje zato da se krše, tj. da se prihvaćaju oni koji im odgovaraju, a zaobilaze oni koji im ne odgovaraju. I to pod plaštem domoljublja.

Jer mnogi će se intelektualci vjerojatno javno izjašnjavati za pravila važećeg hrvatskog standardnog jezika, ali ga se u praksi ili u svakodnevnom govoru neće pridržavati, s  b a l k a n s k i m  običajem da zakoni postoje zato da se krše, tj. da se prihvaćaju oni koji im odgovaraju, a zaobilaze oni koji im ne odgovaraju. I to pod plaštem domoljublja

Da je tako, primjer je angažiranje u medijima  s t a l n i h spikera i komentatora s nedovoljnim poznavanjem standardnog hrvatskog jezika, i u službenim i u reklamnim emisijama – a lektori sjede u redakcijama i ne reagiraju na jezične propuste.

Umoran sam u zadnje vrijeme od slaganja i preslagivanja zapisanih jezičnih nakaradnosti u našem javnom životu, pa ću popričati s vama o raznim primjerima koji svakodnevno bodu oči onom dijelu naroda koji poznaje, dobro govori i voli naš standardni jezik, bez uvrštavanja u posebne pretince.

GOSPODINE DOVNIKOVIĆ

Tko zna kako dugo primam poštanska pisma i e-poruke s naslovom u vokativu GOSPODINE DOVNIKOVIĆ, umjesto GOSPODINE DOVNIKOVIĆU! Nisam ženomrzac (pitajte moju suprugu!), ali, brate, nisam žensko, jer se samo ljepšem spolu obraća sa GOSPOĐO DOVNIKOVIĆ. Moram proširiti tvrdnju: i imenom me često (koliko često?) oslovljavaju s GOSPODIN BORIVOJ umjesto GOSPODINE BORIVOJE. 

Osjećam se tada kao da mi se obraćaju stranci, koji ne znaju naš jezik, a ne naši ljudi.

Dakle, ženama se pri pozivu prezime ne sklanja, a ime selektivno: GOSPOĐO MARKOVIĆ, DRAGA SLAVICE, GOSPOĐO ANĐO, ZDRAVO, MARO, ali u većini se imena ne sklanjaju:

GOSPOĐO VESNA, DRAGA MARIJA, ZDRAVO, LJERKA…

Koja se ženska imena u vokativu sklanjaju, a koja ne, zahtijeva opsežni traktat – dobri govornici znaju to po iskustvu (koje je kod mene staro osamdeset godina). Česi također imaju to pravilo i ja ne znam koje su kod njih razlike, no Karel Gott pjeva u svojoj pjesmi “Draga Kristinko…”, a mi kažemo “Draga Kristinka…”.

Znači, nemojte govoriti “Kako si, Klaudijo?”,  “Zdravo, Valter!”, “Dragi Domagoj!” – nego “Kako si, Klaudija?”, “Zdravo, Valtere!” te “Dragi Domagoje!”.

ZADNJI – POSLJEDNJI

“Povijesni” jezični spor između Hrvata i Srba također je u upotrebi pridjeva  z a d n j i  i  p o s l j e d n j i .

Osamdesetih godina prošlog stoljeća u beogradskom Ninu naišao sam u Pismima čitalaca na tekst nekog profesora koji je napao običaj u Hrvatskoj da govore ZADNJI umjesto POSLEDNJI, što je on smatrao apsolutno pogrešnim. A kod nas se i dandanas drži da je POSLEDNJI srpski izraz i da treba koristiti ZADNJI.

U mom odgovoru, koji je NIN objavio, odgovorio sam borbenom profesoru, ali i hrvatskim ekspertima, da su oba pridjeva važeća, s time da ZADNJI znači  z a d n j i  u  n i z u  (“Na zadnjem sastanku odlučili smo…”), a POSLJEDNJI znači da je time niz prekinut (“Na posljednjem sastanku poduzeća u bankrotu…”).

Po hrvatskom Isusovu POSLJEDNJU večeru trebalo bi zvati ZADNJA VEČERA, a po srpskom sinoćnji ljubavni sastanak bio bi POSLJEDNJI, iako su momak i djevojka živi i zdravi i  nastavljaju se viđati

Po hrvatskom Isusovu POSLJEDNJU večeru trebalo bi zvati ZADNJA VEČERA, a po srpskom sinoćnji ljubavni sastanak bio bi POSLJEDNJI, iako su momak i djevojka živi i zdravi i  nastavljaju se viđati.

Drugu anegdotu o jezičnim čarkama između Hrvata i Srba doživio sam osobno u zagrebačkoj Glavnoj pošti. U podužem redu došao je na red čovjek koji je predao činovnici za pultom pismo s pitanjem šta bi još trebalo dodati na kovertu pored adrese. Iz reda je iskočio čovjek (očito kurir neke firme, jer je pod rukom imao hrpu pisama) i napao nesretnog jezičnog neznalicu: “U Hrvatskoj se kaže ŠTO, a ne ŠTA!” Ja sam umirujuće priskočio: “Ništo, ništo, gospodine, čovjek se svakako ne snalazi u hrvatskom jeziku”.

I stvar je bila riješena – kurir se vratio u red zadovoljan svojim domoljubnim istupom, ali vjerojatno nije do kraja shvatio moje NIŠTO. Ne znam kako se osjećao gospodin Štakavac; on je predao svoje pismo i izgubio se iz pošte glavom bez obzira.

ŽENE SE ŽENE…

Nedavno sam pročitao vijest da su se Ranko i Mira OŽENILI i da su u sretnom braku. A potom se čuvena mlada pjevačica konačno odlučila OŽENITI.

Dvije stranice našeg poznatog tjednika posvećene su ŽENIDBI super glumačkog para u Hollywoodu.

Ne samo u ovim slučajevima, već godinama rijetko čujem da netko kod nas spominje VJENČANJE ili STUPANJE U BRAK! Kod nas se parovi i djevojke naveliko  ž e n e , pa čak i svećenici u svojim službenim propovijedima slave  ž e n i d b e ,  a ne  v j e n č a n j a !!!  Znači li to da se vjernici  ž e n e ,  a samo nevjernici  v j e n č a v a j u ?

Neće me valjda i zbog toga proglasiti nedomoljubom?!

A ja sam apsolutno protiv toga da se moja Vesna  o ž e n i l a  za mene,  jer se ona  u d a l a , ja sam se  o ž e n i o  njome, a zajedno smo se  v j e n č a l i  ili  s t u p i l i  u  b r a k !

Kad smo već kod vjere, nije loše da spomenem naše božićne narodne pjesme u kojima se ISUS PORODIO!!! Kao agnostik ne uplićem se u pitanja religije, ali se ovdje radi o javnim pjesmama koje su namijenjene vjerničkoj masi, a tu se, kao i u čitavoj naciji, mora paziti na jezik.

Da se ISUS PORODIO nije samo jezična pogreška, nego eksplicitna blasfemija u odnosu na čitavo društvo. Što je nevjerojatno, nisam primijetio da je kler do sada javno to osudio i zatražio izmjene! Pa će se i dalje na radiju i televiziji pjevati da se ISUS PORODIO, umjesto RODIO.

PELJEŠ(AČ)KI MOST

Pregledao sam geografske knjige i nigdje nisam našao naše mjesto s nazivom PELJEŠ, nego samo PELJEŠAC. Da postoji PELJEŠ, most bi se mogao zvati PELJEŠKI, ali Pelješac može imati samo PELJEŠAČKI most – kao što Dubrovnik ima DUBROVAČKE zidine (a ne DUBROVSKE), OBROVAČKE ulice (a ne OBROVSKE), KARLOVAČKU obalu (a ne KARLOVSKU obalu)

Čovjek kod nas mora biti hrabar da izađe s problemom koji službeno nije priznat kao problem. Nedavno je Predsjednica u jednom intervjuu naš famozni most nazvala PELJEŠAČKIM i istog časa bila napadnuta, tako da to nikada više nije spominjala. Ja sam joj e-mailom preko njenog Ureda odao priznanje što je javno iznijela jezičnu pogrešku oko imena mosta i dobio priznanje za “brigu oko hrvatskog jezika”, ali Predsjednica osobno nije nastavila aktivnost oko toga. Ja to činim…

Već odavno, kao jezikobrižnik, uočavam pogrešku u nazivu projekta oko kojeg se vrti povijest – PELJEŠKI MOST.

Pregledao sam geografske knjige i nigdje nisam našao naše mjesto s nazivom PELJEŠ, nego samo PELJEŠAC. Da postoji PELJEŠ, most bi se mogao zvati PELJEŠKI, ali Pelješac može imati samo PELJEŠAČKI most – kao što Dubrovnik ima DUBROVAČKE zidine (a ne DUBROVSKE), OBROVAČKE ulice (a ne OBROVSKE), KARLOVAČKU obalu (a ne KARLOVSKU obalu)…

Možda će lingvisti tvrditi da je taj naziv uvriježen, pa ga ne treba dirati. Dragi moji, puno riječi i naziva u hrvatskom jeziku bilo je korišteno od davnina, pa je ipak zamijenjeno kao neispravno ili stranih korijena:

izvještaj u izvješće, ubacivanje u ubačaj, molba u zamolba,

pečat (ili žig) u štambilj…

PRISTUPAČNA PRISTUPNOST

Nije jasno kako u jeziku dolazi do iskrivljenog značenja pojedinih riječi. Držim da neke značajnije ličnosti u medijima krivo izgovore neki pojam, što se potom kao zaraza nastavi širiti u govornoj praksi.

U zadnje vrijeme u radio-emisijama o gradskim problemima sve češće se spominje  p r i s t u p a č n o s t  prema tramvajskoj stanici ili školi, umjesto  p r i s t u p n o s t.

Zapravo, pristupnost se gotovo više i ne spominje! A u rječnicima se lijepo kaže da je pristupnost otvorenost za prilaz, pristup, a pristupačnost je svojstvo, osobina onoga što je shvatljivo, pristupačno.

Dakle, osigurana je pristupnost autobusnoj stanici, a naš načelnik je pristupačna osoba.

USPORENI POLICAJAC

 Kad smo već kod prometnih situacija, da spomenem nastojanja da se u naš jezik unose nove riječi za pojmove koji dosada nisu postojali (pri tome ni u kom slučaju ne mislim na one novotvorine koje su pokušali u jezik ubaciti umjesto dotadašnjih legalnih, a po novom nepodobnih riječi).

Ubrzo su, po običaju, ljudi izmislili duhovit naziv za te prepreke na kolnicima: LEŽEĆI POLICAJAC! Kako takav žargonski izraz ne može ući u zakone, organiziran je javni natječaj na kojem je pobjedu odnio odličan prijedlog: USPORNIK. I to je za mene bio prvi novi zamjenski izraz u hrvatskom jeziku koji sam oduševljeno pozdravio!

Za suvremena nastojanja da se regulira vožnja motornih vozila cestama, posebno u gradovima, izmišljena su asfaltna uzvišenja koja usporavaju brzine kod posebnih objekata (škola, bolnica i sl.). Ubrzo su, po običaju, ljudi izmislili duhovit naziv za te prepreke na kolnicima: LEŽEĆI POLICAJAC!

Kako takav žargonski izraz ne može ući u zakone, organiziran je javni natječaj na kojem je pobjedu odnio odličan prijedlog: USPORNIK. I to je za mene bio prvi novi zamjenski izraz u hrvatskom jeziku koji sam oduševljeno pozdravio!

No gle čuda: nova, izvrsna riječ nije prihvaćena od javnosti(!?). I dalje čujem u medijima da se govori o ležećem policajcu, a uspornik nitko ne spominje… Nije mi jasno u čemu je stvar!

Da opet završim ovu Ljutu papriku trajnim epilogom:

Čuveni rimski govornik sva je svoja izlaganja, bez obzira na to o čemu je bila riječ, završavao rečenicom: “Uostalom, Kartagu treba razoriti!” Tako ću ja završiti ovo moje izlaganje konstantnim vapajem: “Dokle će na našim medijima jedni te isti sportski komentatori uporno zagađivati naš jezik supermekim Ć umjesto čeličnog Č ?”

    •  Petero žena na drvećima
    •  Milane, bravo majstore!
    •  Časni sude, kriv sam!
    •  Situacija
    •  Visoki turizam
    •  Treba nam Palača kulture, daleko prije ''Plavog vulkana''
    •  Khrzhanovski na Luzhnikiju
    •  Štima(c)?
    •  Roll Up jezika
    •  Čemu nervoza

> Svi tekstovi ovog autora