novinarstvo s potpisom
Unatoč činjenici da je vijest o tome kako je Europski sud za ljudska prava u Strasbourgu odbio raspravljati o tužbi koju je Joe Šimunić podnio protiv Hrvatske dobila značajan prostor u medijima, analize čitavog slučaja su izostale. Što je šteta, jer je slučaj iznimno poučan i zaslužuje širu problematizaciju koju ću ovim tekstom načeti.
On prije svega potvrđuje već odavno poznatu činjenicu da nacionalisti zapravo obožavaju nepostojeću domovinu, odnosnu vlastitu viziju domovine, dok joj stvarnost i povijesno nasljeđe preziru i ne podnose. S te strane radi se o ljudima koji zapravo objekt vlastitog obožavanja ne mogu podnijeti.
Odatle i nekontrolirani bijes zbog bilo kakvih disonantnih tonova u javnosti, želja da se određena povijesna razdoblja izbrišu iz memorije, kao i želja da se nešto što čini dio autentične baštine vlastitog naroda proglasi kao nešto strano i nametnuto, što treba ukloniti da bi se nacija vratila vlastitoj biti.
Najbolji primjer za to su odnos prema antifašističkom pokretu, odnosno neprihvaćanje njegove autentičnosti u hrvatskom društvu ili pak prema arhitekturi socijalističkog modernizma, koja za razliku od one iz habsburškog razdoblja, doista predstavlja jedinstven primjer nečega što je vrhunac doseglo upravo ovdje, a što se često bagatelizira u odnosu prema spomenutom habsburškom nasljeđu.
No, Šimunić je sve skupa podignuo na jednu višu razinu, tako što je vlastitu zemlju tužio međunarodnom sudu.
U ovom rijetko zabavnom obratu zanimljivo je uočiti kako je odjednom jedan od heroja onih koji na svaki internacionalizam sumnjivo gledaju i koji su svakog pojedinca ili udrugu koja se svih ovog godina bavi zaštitom ljudskih prava optuživali i optužuju da ih plaćaju međunarodne organizacije, s ciljem destabilizacije ili ocrnjivanja Hrvatske, postao upravo netko tko međunarodnom sudu za ljudska prava ocrnjuje Hrvatsku.
Učinio je zapravo istu stvar zbog koje bi njegovi adoranti svakog drugog već davno pribili na stup srama.
No, kad dođemo do sadržaja same tužbe, stvari postaju još zabavnije.
To navodim jer Šimunić, s jedne strane čak ispravno ukazuje na nedosljednost hrvatskih sudova, koji mnoge identične slučajeve uzvikivanja ustaškog pozdrava nisu kaznili, no usput izmišljajući s druge strane kako ustaški pozdrav nije zakonom zabranjen, pa mu se krši ljudsko pravo na način da ga se kažnjava jer je uradio nešto što nije nezakonito.
I tu sad dolazimo do ključnog momenta Šimunićeve tužbe, zbog kojeg mu je Europski sud za ljudska prava apriori odbio tužbu, budući da se na tu argumentaciju tužitelj nije pozivao na hrvatskom sudu.
Dakle, Šimunić bi zapravo htio da mu Europski sud za ljudska prava potvrdi kako ustaški pozdrav nije zakonski zabranjen u Hrvatskoj.
Moram priznati da dugo nisam ništa zabavnije čuo. Iz toga bi onda dalje logično slijedilo to da mu upravo ta institucija da za pravo i prizna mu pravo na korištenje fašističkih parola u javnosti. Apsolutno je nevjerojatno da je on sam ili njegov odvjetnik mogao makar i na sekundu pomisliti da je takvo što moguće.
Takvu vrstu iracionalnosti, jasno nisu pokazali na hrvatskom sudu, budući da su ipak svjesni da je riječ o nečemu što je zakonski doista zabranjeno, ali ih je vjerojatno zatekla činjenica da se na njegovom slučaju zakon dosljedno primijenio.
Što je također paradoksalno, jer naprosto zbog međunarodne eksponiranosti čitavog slučaja, nije bilo nikakve šanse da se sud drži često prisutne ignorancije ovakvih ispada.
Kad sve ovo pak stavimo sa strane i vratimo se na samog Šimunića, ostaje i dalje nejasno zbog čega on i svi oni koji iskazuju javnu simpatiju prema ustaškom nasljeđu i simbolici to do kraja otvoreno i ne kažu, umjesto da na sve moguće eskiviraju to konačno priznanje?
(Prenosimo s portala Telegram).
UKOLIKO VAM SE TEKST DOPADA I VOLITE NEZAVISNO I KVALITETNO NOVINARSTVO, VI MOŽETE PODRŽATI AUTOGRAF PA I NAJMANJOM MOGUĆOM UPLATOM NA NAŠ RAČUN, POZIVOM NA BROJ 060 800 333 ILI SLANJEM SMS PORUKE NA 647647 UZ KLJUČNU RIJEČ DEMOS. HVALA! ZA VIŠE INFORMACIJA KLIKNITE OVDJE.