Snaga manjine, suočavanja i katarze

Možda bismo trebali moliti za milost manjine. Kao da je od nas većine slaba korist u pogledu izgradnje mira danas ovdje u Hrvatskoj ili ovdje u Europi. Na čemu možemo toj većini zahvaliti da je u etničkom, religioznom, rasnom smislu pridonijela afirmaciji ljudskosti?

Kao da s obzirom na naš broj i mogućnosti koje iz njega proizlaze malo dajemo društvu, zajednici kojoj pripadamo kao šutljiva većina, više predana svojim navikama i udobnosti nego pravednosti. Većina koja se radije prilagođava nego da istražuje prostore slobode.

Uključujući i kršćansku većinu koja nedovoljno protestira kada joj podvaljuju nasilje radi čuvanja tzv. ”kršćanske kulture” i islamsku većinu koja bi se trebala još jače javno deklarirati protiv islamističkog terorizma kao eklatantne zloupotrebe islama.

Kao da s obzirom na naš broj i mogućnosti koje iz njega proizlaze malo dajemo društvu, zajednici kojoj pripadamo kao šutljiva većina, više predana svojim navikama i udobnosti nego pravednosti. Većina koja se radije prilagođava nego da istražuje prostore slobode

A upravo se u manjinama pojavljuje otpor nasilju, protest koji priželjkujemo od većine.

Tako je, na primjer, prigodom ovogodišnje komemoracije u Jasenovcu pripadnik jedne manjine, predsjednik Židovske općine iz Zagreba Ognjen Kraus jedini kritički progovorio protiv zloupotrebe demokracije jer je u Splitu šaka muškaraca pod krinkom HOS-ovih uniformi izvikivala ustavno nedopušten pozdrav ZDS.

Nismo saznali što se to dogodilo 10. travnja tijekom Domovinskog rata; čini se ipak da se ovdje ”šverca” slavljenje ustaštva, dakle da se promovira društveno štetna poruka. Na tu opasnost za zajednicu (etničku ili religijsku) ni državne ni crkvene vlasti nisu reagirale, već su gromoglasno prešutjele taj događaj. Jedini koji nas je obranio bila je jedna mala manjina u liku njenog predstavnika.

Njegov protest i prozivanje državne vlasti da se izjasni u skladu s hrvatskim Ustavom i europskim civilizacijskim vrijednostima zapravo je čin služenja općem dobru zajednice, hrvatskom društvu.

Ovaj primjer navodimo da bismo usmjerili pogled na manjine, na pojedince koji djeluju u duhu ljudskosti, krhki i ne tako vidljivi kao protagonisti većine, jer nas upravo oni vode prema budućnosti i pomažu da se otrgnemo zovu kolektiva, krda, mainstreama.

Oni pokazuju što je alternativa zabludi da osim rezignacije, frustracije, neprijateljstva i apologije ničeg drugoga nema.

Da smo osuđeni na pesimizam.

Populizmi svih nacionalnih i religijskih boja su poput zaraze koja razara tkivo zajednice. Opasnost dolazi upravo od onih koji se kunu u rodoljublje i kršćanske/islamske vrijednosti, a truju svoj narod mržnjom i potiču na nasilje za koje vjerojatno neće odgovarati oni, već će ceh platiti lakovjerni koji ih slijede i njihovi potomci.

Usprkos tome oko nas ima svijetlih točaka, poput upravo navedenog govora predsjednika Židovske općine Zagreba ove godine u Jasenovcu.

Nismo saznali što se to dogodilo 10. travnja tijekom Domovinskog rata; čini se ipak da se ovdje ”šverca” slavljenje ustaštva, dakle da se promovira društveno štetna poruka. Na tu opasnost za zajednicu (etničku ili religijsku) ni državne ni crkvene vlasti nisu reagirale, već su gromoglasno prešutjele taj događaj. Jedini koji nas je obranio bila je jedna mala manjina u liku njenog predstavnika

Tako je pozornost medija privukao prizor beogradske djece koja su nakon utakmice Hrvatske i Srbije prišla ogradi i tražila pozdrav od hrvatskih rukometaša. Koji su im istom mjerom sportske srdačnosti i odgovorili.

To su prizori koje trebamo oponašati ako želimo doživjeti što znači pobijediti smrtonosnu netrpeljivost koju nam na kapaljke švercaju oni koji tako slijepo vole svoju domovinu da je svojom mržnjom prema drugima dave.

Još veću pozornost privukla je gesta ”čovjeka od riječi”, kako je Wim Wenders naslovio film o papi Franji. Papa je ljubio noge političkim predstavnicima iz Južnog Sudana izazivajući tako njihovu savjest i pamćenje, pobuđujući njihovu svijest da valja ustrajati u provođenju tek potpisanog mirovnog sporazuma, a ne odati se ratničkom zovu.

U Južnom Sudanu djeluje biskup kojeg smo upoznali u Rimu prije tri godine na konferenciji o nenasilju, a koji je bio otet i zarobljen u Sudanu. Svjedočio je kako je nenasilnim ophođenjem prema svojim otmičarima pokrenuo u njima promjenu. Naime, pripovijedao je taj biskup, sve te mladiće gledao je kao svoje sinove i tako im se obraćao. ”Za desetak dana i oni su se prema meni ponašali kao prema starijoj osobi kojoj su ukazivali poštovanje.” Otmičari su ga na kraju pustili.

I za tog biskupa je Papa kleknuo. Tim činom postao je manjina.

Spočitavaju mu da je to samo jedan od mnogih njegovih performansa, ne vjeruju mu ”njegovi”. Odbacuju jednostavnost ponašanja, ne vide da jedino tako ima nade za Crkvu koja se zadužila svojim suradništvom sa strukturama moći i do danas je u toj neblagoslovljenoj vezi zarobljena.

Put prema izlazu nije u optuživanju društva za sekularizaciju, ispraznom govoru o udaljavanju od Boga kao što rado čine neka njegova subraća biskupi i kod nas i u Vatikanu.

Nisu krivi drugi što smo mi zabrazdili. Nije izlaz ni u ušuškavanju u udobnost ni u optuživanju drugih, duha vremena. Čak se ide tako daleko da se ustav katoličke Crkve, Drugi vatikanski koncil, dovodi u pitanje.

Put je u suočavanju i katarzi kojoj se nadamo u tom priznanju svojih zlih djela, ponašanja, propusta. U tom suočavanju bit ćemo vjerojatno uvijek manjina. Netko treba povući prema izlazu.

Populizmi svih nacionalnih i religijskih boja su poput zaraze koja razara tkivo zajednice. Opasnost dolazi upravo od onih koji se kunu u rodoljublje i kršćanske/islamske vrijednosti, a truju svoj narod mržnjom i potiču na nasilje za koje vjerojatno neće odgovarati oni, već će ceh platiti lakovjerni koji ih slijede i njihovi potomci

Mi kršćani, katolici, protestanti, pravoslavci ovih dana i tjedana slavimo Uskrs. U slavlju tog događaja osvješćujemo vjeru u život. Jer Uskrs je događaj koji kaže da čak ni smrt nema posljednju riječ.

Da je život koji se predaje jači od uništenja.

Uskrsu je jedna teologinja pridodala prijedlog USPRKOS. Usprkos zlu i nepravdi svjetlo je jače. Život će, kad-tad, prije ili kasnije imati zadnju riječ.

Smisao Uskrsa je u nadi koju svake godine proslavljamo: jedan od nas je uspio, vjerujemo da ćemo i mi – bez obzira na prepreke i opasnosti, mi znamo da su pravednost, sloboda, dobrota vrijedni da ih svojim ponašanjem u svojim životima ostvarujemo.

Zato ne gubimo nadu nego birajmo u koga se trebamo zagledati kako bi ovaj orijentir imao aktualnu, praktičnu vrijednost u našim životima i našem političkom djelovanju.

 

UKOLIKO VAM SE TEKST DOPADA I VOLITE NEZAVISNO I KVALITETNO NOVINARSTVO, VI MOŽETE PODRŽATI AUTOGRAF PA I NAJMANJOM MOGUĆOM UPLATOM NA NAŠ RAČUN, POZIVOM NA BROJ 060 800 333 ILI SLANJEM SMS PORUKE NA 647647 UZ KLJUČNU RIJEČ DEMOS. HVALA! ZA VIŠE INFORMACIJA KLIKNITE OVDJE.

    •  Radikalno nježno u ''kvrgava'' vremena
    •  Prigovor savjesti u miru i ratu
    •  Mir radi Vivian Silva
    •  Biskupi pozivaju na otpor radikalnoj desnici
    •  Mir je održiv i samo u miru možemo razgranati svoje živote
    •  Gospodo na trgovima, korizma je: odrecite se nasilja
    •  Da ljudi budu ljudskiji
    •  Rodoljublje nije batinanje petnaestogodišnjih Vukovaraca
    •  Mirovnjačke minijature ili koga biramo za svoje vođe
    •  Baš sada, unatoč svemu, poticaj Vjernika ZA MIR

> Svi tekstovi ovog autora