Hajde, druže Papa…

“Ako kažem Papi kako večeras izlazim da pomognem siromašnima, on mi odmah odgovara: ‘Dolazim s tobom'”, kazao je mons. Krajewski i time pokrenuo niz novinarskih pitanja o tome napušta li Papa tajno Vatikan. Pitanja se dakako postavljaju iz razloga sigurnosti, no Tiskovni ured Svete Stolice demantira da papa Franjo radi takvo što. 

 

Ajde, gospodine Papa, druže Papa, daj…

 

Neka te vide noću na ulicama Rima, u tajnoj misiji grljenja beskućnika; neka te slikaju dok preskačeš ogradu vatikanskoga zida i bacaš njihove ukrase i ogrlice Romima; neka te uhvate kako poskrivećki novac s njihovih računa prebacuješ onima koji ga trebaju; neka te mrze dok raskrinkavaš njihove tajne, beskrupulozne planove moći; neka te pamte kao čovjeka koji je uništio njihova zdanja od licemjerja i laži – i stao, konačno, na našu stranu!

 

Neka se, nakon tebe, još jednom zapitaju; čiju su to riječ trebali prenositi na Zemlji? Jesu li stvorili bolji svijet? Je li ih dovoljno boljela tuđa bol? Jesu li im oči sasuzile od tuđih suza?

 

Naravno, nitko manje od mene nema pravo nazvati nečiju stranu ”našom” ni sebe tu staviti. Ja sam nekrst, odgojena u tvrdo ateističko-partizanskoj obitelji, a sve i da se vratim kakvim korijenima do prababe, bila bi to jedna druga crkva, ona koja Papu ne priznaje i koja u Vatikanu vidi sve zlo ovoga svijeta.

Postojala je jedna priča. Čudna i stara priča o jednom čovjeku iz Galileje, koja je uporno privlačila moju pažnju. Tako sam sa 35 godina počela čitati Bibliju. Prilaziti crkvama iz daljine, kao divlja životinja koja s brda promatra seoske vatre

 

Mislim da sam imala dvadesetak godina kada sam saznala datume Božića, i jednoga i drugoga, datume koji se u našoj kući nikada nisu spominjali. U školi sam na priredbama recitirala partizanske poeme, nosila kapu s petokrakom i, zbilja, od srca vjerovala u te simbole, voljela tu zemlju. Rasla sam u okružju u kojemu nitko nikada nije suzu za crkvom pustio, niti je bilo kakva prisila nad nama u tome bila potrebna. To da je tzv. religija bila ”opijum za narod”, potrošena stvar u koju vjeruju samo glupi i neobrazovani, bilo je sasvim jasno.

 

A naročito nešto što se, puno godina poslije, čuveni Richard Dawkins u svojih desetak knjiga trudio dokazati. Da je priroda u glavnoj ulozi, da ne postoji nikakav kreator, da je jedino Darwinova evolucija ta koja je diktirala tijek događaja i da samo luđaci mogu vjerovati u Svemogućega koji sve stvori za sedam dana. Zapravo, šest, jer eto, i on se mora odmoriti…

 

No postojala je jedna priča… Čudna i stara priča o jednom čovjeku iz Galileje, koja je uporno privlačila moju pažnju. Tako sam sa 35 godina počela čitati Bibliju. Prilaziti crkvama iz daljine, kao divlja životinja koja s brda promatra seoske vatre. Kao netko tko nije pozvan na zabavu i tu ne pripada. Za mene, za dijete došlo niotkuda, siroče čija mati nije bila Crkva, sve to imalo je dozu misterija, nepoznatoga, fascinantnoga i egzotičnoga. Željenoga…

 

Ali konfuzija i razočaranje došli su ubrzo nakon upoznavanja…

 

U Zagrebu su djevojčice, godišta moje kćeri, kupovale štikle da bi primile ”sveti sakrament krizme”. Danima su spremale crne minisuknje, slikale se u odjeći za ”krizmu” na Jarunu, pa te slike stavljale na Facebook. Velika većina njih nije točno znala kakav je to čin koji se sprema, a u crkvu nisu odlazile, osim nekoliko tjedana prije. Mrzile su to, ali morale su istrpjeti. Prvo, zbog petice iz vjeronauka, a drugo, jer je nagrada, osim štikli, bila i popriličan broj darova koje su za krizmu dobivale.

Postojala je, nekada davno, ideja da će neki izabrani ljudi tu riječ na Zemlji širiti. Za one koji ne znaju čitati; za gladne, umorne i bolesne. Za ateiste. Nevjernike i krivovjerce. Za dobro svih nas, pa i njih; širiti, a ne zloupotrebljavati

 

Ljudi iz Crkve, osim rijetkih izuzetaka, na televiziji su često govorili gorljivo protiv nekoga. U njihovim riječima nije bilo mirnoće, ni poštovanja života. U njihovim pogledima nije bilo blagosti, tolerancije, dubokog razumijevanja. Nisam u njihovoj pojavi nalazila ni mrvu svetosti kojoj sam se nadala. Naprotiv…

 

A oni koji su doista nedjeljom odlazili u crkvu, malo su toga znali o Isusu. Varali su u braku, služili se financijskim malverzacijama i lagali, ali odlazili su na ispovijed, pa su tu konstrukciju tako zatvarali. Svako moralno pitanje, koje ih je pomalo mučilo, riješili bi sa desetak ”Zdravo, Marijo” i sve je bilo u redu. Nije bilo potrebe da se previše ispituju Kristove riječi. Osim toga, za to i tako nisu imali vremena…

 

Hm…

 

A meni su se sviđale te ideje. Pročitavši ih puno puta ispočetka, počela sam ponešto i razumijevati. Zašto treba okrenuti drugi obraz. Zašto ćeš ispustiti svoj život ako ga pokušaš uhvatiti. Zašto vidiš trun u oku brata svojega, a ne vidiš brvno u svom. Pa čak, nakon nekoliko mjeseci razmišljanja, čemu su nas trebali naučiti oni koji su tek predvečer stigli u vinograd…

 

No nešto je bilo trulo u državi Danskoj, i bolesno.

 

Negdje je nešto otišlo ukrivo, odavno. Kao u onoj dječjoj igri kad se nekom nešto šapne, pa ovaj šapne drugom, drugi trećemu i sve do šestoga, sedmog djeteta koje to kaže naglas. I tada se sva djeca smiju, jer to što je rečeno nema nikakve veze sa onim što su jedan drugom šaputali.

 

A ta prva, početna riječ bila je lijepa. Trebala je donijeti mir i poštovanje među ljudima. Ljubav, suosjećanje, razumijevanje. Trebala je biti jednostavan recept za život, za društvo sretnijih nekih ljudi.

 

I postojala je, nekad davno, ideja da će neki izabrani ljudi tu riječ na Zemlji širiti. Za one koji ne znaju čitati; za gladne, umorne i bolesne. Za ateiste. Nevjernike i krivovjerce. Za dobro svih nas, pa i njih; širiti, a ne zloupotrebljavati.

 

Pa tako, papa Franjo, ipak postoji strana na koju možete prijeći.

 

Naša strana.

    •  Oumuamua – Jesmo li sami u svemiru?
    •  Ne vidim razlog zašto bi znanost i religija bile u suprotnosti
    •  Uštedimo na drveću i na konopu

> Svi tekstovi ovog autora