novinarstvo s potpisom
Veli premijer Andrej Plenković nakon predsjedničkih izbora da će kohabitacija sa Zoranom Milanovićem biti tvrda i temeljena na Ustavu i zakonu. Premijer mu ne može oprostiti što je u kampanji upozorio na Plenkovićev odnos prema pokojnome Franji Tuđmanu kojega navodno devedesetih nije cijenio.
Skori izbori za čelnika Hrvatske demokratske zajednice očito priječe aktualnog premijera da oprosti Milanovićevo prozivanje u kampanji, nakon što se Plenković u nju uključio, ne kao netko tko podržava kandidatkinju, već na način kao da se sam kandidirao.
U svakom slučaju onaj tko gubi, ima pravo da se i ljuti, pa se i nije moglo ni očekivati da premijer raširenih ruku pozdravi pobjedu svog nekadašnjega kolege iz Ministarstva vanjskih poslova.
Nakon katastrofalno vođene kampanje koja je obilovala arhaičnim tonovima, jeftinim domoljubnim frazama i gomilom nesuvislosti iza koje bi se društvo i savjetnici što su je osmislili i vodili trebali skriti u mišju rupu dok se ta sramota ne zaboravi i vratiti dobivene honorare iz beskrupulozno skupe kampanje – drugačiji ishod ovih izbora nije se ni mogao očekivati.
Svojevremeno sam napisala, za prvi krug izbora, kako je Kolinda Grabar Kitarović svojim istupima više učinila za Škorin i Milanovićev rezultat nego sva sučeljavanja i debate.
Ni u drugom krugu nisam promijenila mišljenje.
Prije dva tjedna, gubeći od Zorana Milanovića, poručila je biračima da je primila njihovu poruku. Nastavila je, međutim, po starom i na žalost svojih birača uvjerljivo izgubila. Nije pomogao ni nevjerojatno discipliniran izlazak tradicionalno njezinih glasača u Bosni i Hercegovini na koje se u Stožeru HDZ-a računalo kao na spas u zadnji čas.
No, ovaj “disaster” kandidatkinje HDZ-a nikako ne znači da Zoran Milanović nije do zadnjega postotka zaslužio poziciju na Pantovčaku. Dapače. Sve je iznenadio mogućnošću da se mijenja, kontrolira i ne reagira na laži, neargumentirana obezvređivanja, omalovažavanja i vrijeđanje kojima je bio obasut ne samo od strane protukandidatkinje, već i od svih koji nešto znače u HDZ-u.
Pucalo se iz svih oružja. U prvome krugu Kolinda Grabar Kitarović žalila se na nepravednu poziciju. Citirala je i HDZ-u ne baš omiljenoga Ćopića. “Pjesmu mrtvih proletera”. Da apsurd bude veći pjesmu o partizanima, krajiškim borcima i njihovom posljednjem jurišu na nadmoćnijeg neprijatelja.
Suosjećanje nije dobila, ali je uspjela hadezeovce na pozicijama u Vladi i Saboru motivirati da navale iz sve snage na njezina političkog protivnika. Za razliku od krajišnika, iz ove neravnopravne bitke njega i slobodno se može reći državnoga vrha, Milanović je potpuno opravdano, zasluženo – iz tog svog juriša na Pantovčak izašao kao pobjednik. Desni i desniji ovaj su puta izgubili.
Bio je uvjerljiviji, zreliji, argumentiraniji od svih njih zajedno. Ponudio je normalnu Hrvatsku svih građana, nasuprot mraku i srljanju desno od centra kakvo je nudila njegova protukandidatkinja koja je u govoru nakon gubitka izbora posegnula za Domovinskim ratom i za u krvi stvorenom državom. Za prošlošću.
Ništa nije naučila iz poraza i odista nemamo za čim žaliti. Za izgubljenim mandatom kćeri nije žalio ni otac Kolinde Grabar Kitarović. Simpatični gospodin Grabar, pravi Grobničan, čini mi se u mikrofon novinarke televizije N1 “sćeto neto” je, onako po grobniški rekao:”Kokice, ja san sretan, presretan!”.
Zato učiti zna novi hrvatski predsjednik Zoran Milanović. Njegov će se pobjednički govor u Stožeru SDP-a, u kako je kazao “Tvornici pobjeda” vjerojatno još dugo citirati. Prvo što sam uočila jest da je napokon vratio ime zemlji u kojoj živimo.
Nazvao ju je kako treba: Republika Hrvatska. Imamo, dakle, novog predsjednika kojega se vjerujem nećemo sramiti kad istupa i obraća se ljudima, ali natrag smo dobili i republiku. Nećemo, nadam se, slušati stalno ponavljanje i forsiranje izraza hrvatska država zato jer netko valjda misli da je tako državotvorniji nego kad ispravno naziva zemlju koju vodi.
Sa Zoranom Milanovićem vraća nam se , nadam se i res publica (opće dobro).
Znam ovlasti su mu nikakve. Male. Vjerujem, međutim, da hoće i može mijenjati atmosferu. U Tvornici je uostalom obećao da neće dijeliti građane po porijeklu, obrazovanju, ideološkim i vjerskim preferencijama.
Rekao je kako ih neće dijeliti (da građane, ne državljane…), po onome što ih boli. Kazao je kako će biti “uho i glava za svakoga”. Govorit će, pitati i tražiti u ime svih građana. Surađivat će. Fantastičan govor.
Nikakvih floskula o “zajedništvu” i “pravoj Hrvatskoj”, meni umornoj od nacije, rata, krvi, svetog tla iza kojih se godinama kriju nepotizam, spletke, strašan grabež i lopovluk – sasvim dovoljno.
Plenković je obećao tvrdu kohabitaciju. Vjerujem, kad su ljudska i građanska prava, kad je opće dobro u pitanju (res publica), Zoran Milanović, usprkos obećanoj suradnji, neće biti ništa manje tvrd orah. Ako se Plenković i Plenkovićevi budu inatili, Tvornica bi odista i na parlamentarnim izborima mogla biti “Tvornica pobjeda” SDP-a.
UKOLIKO VAM SE TEKST DOPADA I VOLITE NEZAVISNO I KVALITETNO NOVINARSTVO, VI MOŽETE PODRŽATI AUTOGRAF PA I NAJMANJOM MOGUĆOM UPLATOM NA NAŠ RAČUN, POZIVOM NA BROJ 060 800 333 ILI SLANJEM SMS PORUKE NA 647647 UZ KLJUČNU RIJEČ DEMOS. HVALA! ZA VIŠE INFORMACIJA KLIKNITE OVDJE.