novinarstvo s potpisom
Pisala sam već u nekoliko navrata o pojedinim svećenicima i duhovnim autoritetima te emocionalnim i seksualnim zloporabama žena u Crkvi, točnije: o zloporabama duhovne moći kakvu su ti autoriteti dobili od Crkve. Preplavljeni vijestima o pedofilskim skandalima, zanemarili smo žene.
Pisala sam u nekoliko navrata i o Jean Vanieru (1928-2019) – utemeljitelju zajednica “Arka” (“L’Arche”) i “Vjera i svjetlo” (“Foi et lumière”) prisutnih diljem svijeta, i u Hrvatskoj, te autora brojnih knjiga i predavanja o duhovnosti i antropologiji ljudskog zajedništva – kao o iznimnoj osobi i duhovnoj veličini.
Nezamislivo je da bi se ikad dvije teme – duhovna zloporaba i osobna svetost – mogle naći povezanima u jednom tekstu, u istoj zbilji. A jesu. Ovih dana mnogi će o tomu pisati i raspravljati.
Kada kažem da postoji emocionalna i seksualna zloporaba žena u Crkvi, ne mislim, dakako, na svećenike koji imaju dugotrajne ljubavne veze, često i djecu, nego na ne tako rijetku perfidnu i suptilnu zloporabu emocionalno krhkih ili nezrelih žena čiju duhovnu i emocionalnu izručenost u ispovijedima i intimnim duhovnim razgovorima osobe od duhovnoga autoriteta zlorabe da bi, bez ikakva preuzimanja odgovornosti, dospjele ili do njihove emocionalne ovisnosti o sebi ili vrlo često i do njihovih tijela.
Pritom im je svaka nova izručenost prigoda za novu zloporabu. A zlorabljene žene, budući da se o svojim traumama ne usude nikome govoriti, ne uspijevaju više vlastite živote uzeti u svoje ruke.
Jean Vanier (1928-2019) nije bio tek daleko poznat i vrlo ugledan utemeljitelj kršćanskih zajednica koje okupljaju mentalno hendikepirane osobe u obiteljsko zajedništvo vraćajući im njihovo ljudsko dostojanstvo, nego i osoba koja je zračila svetošću. Svetošću kakva je ponukala njegove štovatelje da pokrenu proces kojim bi u Crkvi bio proglašen blaženikom.
Bio je ne samo od onih ljudi koji je činio mnoga dobra, nego i od onih ljudi u čijoj ste se prisutnosti osjećali u dubinama vlastita bića viđenima i prihvaćenima te kakvi su samim svojim postojanjem izvlačili iz vas ono najbolje u vama. Dok je Jean govorio o Bogu, slušatelji su ono što govori osjećali u sebi kao posvjedočenu zbilju. Božji čovjek, rekli bismo.
Da i takav svet čovjek kao što je bio Jean Vanier može u sebi imati mračnih i opasnih sjena koje nije izložio svjetlosti počelo se sumnjati 2015. kada je izašlo na vidjelo da je njegov duhovnik, dominikanac o. Thomas Philippe (1905-1993), također na glasu svetosti, sustavno emocionalno i seksualno zlorabio žene.
Jean Vanier, premda je desetljećima s o. Thomasom bio u tijesnom prijateljstvu, tvrdio je da nije imao pojma o tomu. A onda su, poslije Vanierove smrti 2019. žene koje je on sam iskorištavao, počele govoriti.
Nova uprava prve velike zajednice što ju je Vanier utemeljio u Troslyju u Francuskoj pokrenula je istragu i prve dokaze o zloporabama predočila javnosti 22. veljače ove godine.
Da je upravo Vanierova vlastita zajednica pokrenula istragu, svjedočanstvo je kakvo treba cjelokupnoj Crkvi koja je – zbog svoje sklonosti da strahotne grijehe u vlastitim redovima zataškava radi očuvanja tzv. ugleda – licemjerje učinila načinom života.
To je ponovni poziv zlorabljenim ženama da otvoreno govore, da se ne boje izložiti jer bi ih se moglo optužiti za slabost.
To je i opetovani poziv Crkvi da u svojim redovima stvara takva zaštićena mjesta u kojima će osobe emocionalno i duhovno ranjene zbog ponašanja pripadnika crkvene, duhovne hijerarhije moći otvoreno govoriti o svojoj intimnoj istini.
Takav prostor neophodan je za zdravlje cjelokupne Crkve.
To je posebice poziv i ženama i svećenicima u Hrvatskoj gdje se Crkva pravi da u njoj nema ni iskorištavanja žena ni pedofilskih skandala niti drugih zloporaba pa onda ni ne mora o njima govoriti. Pogotovo ne javno.
To je poziv da radimo na vlastitim sjenama nikoga ne osuđujući te nastojimo oko toga da zloporabe ne ostanu u privatnoj sferi počinitelja ili žrtava, nego, ne ostajući prešućivane i nekažnjavane, postanu odgovornost zajednica u kojima su se dogodile. Bez toga, ma koliko lijepo i istinito riječima i djelima svjedočile o Bogu i božanskim zbiljama, samo postojanje kršćanskih zajednica teško da ima smisla.
To je i poziv svima nama da se ne zaustavljamo u vlastitom razočaranju, odgovornost prepuštajući onima koji su nas razočarali. To je poziv da budemo zreli ljudi te da se nikome emocionalno ne izručujemo zbog autoriteta što ga eventualno ima, pa bili to svećenici, sveti ljudi i sama Crkva.
Jean Vanier je umro još jednom.
Umrlo je bezrezervno povjerenje u njega kao u svetoga čovjeka, ali nije umrlo i sve ono dobro koje je zahvaljujući njemu moglo zaživjeti u zajednicama koje je utemeljio te koje nastavlja živjeti. Zbilja nikad nije crno-bijela.
Ali naša odgovornost jest.
UKOLIKO VAM SE TEKST DOPADA I VOLITE NEZAVISNO I KVALITETNO NOVINARSTVO, VI MOŽETE PODRŽATI AUTOGRAF PA I NAJMANJOM MOGUĆOM UPLATOM NA NAŠ RAČUN, POZIVOM NA BROJ 060 800 333 ILI SLANJEM SMS PORUKE NA 647647 UZ KLJUČNU RIJEČ DEMOS. HVALA! ZA VIŠE INFORMACIJA KLIKNITE OVDJE.