Pokret Me Too upozorava i na mračne strane svetosti

Izašao je na svjetlo dana dvostruki život još jednoga katoličkoga svećenika – još jednoga koji je svoj duhovni autoritet zlorabio i koji je uživao glas svetosti (vidi kolumnu Jadranke Brnčić ”Kako je Jean Vanier umro po drugi put”).

Jean Vanier (1928-2019), utemeljitelj je duhovnih zajednica mentalno hendikepiranih osoba, učitelj duhovnosti, predavač duhovnosti i antropologije ljudskog zajedništva i osoba niza laskavih epiteta. Zaprepaštenost onih koji su ga poznavali, družili se s njim i divili se njegovu svetačkom životu i iznimnoj sposobnosti empatije je, naravno, duboka.

Zlorabio je povjerenje naročito ranjivih osoba – onih koji su se u zajednicama koje je vodio on i njegovi suradnici povjerile njemu, psihički labilni, nesamostalni, ovisni o zajednici i skrbi. Zlorabio je (ako sam dobro razumjela) odnos skrbnika i duhovnog autoriteta.

Jean Vanier (1928-2019), utemeljitelj je duhovnih zajednica mentalno hendikepiranih osoba, učitelj duhovnosti, predavač duhovnosti i antropologije ljudskog zajedništva i osoba niza laskavih epiteta. Zaprepaštenost onih koji su ga poznavali, družili se s njim i divili se njegovu svetačkom životu i iznimnoj sposobnosti empatije je, naravno, duboka

Zgroženi su dosadašnji poštovatelja svećenika-duhovnika i ispovjednika, jer je svećenik, ne samo što se ogriješio o zavjet čistoće, nego najviše zato što je povjerenje u njega, duhovnog autoriteta, zlorabio ne bi li se pomoću toga ”domogao” i njihovih tijela.

Vijesti o zlouporabi djece, mladih, hendikepiranih, ovisnih… od strane svećenika (ali i od svjetovnjaka), zloporabe autoriteta nanizale su se, otkad su 2010. godine izlazile u javnost žrtve sa svojim svjedočenjima. Prve su reakcije bile nevjerica: ”Takvo nešto ne može biti, jer takvo nešto ne smije biti” – glasila je, otprilike, nemušta obrana poglavara optuženih, sve do najviših kurijalnih krugova u Rimu. Ispostavilo se da takvo nešto može biti, iako ne bi smjelo biti.

Eros je svećenicima, redovnicima i redovnicama zabranjena jabuka. Zavjet života u čistoći, svečano izrečena i potpisana pred poglavarima i biskupima, nije jamstvo da će njegovu snagu uspjeti ukrotiti čvrsta volja ili uporna borba protiv njega.

Svećenički i redovnički zavjet proizlazi iz evanđeoskih savjeta, a tko njih shvaća bukvalno ozbiljnim, može prividno izaći iz borbe kao pobjednik, ali eros se ne predaje. Povlači se u podsvijest i nastavlja djelovati, pokušava ući u savezništvo ili s destruktivnim ili s konstruktivnim silama i ljudskim potrebama. Posljedice potiskivanja nisu bezazlene.

Poslovično kršćanska dvoličnost daje naslutiti da se tu netko grdno prevario i precijenio svoje snage sublimirati erosa u agapu. Dok eros traži ljepotu, savršenstvo, agapa pretendira da je ljubav dovoljno duboka i jaka da zavoli i nesavršeno, bolesno, ružno. No tko bi bio uvjerljiviji nego crkveni učitelj sv. Augustin koji je upoznao obje strane – i erosa i agapu, a koji je svjedočio da se snaga erosa ne da potpuno preusmjeriti u produhovljeni oblik ljubavi, u agapu. I apostol Pavao je imao razumijevanje za oni koji ne bi uspjeli živjeti ”u čistoći”, tako da je njima preporučio brak kao ”lijek”.

Čovjeku nije dato kirurški precizno razlučiti erosa i agapu, a tko se u tom pogledu vara, plaća ili s nadljudskim naporom potiskivati ga ili – vidi gore osobu na glasu svetosti – prodorom sjena s tabuiziranom silom.

Nije ni agape čista nesebičnost – Isus koji je korio svećenike unatoč njihovu stvarnom ili umišljenom dobročinstvu. I agape je moć, moć i sebičnost, služi nečijem ”ja”, ponižava i obeščašćuje. Agape zna ovladati nad slabijima, bolesnima, pa i manipulirati njima i zlorabiti ih.

Čuveni roman Denisa Diderota, ”La Religieuse” (napisan 1760., objavljen tek 1796. godine, nakon Diderotove smrti), i film po romanu (La Religieuse, 1967. kojeg je snimio Jacques Rivette, doživio je više zabrana na zahtjev raznih redovničkih zajednica zbog antiklerikalizma), zorno pokazuju kako se sublimiranje ljubavi pretvara umjesto u agapu, u destrukciju ličnosti – žrtva je mlada redovnica koja se bezuspješno opirala moralu svojeg društvenog miljea: da se kći kojoj roditelji ne mogu dati miraz, treba zarediti.

Ona, čvrste volje, povinuje se, a u samostanima poglavarice rade sve da joj slome ostatak volje. Zato napušta samostan, bez sredstava i doma, zaluta u javnu kuću i skonča svoj život smrtnim skokom kroz prozor. Diderotu se može zamjeriti zbog njegove prosvjetiteljske, tendenciozne i protucrkvene borbenosti.

Zlorabio je povjerenje naročito ranjivih osoba – onih koji su se u zajednicama koje je vodio on i njegovi suradnici povjerile njemu, psihički labilni, nesamostalni, ovisni o zajednici i skrbi. Zlorabio je (ako sam dobro razumjela) odnos skrbnika i duhovnog autoriteta

I Fred Zinnemann, koji je 1959. godine uprizorio roman ”The Nun’s Story”, spisateljice Kathryn Hulme, stvorio je strastven pledoaje samopoštovanja i razboritog ophođenja s vlastitim granicama. Katolička ustanova za recenziju filmova žustro je zamjerala filmu navodnu težnju dokazivanja kako život po evanđeoskim savjetima može uništiti karakternu osobu. Prava težnja filma je izokrenuti evanđeoski savjet zbog koje sr. Marie Lukas (Audrey Hepburn) spoznaje da joj nije mjesto u redovništvu.

Nakon niza slučajeva svećenikovih zastranjivanja ne bi trebalo više upozoravati kako se eros ne da u svakoj osobi i uvijek bez opasnosti i stranputica pretvoriti u agapu, i da agape potencijalno djeluje kao tempirana bomba – i tako funkcionira u slučajevima svećenikove zloporabe, baš kad joj je objekt žena.

Sve dok se nisu pojavljivale optužbe zbog seksualne zloporabe počinjene od strane katoličkih svećenika i redovnika, kod vjernika je vladalo uvjerenje da se dušobrižnici pretvaraju u ”duhovne vođe” – gurue poznatih klišeja, ima samo kod nekih ”sekti” i slobodarskih crkvenih zajednica ili u nekim ”karizmatičnim” skupinama sumnjive crkvenosti.

Da se tako nešto može dogoditi i u srcu Crkve, teško je bilo priznati, i to je predugo bio apsolutni tabu.

Unazad desetak godina Crkva je učinila važne korake: pomoć žrtvama zlostavljanja, osnovana su povjerenstva za raščišćavanje, pokretanje krivičnih postupaka protiv zlostavljača i psihoterapija za oštećene. Ne treba zaboraviti te mjere, one su nužno potrebne, premda nedovoljne. One ”liječe” simptome, no ne zahvaćaju korijene.

Sve akutniji nedostatak svećenika mogao bi dovesti do ublažavanja kriterija za izbor sposobnih kandidata – kriteriji su i sada već upitne kvalitete, po geslu ”kvantiteta ispred kvalitete”.

Jadranka Brnčić iz svoje vlastite potresenosti zbog neprijatnog saznanja o osobi, koja premda na glasu svetosti, živi dvostrukim životom i podliježe svojim demonima, zaključila je kako je odgovornost – na nama. No samokritičko ponašanje, pozornost u susretima s osobama od moći i utjecaja, i kad se radi o svećenicima, nisu na odmet. Valja dobro razmišljati kome i koliko povjeriti vlastite intime.

Međutim, ne mogu se složiti s autoričinim zaključkom koji se kao crvena nit vuče kroz tekst: ”Mi moramo paziti, mi snosimo odgovornost…”.

Sjećam se kako je papa Franjo, osvrćući se na skandale zbog svećenika-zlostavljača, također upozoravao na to da ”mi nismo dovoljno pazili”, ”mi smo iz preuveličanog poštovanja prema svećeniku propustili… ovo i ono” i da ”smo mi prečesto podlegli grijehu klerikalizma”.

Čovjeku nije dato kirurški precizno razlučiti erosa i agapu, a tko se u tom pogledu vara, plaća ili s nadljudskim naporom potiskivati ga ili – vidi gore osobu na glasu svetosti – prodorom sjena s tabuiziranom silom

A tko je ”mi”?

To ne zvuči kao da Papa proziva crkvene službenike koji su silom kanonskog prava dužni ”budno paziti”. Prije bih rekla da smo za nevolje u koje je Crkva zapala zbog grijeha pojedinaca – svećenika, biskupa, redovnika – krivi i mi, odnosno laici i laikinje, iako po tom istom kanonskom pravu nemamo ni pristupa toj hijerarhiji.

Rasprava ”Me Too” preko Twittera danas važi kao inicijativa čije je društveno značenje veliko maltene kao seksualna revolucija u sklopu ”šezdesetosmaša”. Potpisnice nisu pristale na općedruštveno ali prešutno uvjerenje da je u svakom slučaju seksualnog napastovanja na žene, ona sama makar djelić kriva za to – valjda zato što je žena, ne samo u kršćanstvu, nego i izvan kršćanskih misli, uvijek grešnica, od Eve u raju na dalje, a napastovanje logična, zato opravdana posljedica, i učinke si žena mora pripisati samoj sebi.

”Me Too” je upozorenje žena da se ne slažu s tim spolnim stereotipom i da to neće priznati ni kao svoju odgovornost niti kao olakotnu okolnost za napadača.

Žene koje su postale žrtvama napadanja, ne pristaju biti ”vječnim žrtvama”, ”slabašne, nezrele, nesamostalne…” Protive se viktimizaciji žena! I protiv ”logike” podijeljene odgovornosti, kad agape zataji i u životu svetaca.

 

UKOLIKO VAM SE TEKST DOPADA I VOLITE NEZAVISNO I KVALITETNO NOVINARSTVO, VI MOŽETE PODRŽATI AUTOGRAF PA I NAJMANJOM MOGUĆOM UPLATOM NA NAŠ RAČUN, POZIVOM NA BROJ 060 800 333 ILI SLANJEM SMS PORUKE NA 647647 UZ KLJUČNU RIJEČ DEMOS. HVALA! ZA VIŠE INFORMACIJA KLIKNITE OVDJE.

 

    •  Pokušaj da shvatimo papu Pija XII. sine ira et studio
    •  Tko je svet? Kanonizacije su problematične
    •  Svjetska biskupska sinoda – proces samorefleksije
    •  Nihil obstatili kako vjernike voditi žedne preko vode
    •  Papa na strani migranata – no treba čuti i drugu stranu
    •  Nimalo blagdanske misli o svetkovini Marijinog uznesenja
    •  Otvorenje OI u znaku povrijeđenih osjećaja vjernika
    •  Slavimo one koji su dio ljudi kojim je Antigona prva heroina
    •  Socijalni tjedan, Trst: Oduševljenje i iritacije
    •  Novi dokument o rimskom biskupu: ni revolucija ni evolucija

> Svi tekstovi ovog autora