Gdje je nestao čovjek u ovoj pandemiji raščovječenja?

Gospodin Koronavirus odlučio je pokucati i na moja vrata. Doduše, ne kućna, nego vrata Centra u kojem radim. Jedno je djetešce u predškolskom odjelu pozitivno, kao i njegov otac. Epidemiološka služba odradila je vrhunski svoj posao, upoznala se s kretanjem i dinamikom rada u našem Centru, i odredila mjere. S obzirom na to da se sve odvijalo dva kata ispod naših prostorija i s njima ne dijelimo niti blagovaonicu, ja nisam bila u neposrednom kontaktu, kao ni moji učenici.

Stoga nemam izrečenu sanitarnu mjeru samoizolacije, no na nju sam se ipak odlučila samoinicijativno, zbog drugih, jer u mom bliskom susjedstvu živi osoba pod imunosupresivima, a imam i rizične članove u obitelji.

Osobno, imam dobar imunitet, nikad nemam ni gripu ni virozu, sve što osjetim u najjačoj sezoni je malo više umora i ponekad ”mutna” glava, pa je izgledno da bih, ako sam pokupila virus, sve mogla prehodati uz male ili nikakve simptome i zaraziti okolinu, ni ne znajući.đ

Mislila sam kupiti malo purećih šnicli, no u to doba nije ih bilo ni u Purexu, ni u obližnjoj mesnici, pa sam odustala. Začudilo me stanje poharanih mesnica, kao da se sprema kataklizma, tu i tamo malo teletine i govedine, pileće nogice i jetrica

Vraćajući se s posla u petak, u očekivanju službene odluke epidemiologa o mjerama, svratila sam na tržnicu da se opskrbim ciklom, narančama, kivijem, jabukama, đumbirom (ušećerenim i svježim korijenom), jajima, salatom i zeljem.

Mislila sam kupiti malo purećih šnicli, no u to doba nije ih bilo ni u Purexu, ni u obližnjoj mesnici, pa sam odustala. Začudilo me stanje poharanih mesnica, kao da se sprema kataklizma, tu i tamo malo teletine i govedine, pileće nogice i jetrica.

Ionako meso jedem malo i ne bi mi smetalo da dva tjedna provedem bez njega. Srećom u zamrzivaču imam domaću kokoš podijeljenu na četvrtine s vratovima i purećim krilcima za juhu.

Velike trgovačke centre, što se kupovine hrane tiče, ne posjećujem često, samo iznimno, jer kupujem od malih lokalnih dobavljača. No u ove dane panike zbog virusa, odlučila sam ih u potpunosti izbjeći, ne zbog moguće zaraze, već zbog dubokog osjećaja moralne neugode po izlasku.

Naime, u Konzum sam prošli tjedan svratila po smeđi šećer i šlagfix. Na polici s voćem stajala su još dva i pol ”grozda” banana. Jedna mama s djetetom u klokanici zaputila se prema voću. Istodobno, gospođa srednjih godina vješto je izmanevrirala svojim kolicima kako bi prije došla do banana, i pokupila sve, stavljajući na vrh svega što je već utrpala u kolica. Majka s djetetom je prebirala po drugom voću, uzela kivi, i otišla do dječjih kašica.

Razumijem da gospođa s kolicima isto želi banane, možda ima djecu u obitelji koja ih jedu svakodnevno, ali, pobogu, ako je i netko drugi krenuo prema tim bananama, kakav čovjek moraš biti da umjesto da uzmeš jedan ”grozd” banana sebi, ajde, možda i još pola, a drugi da ostaviš, ti pokupiš sve, majci s djetetom ispred nosa?

Cijela atmosfera u prekrcanom Konzumu bila je opterećujuća, ljudi koji su se gurali i nadvisivali druge kako bi prije ugrabili artikl s police, pritom im pušući u lice i kosu, ta apokaliptičnost i panika, u kojoj nije najvažnije biti čovjek, i podijeliti posljednje s drugim, već dokopati se onog što je na polici i priskrbiti sebi, ispunila me dubokim unutarnjim otporom i gađenjem.

Gospodin Koronavirus odlučio je pokucati i na moja vrata. Doduše, ne kućna, nego vrata Centra u kojem radim. Jedno je djetešce u predškolskom odjelu pozitivno, kao i njegov otac. Epidemiološka služba odradila je vrhunski svoj posao, upoznala se s kretanjem i dinamikom rada u našem Centru, i odredila mjere. S obzirom na to da se sve odvijalo dva kata ispod naših prostorija i s njima ne dijelimo niti blagovaonicu, ja nisam bila u neposrednom kontaktu, kao ni moji učenici

Zar se radi o pandemiji raščovječenja?

S jedne strane, moja divna mlada susjeda i njezin muž, koji opskrbljuju šest starijih domaćinstava, naši samoprijegorni zdravstveni djelatnici na dežurstvima, uvijek spremni na poziv i pomoć, a s druge strane pohlepa i sebičnost na svakodnevnoj razini.

I ovi moji susjedi, dok traže sve što su stariji članovi naše lokalne zajednice naručili, moraju se voziti okolo da sve pronađu. Možda nekome djeluju kao ljudi koji kupuju previše toga za sebe, jer se ne zna za koga sve kupuju, ali vidi se po ponašanju u dućanu da nisu tu da zgrabe što više. Hodaju polako, ne otimaju se, ako vide da je nešto u još dva komada i netko iza njih želi, uzimaju jedan, iako trebaju tri ili četiri za sve. I odlaze potražiti drugdje.

Nije li, uostalom, ova situacija samo jedna životna realnost, jedna prilika da u njoj pokažemo više brige o sebi i više solidarnosti s drugima, i izađemo iz svega kao bolje osobe?

Tanana je, kako se vidi, granica koja dijeli našu neupitnu udobnost, dobru opskrbljenost i zdravlje od toga da se nama poznati ritam života nepovratno poljulja i obuzme nas panika.

Krhko je to što drži naš svakodnevni život na razini udobnosti na koju smo navikli i ovisi o puno faktora koji za to moraju biti usklađeni. Previše smo sigurni u sebe, zaljubljeni u svoja postignuća, i uvjereni da se zaraze i nestašice događaju samo nekima tamo, zemljama Trećeg svijeta. Iako i Europa i Amerika imaju svoje kolonijalističke i okupatorske prste pa je, između ostalog, i zbog toga tamo kako jest, ipak nas ne brine puno što je u Africi, primjerice, u samo 24 sata 8.000 osnovnoškolaca umrlo od gladi.

Virusi su tu, puno dulje od ljudske vrste. Virusi će preživjeti i ako mi potpuno devastiramo planetu na kojoj živimo. Ljudi neće. Puno je stvari kojima nas virusi mogu naučiti, u našem evolucijskom hodu. No sigurna sam da niti jedna od njih nije, kako napuniti ostave svime, da nam ne usfali.

Velike trgovačke centre, što se kupovine hrane tiče, ne posjećujem često, samo iznimno, jer kupujem od malih lokalnih dobavljača. No u ove dane panike zbog virusa, odlučila sam ih u potpunosti izbjeći, ne zbog moguće zaraze, već zbog dubokog osjećaja moralne neugode po izlasku

Svoju samoizolaciju prihvaćam s radošću, kao vrijeme koje će mi, nadam se, pomoći da rastem, u nju ulazim s toplinom i brigom za zdravlje drugoga kojeg moj život dotiče. Malo zbrkanih misli, koje će se, nadam se, posložiti, kako budem više vremena i pozornosti posvećivala svojim mislima i emocijama, sređivala ih i puštala da nađu svoje mjesto kako bi dobro moglo nesmetano rasti.

Ima i puno praktičnih stvari koje trebam napraviti, a koje mi izmiču u normalnom radnom ritmu. Posložiti ormare, ladice s dokumentima, reorganizirati albume s fotografijama, prevesti dva teksta, pogledati filmove koje nisam stigla u kinu. Nadam se da se simptomi virusa neće pojaviti u idućih 14 dana, a i ako se pojave, znat ću se s time nositi.

Samoizolaciju shvaćam kao darovano vrijeme za rast prema apsolutnom. Jer samo dobro je, kako kaže Ralph Waldo Emerson, pozitivno i apsolutno. Zlo nikad nije apsolutno, samo je niječno. Dobronamjernost je apsolutna i stvarna. Koliko dobronamjernosti čovjek ima, toliko ima i života.

A ja nam svima želim da iz ove pandemije izađemo puni istinskog života.

 

UKOLIKO VAM SE TEKST DOPADA I VOLITE NEZAVISNO I KVALITETNO NOVINARSTVO, VI MOŽETE PODRŽATI AUTOGRAF PA I NAJMANJOM MOGUĆOM UPLATOM NA NAŠ RAČUN, POZIVOM NA BROJ 060 800 333 ILI SLANJEM SMS PORUKE NA 647647 UZ KLJUČNU RIJEČ DEMOS. HVALA! ZA VIŠE INFORMACIJA KLIKNITE OVDJE.

    •  Sarajevo, ljubavi moja
    •  Turbulentna prosvjetarska jesen
    •  U Alsaceu sam učila o ljudskosti, prevladavanju traumi i napretku  
    •  Plodovi jednostavnosti
    •  Adieu, mon amie la Rose
    •  Što bismo sve, da hoćemo, mogli naučiti od Baby Lasagne?
    •  Zašto ne vjerujem u pravdu Zorana Milanovića?
    •  Učenici prve i druge klase i inkluzija kao ideološka parola
    •  Sindikalni prosvjedi i rasjedi
    •  Božićno vrijeme u hostelu Arena

> Svi tekstovi ovog autora