Državna matura i muke po esejima

Svake godine, u vrijeme državnih matura, imamo prilike čitati kako maturanti muku muče s esejima iz hrvatskog. Ne treba to čuditi, obzirom na konstantnu izloženost tehnologiji, skraćenom pisanju u slengu, brzim sadržajima i algoritmima, a nažalost i niskoj razini vladanja jezikom u javnom govoru političara i tv voditelja, ali često i pravopisnim greškama na portalima.

Brzi sadržaji i izloženost tehnologiji dokazano izazivaju premrežavanje neurosinapsi u mozgu na način koji omogućava ”brz pregled”, otvaranje misaonih skočnih prozora, prelazak s jednog sadržaja na drugi, a mogućnost dugotrajnijeg fokusa se znatno smanjuje što vidimo svi u neposrednom radu već u prvim razredima osnovne škole. To je jedan dio problema.

Drugi dio je svakako i javni odnos prema znanju, i vlastitom jeziku, prema intelektualnim i kulturnim vrijednostima, odnosno ono što društvo smatra da je neprihvatljivo ne znati, ili činiti. Naravno, kada imamo ljude koji sjede u Saboru, a dokazano su plagirali doktorate i ne ostanu bez titule, ili ne moraju ponovo samostalno pisati rad, uz one koji su na čudan načun došli do diploma u BiH i također su izabrani zastupnici u tom Saboru, poruka koja se šalje ne potiče baš na zalaganje oko intelektualnih napora, a slušamo li govor u Saboru i razinu na kojoj pojedinci vladaju materinskim jezikom, taj dojam samo učvršćuje. 

Naravno, ključni dio problema su i čitalačke navike Hrvata, dakle i roditelja maturanata. Prema istraživanju iz 2022. godine samo 42 posto Hrvata tijekom prethodne godine pročitalo je barem jednu knjigu, što znači da više od polovice nije pročitalo niti jednu. Prosjek u Francuskoj je 8,4 knjiga godišnje za muškarce mlađe od 65 godina, a 10 knjiga godišnje za žene, dok kod muškaraca iznad 65 godina taj broj raste na 11, a kod žena na 13 knjiga godišnje. 

Pokretač manifestacije Noć knjige smatra da velika odgovornost leži i u neprovođenju Nacionalne strategije poticanja čitanja, koja postoji, i dobro je napisana, no provedba je manjkava, slaba i neefikasna.

Naravno, tu se možemo zapitati i o motiviranosti nastavnika za osuvremenjivanje pristupa čitanju, kao i o kvaliteti kurikula koji bi trebao u ponudi imati puno više suvremenih autora, a pristup klasicima poticati i osuvremeniti. Kasnije ću se vratiti na to kako to čini Francuska u kojoj živim svoj drugi dio života i imam prilike razgovarati i s profesorima i s mladima.

U čemu maturanti najviše griješe prilikom pisanja eseja? Iskustva i analiza provedenih ispita pokazuju da  tijekom vježbi pisanja eseja u nastavi hrvatskog, većina maturanata skida eseje online, uključe ispravljanje pogrešaka i takvog ga predaju. Međutim, pisanje eseja je kao sviranje, pisanje općenito traži disciplinu, vladanje jezikom i puno prethodnog čitanja da bi se esej mogao svesti na 440 riječi uz odstupanje od 10 posto. 

Naravno imamo i problem u koordinaciji državnih ispita pa maturanti često nisu adekvatno informirani o tome kako se vrednuje esej, ne znaju postaviti tezu, a kad je postave, često u eseju znaju otići u ”raspravu” o vlastitoj tezi.

Bilo je i slučajeva u nekim županijama da, zbog loše koordinacije, učenici pišu eseje na poništene teme jer su im koordinatori zaboravili dati nove. 

Sve to zajedno pokazuje jedan nemaran službeni stav prema vlastitom jeziku i državnim strategijama za jačanje pismenosti i čitanja, koje imamo, ali ne provodimo.

A sad možemo pogledati kako to čini Francuska. Nije da u Francuskoj kod mladih nije u blagom padu broj posuđenih ”pravih” knjiga, i broj odlazaka u kazalište, primarno zbog tehnologije, koja ubrzava način mišljenje i prilagođava neurološki sustav brzim sadržajima. No, kako sam ranije navela, nije svejedno kako tome i kojim alatima i strategijama prilaze resorna ministarstva, kakva je razina javnog govora i signali što se očekuje od pojedinca koji se želi smatrati obrazovanim.

Suočeni s padom pretplate na kazalište kod mladih do 24 godine sa 72,4 na 67,8 posto, resorni ljudi zaduženi za kulturnu politiku, uzbunili su se 2022. godine i počeli tražiti načine kako da kulturu približe tik-tokerima i online generacijama. Koliko naših mladih do 24. ima pretplatu na kazalište, odnosno koliko često idu u kazalište godišnje? Ne raspolažemo tim podacima.

Dakle, francuska je država odlučila napraviti strategiju privlačenja mladih, preko online platformi i društvenih mreža natrag u ”živi teatar”, angažirajući glumce za kratke, duhovite i moderne isječke iz književnih djela kako suvremenih, tako i klasika, u formi tik-tok videa.

Tu su i kvizovi s pitanjima, pa nagrade tipa TGV kazališna tura gdje se kao nagrada dobivaju predstave ne samo u Francuskoj nego i u Madridu, Milanu, Genovi. Kazališni festival u Avignonu ima predznak društveno angažiranog festivala koji progovara o aktualnim društvenim krizama kako na domaćem terenu tako i u svijetu i privlači veliki broj mladih (prije dvije godine začudila sam se koliko mladih iz Velike Britanije, Italije, Švedske, Španjolske je došlo u Avignon primarno na kazališni festival). 

Svaka se zemlja voli primarno čuvanjem vlastitog jezika i kulture, pa bi bilo krajnje vrijeme da se probudimo i pokažemo realno, djelatno domoljublje na tom području, umjesto dnevno-političkog mitomanstva i populističke retorike za mase.

Dok još nije kasno, jer strategiju imamo i to dobru, pitanje je ima li političke volje za išta osim za ”hrvatstvo za mase” kojim se dobivaju jeftini politički poeni.

 

MOŽETE PODRŽATI AUTOGRAF PA I NAJMANJOM MOGUĆOM UPLATOM NA NAŠ RAČUN HR8923600001102715720 (SWIFT/BIC: ZABAHR2X za uplate iz inozemstva) ILI PREKO PAYPAL-A. HVALA! ZA VIŠE INFORMACIJA KLIKNITE OVDJE.

    •  Sveti Benedikt i svetost gostoprimstva
    •  Kad dođeš, pričat ćemo o Slavenki
    •  Matoš i žilavi barbarizam u Hrvata
    •  Thompson kao ideološka ''Vegeta''
    •  Sindikalno proljeće na Europskom trgu
    •  Kako Vlada lažira socijalni dijalog
    •  Slučaj Sandra Vukovića: novinarstvo kao politički aktivizam
    •  Božić u ugljenim zjenama
    •  Zbogom, zagrebački Lever House
    •  Da glasam u Mentonu svoj glas dala bih mladom Sarkozyu

> Svi tekstovi ovog autora