”Biti ili ne biti” u vrijeme korone

Od kad je nastupilo ovo do jučer nezamislivo stanje opće nepokretnosti, u glavu se svakojake misli uvlače.

Isprva, potiskuješ nelagodu od novog, čudnog, nepoznatog i zastrašujućeg, protumislima o prilici da iz svega ovoga iziđemo moralno jači, svjesniji potrebe jednih za drugima, za zdravijim društvom, za zdravijim okolišem, s novopronađenom potrebom za iskrenom kulturom i umjetnošću.

Nadaš se budućnosti s manje uhljeba a s više radnika, s novim prioritetima i boljom organizacijom, hrabrijoj i poštenijoj.

Vrijedno je žrtve ako postanemo bolji, kažeš sebi. Nevolju treba shvatiti kao priliku.

Vlada uskače sa svojim mjerama pomoći, spašavaju se radna mjesta. Nije li to klica odavna potrebne promjene, začetak novoga društva u kojemu će radnik postati važniji od nepotrebnog birokrata, a čist zrak i more važniji od brzinski ubrana turističkog eura?

Stisnimo zube, sve je ovo privremeno. Mjesec, dva, i širenje virusa ćemo iskontrolirati.

Prođe tih prvih mjesec, dva, pa umjesto o dva ili tri mjeseca počinješ razmišljati o tri ili četiri. Zamjećuješ, ne samo kod sebe, tendenciju promišljanja budućnosti ovoga stanja u sve duljim koracima. Kada zađeš u taj treći mjesec, onaj se četvrti počinje činiti previše skorim da bi donio zaokret. Pet? Šest? Ne usudiš se ni samome sebi reći ”možda sedam”, ili ”možda godinu ili dvije”

Hvala bogu, imamo ministra u kojega imamo povjerenja. Tu nam se posrećilo, jer moglo nam se dogoditi da umjesto Vilija Beroša moramo slušati Kujundžića.

Oko Beroša – konačno smo i to dočekali – ozbiljni ljudi, epidemiolozi. Zagustilo je i shvatili smo svu ispraznost persona koje su do jučer okupirale javnu pozornicu – plitkih političara i frivolnih zvijezda, skupih automobila, visokih potpetica, čas ovih a čas onih haljina i frizura.

Ako ozbiljni ljudi i u svim drugim sferama preuzmu naša kormila, naše žile kucavice opet će profunkcionirati. Postupno, i na neki novi i bolji način, nadovezat će se i sve drugo.

O da, sanjati možemo…

Prođe tih prvih mjesec, dva, pa umjesto o dva ili tri mjeseca počinješ razmišljati o tri ili četiri. Zamjećuješ, ne samo kod sebe, tendenciju promišljanja budućnosti ovoga stanja u sve duljim koracima.

Kada zađeš u taj treći mjesec, onaj se četvrti počinje činiti previše skorim da bi donio zaokret. Pet? Šest? Ne usudiš se ni samome sebi reći ”možda sedam”, ili ”možda godinu ili dvije”.

Čeka li nas neki novi modus življenja, u ovome trenu do kraja nezamisliv, u koji ćemo, krećući se od jedne do druge mjere, tiho uploviti ne shvaćajući pritom da nam se budućnost već dogodila?

Tu misao otpisuješ kao iracionalnu, pa je, baš kao i sebe, karanteniziraš.

Ekonomske teorije. Društvene teorije. Antropološke teorije. A možeš potegnuti i teoriju evolucije. Je li korijen svega društveni ili prirodni, ili neka osebujna kombinacija jednog i drugog, pitaš se dok čitaš i po glavi premećeš raznolika viđenja uzroka i posljedica.

Krize koje smo dosad preživjeli – rat, recesija, elementarne nepogode – neusporedive su, slabo pomažu u shvaćanju ove. Upadamo u zamke pogrešnih analogija, projiciramo, pogađamo, i sve to kitimo preferiranim terminima.

Bez iskustvene baze, upotrebljivost teorijskih alata u najmanju je ruku upitna. Ne misli o nedokučivom, kažem sebi.

Imam vjerojatno sreće da mi posla ne manjka: preizgrađujem, preosmišljavam, razrađujem i prilagođavam sve sadržaje svih svojih kolegija na dvama fakultetima na kojima predajem, i to traje nekad i do dvadeset sati u danu. Bacila sam se u taj posao intenzivno i potpuno.

Televizor mi zuji negdje u pozadini: spominju se brojke i uvijek neke nove mjere. Sama sam, nikamo ne idem i na sve to ne mogu ama baš nikako utjecati.

No ne dopuštam brojkama – ovim ili onim, kao ni mjerama – ovim ili onim, da mi poremete koncentraciju na posao koji sam si za taj dan zadala. U ovom nadasve čudnome trenutku ta fokusiranost na one kojima svoj dan posvećujem jedini je vid kontrole koji još uvijek mogu imati.

Kažem sebi: tamo su neka djeca, mladi ljudi pred pragom života, koji i dalje mogu studirati. Vrijeme im ne prolazi baš uludo. U toj golemoj priči koja se odvija na svim razinama obrazovnog sustava postoji i komadić moje zasluge.

Nikad kao prije nismo trebali druge, i nikad kao prije drugi nisu trebali nas. Ni u ratu, ni pod poplavama – nikada ta potreba nije bila tako opća i sveprožimajuća, i tako opasno nevidljiva.

Nikad kao prije nismo trebali druge, i nikad kao prije drugi nisu trebali nas. Ni u ratu, ni pod poplavama – nikada ta potreba nije bila tako opća i sveprožimajuća, i tako opasno nevidljiva. Zato hvala mojim studentima što postoje i što mi pružaju mogućnost da se osjetim korisnom. Kroz ono što ovih dana činim za njih ostajem povezana sa svijetom, ali i sa samom sobom

Zato hvala mojim studentima što postoje i što mi pružaju mogućnost da se osjetim korisnom. Kroz ono što ovih dana činim za njih ostajem povezana sa svijetom, ali i sa samom sobom.

Ako mi je dopušteno uopćiti, rekla bih sljedeće: tko nema izravni zadatak činiti nešto za druge, mora si ga pronaći. I bez sumnje, uvijek postoji nešto što možemo činiti ako odlučimo tako razmišljati.

Pisci, stvarajte, usredotočeni kao nikad ranije na svoje čitatelje. Švelje, šivajte – makar maskice. Kuhari, podučavajte nas kako raspolagati namirnicama. Zidari, popravljajte oštećenja na zapuštenim zidovima.

Programeri, smišljajte korisne aplikacije. Mladi i zdravi, obavljajte kupovinu za stare i nemoćne. Šaljimo jedni drugima linkove na korisne sadržaje. Sadimo, vrtlarimo, dijelimo…

Ne kalkulirajmo hoće li nam se isplatiti, hoćemo li nekoga zadiviti, što ćemo dobiti zauzvrat. Činimo, i budimo sumanuto posvećeni tome što činimo. Budimo kakvi nikada prije nismo bili.

U ovome času u kojemu su i sami temelji za ikakvu kalkulaciju narušeni, samo se odsustvo kalkuliranja i može isplatiti.

Ta povezanost – ili nepovezanost, ako u njoj zapnemo – izvor je iz kojega će nastati naše sutra. Naša slabost ili snaga da mijenjamo, utječemo, gradimo.

Sve ako i jesmo zaustavljeni u pokretu, ne smijemo pristati da nas nepokretnost zaguši.

 

UKOLIKO VAM SE TEKST DOPADA I VOLITE NEZAVISNO I KVALITETNO NOVINARSTVO, VI MOŽETE PODRŽATI AUTOGRAF PA I NAJMANJOM MOGUĆOM UPLATOM NA NAŠ RAČUN, POZIVOM NA BROJ 060 800 333 ILI SLANJEM SMS PORUKE NA 647647 UZ KLJUČNU RIJEČ DEMOS. HVALA! ZA VIŠE INFORMACIJA KLIKNITE OVDJE.

    •  Бeћapaц – riječ vrijedna tisuću riječi
    •  Gorko smo zakasnili u podršci Miri Furlan
    •  Juričan vs. Bandić – rezultat 3:0
    •  Svi grijesi Alis Marić
    •  ''Ne zna što je tvrda kohabitacija? Znat će'' (Plenković)
    •  Isključi mozak da ne omete doživljaj
    •  Kako iz krize izvući maksimum dobrobiti uz minimum štete
    •  Skica iz sjećanja za Tonka Maroevića
    •  Može li socijaldemokracija put novoga doba?
    •  Nasilni je prodor u žensko tijelo poput udara sjekirom u psihu

> Svi tekstovi ovog autora