Građani protiv malograđana

Jedini smisao postojanja društvene zajednice malograđanin nalazi u ostvarenju vlastite sreće i berićeta. Ako ga javne institucije, formalni i neformalni oblici kulturnoga zajedništva, banka, pošta i obdanište, ne mogu učiniti sretnim i bogatim, malograđanin je duboko frustriran. Kada mu spomenete novac za kulturu, on zavapi: ima za Tolstoja, a nema za vrtić i papicu mojoj kćerkici? Kada čuje za prava manjina, malograđanin se izbezumi: a što je s mojim pravima?

 

Malograđanin razmišlja u deminutivima, takav je njegov jezik i govor, umanjenice su jedina forma njegove društvene snošljivosti. Da se poslužimo njegovim jezikom, malograđanin je po definiciji nacić, a društvena zajednica rijetko je toliko bogata, rijetka su tako prosperitetna vremena i rodne godine da mu pruže potrebnu mjeru materijalnih dobara da se i ne ponaša kao nacić: nacionalist, nacionalsocijalist, nacist.

Malograđanin razmišlja u deminutivima, takav je njegov jezik i govor, umanjenice su jedina forma njegove društvene snošljivosti. Da se poslužimo njegovim jezikom, malograđanin je po definiciji nacić, a društvena zajednica rijetko je toliko bogata, rijetka su tako prosperitetna vremena i rodne godine da mu pruže potrebnu mjeru materijalnih dobara da se i ne ponaša kao nacić: nacionalist, nacionalsocijalist, nacist

 

On ne razumije zašto o njemu govorimo s prezirom – premda uopće nije u pravu, jer mi o njemu govorimo sa strahom – i najradije bi nas upitao zašto republika uopće i postoji ako ne služi ostvarenju njegove sreće i materijalnog komfora? Ne samo njegove sreće, spreman je dodati, nego sreće i komfora svakoga od nas, i svih drugih malograđana, i svih drugih obespravljenih Hrvata katolika.

 

Građanin danas ne razmišlja o smislu postojanja društvene zajednice. Republika se njemu podrazumijeva, kao što mu se podrazumijeva da dan ima dvadeset četiri sata, godina tristo šezdeset i pet dana. Građanina muči vlastita uloga u zajednici, ustvari zanima ga ostvarenje svoga građanskog dostojanstva. I kada je osiromašen i deklasiran, i kada je privatno nesretan i na ivici samoubojstva, građanin ne misli da su njegova sreća i berićet društveno relevantni, ali svoje dostojanstvo uvijek i svugdje smatra socijalnom kategorijom.

 

Da bi dostojanstveno živio, da ne bi živio kao pas, građanin se zalaže za sreću i berićet drugih. Nipošto to ne znači da je on nužno lijevih političkih uvjerenja, čak i kada je desničar, građanin će se kao građanin Rio de Janeira baviti životom sirotinje u favelama, i žderat će ga to što se zajednica ne brine za te ljude, kao što će se kao građanin Zagreba najednom početi baviti pravima homoseksualaca, Srba, Židova i nenormalnih, onih dakle koji su opasno obespravljeni putem hrvatskog ustava mržnje, stadionskim neonacističkim mitinzima ili otvorenim prijetnjama – koje dobivaju podršku policije i pravosuđa – ministru Jovanoviću zbog njegova srpskog podrijetla, kao i djelatnicima Jasenovca, jer djeluju protiv interesa i slave Nezavisne Države Hrvatske.

 

Građanin je pritom svjestan da je u manjini. On se pravima homoseksualaca, Srba, Židova i nenormalnih ne bi ni bavio da nije u manjini. Manjinstvo je element njegova građanskog dostojanstva, ono je temeljna odrednica koja ga, uz njegovu nesklonost korištenju deminutiva u ovakva vremena, razlikuje od malograđana. Osim toga, njemu je malo neugodno da javno raspravlja o vlastitim komunalnim problemima i o tome da dijete nije upisao u vrtić i da trenutno nema novca za Frutek i Čokolino.

Građanin je pritom svjestan da je u manjini. On se pravima homoseksualaca, Srba, Židova i nenormalnih ne bi ni bavio da nije u manjini. Manjinstvo je element njegova građanskog dostojanstva, ono je temeljna odrednica koja ga, uz njegovu nesklonost korištenju deminutiva u ovakva vremena, razlikuje od malograđana

 

Franka Perković kazališna je redateljica, Bruno Gamulin je filmski režiser. U građanskom smislu, oboje su vrlo situirani. Žive u centru grada, kreću se među svijetom koji im je u stanju pružiti iluziju sigurnosti, tako da su i u najgoroj Hrvatskoj mogli nastaviti da žive kao da su izvan Hrvatske.

 

Bilo je takvih ljudi i 1941. i 1945, koji rat nisu ni osjetili, osim što im se smočnica, avaj, 1943. ispraznila. Bilo je dovoljno okrenuti glavu u stranu, ništa ne primjećivati, gledati svoja posla, a četiri godine brzo prolete. Je li bilo moralno tako postupati?

 

U zemlji u kojoj je nadbiskup Stepinac 1944, nakon što Židova i Srba u Zagrebu više nije bilo nijednog, prima najviše državno odlikovanje iz ruku poglavnika Pavelića, nema previše smisla držati moralističke propovijedi.

 

Ali nešto drugo je važno u priči o tom i takvom zagrebačkom građanstvu, koje nije moglo učiniti ništa, pa onda ništa nije ni učinilo, da zaštiti vlastito dostojanstvo, štiteći svoje susjede Srbe, Židove, homoseksualce i nenormalne: nisu njih deklasirali komunisti i partizani, kada su u svibnju 1945. provalili u prijestolnicu Nezavisne Države Hrvatske, nije ih deklasirala ni nacionalizacija, ni život pod čvrstom rukom, koji će potrajati do Rezolucije Informbiroa, i još godinama kasnije.

Kada su Franka Perković i Bruno Gamulin podnijeli zahtjev za sporazumnu rastavu braka, jer nisu spremni konzumirati pravo koje je ekskluzivno dodijeljeno jednima, a ustavno uskraćeno drugima, njih dvoje nisu optužili sve one koji će nakon referendumskoga dana, ipak, ostati u svojim toplim i mekanim brakovima. Po tome se, uostalom, građanske geste i razlikuju od malograđanskoga uličnog urlanja

 

Oni su ostali deklasirani mnogo prije dolaska partizana, jer nisu postupali kao građani, izgubili su osjećaj za osobno dostojanstvo, pretvorili su se u krpe, u nijeme krpene lutke, koje promatraju zagrebačke malograđanske i vjerničke orgije, tu borbu hrvatskoga naroda protiv svih rasno i ideološki nepoćudnih manjina: Srba, Židova, homoseksualaca, masona, komunista, riječju – nenormalnih. Kada je na bijelome konju revolucije ujahao u savojski kraljevske grad Zagreb, boljševik Tito nije im imao što oduzeti. Njih naprosto više nije bilo.

 

Franka Perković i Bruno Gamulin ne žele prihvatiti takvu sudbinu. Oni su u referendumskoj hrvatskoj noći naprosto odlučili ostati to što jesu: građani. Kada je njihovim sugrađanima homoseksualcima, samcima i nevjenčanim parovima, žiteljima njihove građanske Republike, zabranjeno da hodaju pločnikom, nego ih je ustavom potjeralo da idu po kolovozu i po tramvajskim tračnicama, Franka i Bruno odlučili su se ne ponižavati, i sišli su s pločnika na koji, po Ustavu, imaju pravo.

 

Dođu vremena, zaključili su oboje skladno, kada čovjek mora sići s pločnika da bi ostao čovjek. Ako sutra, kao što se najavljuje, budu uvedene žute i ružičaste trake, kojima bi bili označeni homoseksualci, Srbi, Židovi i nenormalni, nema sumnje da će Franka Perković i Bruno Gamulin sebi navući te trake. Uzalud će ih hrvatska policija i sudovi uvjeravati kako su trake uvedene da bi se od narodnoga gnjeva zaštitili homoseksualci, Srbi i Židovi, kao što se to prvotno govorilo i u Hitlerovo vrijeme, Franka Perković i Bruno Gamulin pokazali su da su spremni do kraja se nositi s ulogom građana.

 

Kada su podnijeli zahtjev za sporazumnu rastavu braka, jer nisu spremni konzumirati pravo koje je ekskluzivno dodijeljeno jednima, a ustavno uskraćeno drugima, njih dvoje nisu optužili sve one koji će nakon referendumskoga dana, ipak, ostati u svojim toplim i mekanim brakovima. Po tome se, uostalom, građanske geste i razlikuju od malograđanskoga uličnog urlanja.

 

Sve što čini, građanin čini u svoje ime. On ne vodi računa o narodnome dostojanstvu, o vrtiću, Fruteku i o sličnim tricama i kučinama, nego brani sebe i svoje pravo da u vremenima općeg poniženja ostane neponižen.

 

(Prenosimo s portala Jutarnjeg lista s dozvolom autora)

    •  Kazalištem se služe da sakriju zločine vlasti
    •  Ivan Turudić ne može u mafijaškom filmu glumiti pravednika
    •  Crveni Štef i dolazak Donalda Trumpa na vlast u Hrvatskoj
    •  Mržnja zagrebačkog gradonačelnika prema vozačima
    •  Kratka povijest parkiranja u Zapruđu
    •  Ovo bi bio bolji svijet kada bismo bili kao vozači kamiona
    •  Zašto nakon uvođenja eura odumiru zagrebačke tržnice?
    •  Hanka Paldum i njezini problemi na državnoj granici
    •  Kako to da nikome nije nedostajalo tih 1.334.823 eura?
    •  Lud, zbunjen, normalan

> Svi tekstovi ovog autora