Svako sistemsko nasilje računa na šutnju mirnih promatrača

Svi mi koji smo pogledali devet minuta snimke gušenja američkog crnca Georga Floyda koljenom bijelog američkog policajca Dereka Chauvina moramo si posvijestiti jednu stvar: gledali smo umiranje čovjeka. Da, itekako je bilo u interesu javnosti snimati tu agoniju, kao što se i gledanje te snimke moglo opravdati javnim interesom podizanja svijesti o drastičnim krajnjim posljedicama sistemskog rasističkog nasilja.

Ali, opominjem u prvu redu samog sebe, pri tom je lako zaboraviti tu strašnu činjenicu: gledali smo stvarno ubojstvo i gledali smo stvarno umiranje stvarnog čovjeka.

Zgražanje je na mjestu nad potpunom bešćutnošću policajca Chauvina koji se svojim koljenom navalio na vrat ulisičenog čovjeka licem pritisnutog na asfalt čije su zadnje riječi bile “ne mogu disati” i zazivanje majke.

Zapanjujuća je hladnokrvnost policajca koji nastavlja klečati na vratu svoje žrtve i duge tri-četiri minute nakon što je čovjek, očito, izgubio svijest. Štoviše, to se koljeno nije skinulo s Floydova vrata ni dok je bolničar iz ekipe koja je u međuvremenu pristigla na mjesto događanja na tom istom vratu opipavao bilo tražeći znakove života.

Ali, mnogo je važnije razmišljati o tome što je uopće dovelo do same mogućnosti da jedan policajac s uniformom i zakletvom koja ga obvezuje da štiti život postaje pred našim očima hladnokrvni ubojica, dok mu trojica kolega asistiraju.

Mnogo je važnije razmišljati o tome što je uopće dovelo do same mogućnosti da jedan policajac s uniformom i zakletvom koja ga obvezuje da štiti život postaje pred našim očima hladnokrvni ubojica, dok mu trojica kolega asistiraju

U tom koljenu tih devet minuta bila je sva težina sistema koji proizvodi nasilje i donosi smrt tamo gdje bi trebao čuvati i spašavati živote. To ubojstvo sistemskim zločinom čini uniforma i služba policajca, a jedna od glavnih značajki po kojima ćete u svakoj sličnoj situaciji, bilo gdje u svijetu, pa tako i kod nas, prepoznati sistemski kriminal i zločin, je u instinktivnom porivu tog istog sistema da nedjelo sakrije, relativizira, zataška, omalovaži i u krajnjem slučaju ga pripiše neodgovornom i izopačenom pojedincu unutar sistema.

Ili da ga jednostavno ignorira.

Upravo ovo posljednje učinio bi američki predsjednik Donald Trump, dakle čovjek trenutno na vrhu hijerarhijske piramide političke moći tog sistema, da nije bilo snažne reakcije, vala prosvjeda u kojima su deseci tisuća crnih i bijelih Amerikanaca izašli na ulice američkih gradova.

Međutim, američki predsjednik odlučio se baviti samo onom najneželjenijom posljedicom nezadovoljstva, vandalstvom, paležom i pljačkom koja je bacila sjenu na opravdano iskazivanje nezadovoljstva ljudi sistemom u kojem žive i samo jednom u nizu njegovih nasilnih manifestacija prema američkim građanima crne boje kože s fatalnim posljedicama.

Predsjednikova sućut obitelji Floyd bila je površna i formalna, ali je zato silnu energiju i emocije unio, ili pokušavao glumiti da ih unosi u zaustavljanje nasilja na ulicama američkih gradova.

Međutim, i u samom sistemu došlo je otvorene pobune u ljudima koji ne žele biti kotačići provođenja nasilja. Šef policije Houstona, četvrtog po veličini američkog grada, iskoristio je razgovor s novinarskom legendom CNN-a da se obrati izravno američkom predsjedniku Trumpu: “Molim vas, ako nemate ništa konstruktivno reći, držite usta zatvorena, jer mlade žene i muškarce u njihovim ranim dvadesetim godinama dovodite u opasnost. Ovdje se ne radi o dominiranju, nego o osvajanju srca i umova”, rekao je Acevedo, referirajući se na Trumpovo obraćanje guvernerima američkih saveznih država u kojem ih je nazvao slabićima nespremnima na snažno djelovanje i “dominiranje”.

Šef policije je vrlo emotivno, ali i vrlo jasno izrazio što misli o takvom stavu: “Budimo jasni. Mi ne želimo da ljudi dobrotu i ljubaznost brkaju sa slabošću.”

I svojim kolegama diljem zemlje, onima čiji policajci u suzbijanju nereda bivaju ranjeni, kao što bivaju ranjeni i građani u njihovim zajednicama, poručio je isto što i Trumpu: “Ako nemate što reći, bolje šutite. To su temeljna načela vodstva, a mi sada trebamo vodstvo više nego ikada”, rekao je i uputio iskreni vapaj predsjedniku da se počne i ponašati predsjednički, a ne kao u svom svojedobnom reality-showu “Pripravnik”.

Američki šefovi policije progovaraju i posramljuju Donalda Trumpa (…) Da, itekako je bilo u interesu javnosti snimati tu agoniju, kao što se i gledanje te snimke moglo opravdati javnim interesom podizanja svijesti o drastičnim krajnjim posljedicama sistemskog rasističkog nasilja

Jedna od glavnih poluga sistemskog nasilja jest da štiti “svoje” i napada druge, bilo da se radi o vojsci, policiji, državi, političkoj stranci. Da se kriminalce u vlastitim redovima skriva i štiti do posljednjeg daha, a kad baš prevrše svaku mjeru da ih se izruči pravdi i pokuša prikazati kao anomalije, a ne proizvod tog istog sistema.

Ono s čim svi takvi sistemi računaju je suučesništvo građana koji sve to mirno promatraju, zadovoljavajući se u krajnjem slučaju gunđanjem i rogoborenjem na društvenim mrežama.

A da ne govorimo o ljudima u samom sistemu koji misle da držanje ljestava lopovima i šutnja o njihovim nedjelima nije dio istog zločina.

Nema boljeg lijeka za takvog zlo nego kad progovore ljudi koji rade u sistemu. Njihovi postupci mogu značiti preokret, početak katarze.

Jedan od najdomljivijih trenutaka koje sam svih ovih dana vidio bio je nastup pred novinarima šefa policije Minneapolisa, grada na čijoj je ulici George Floyd ugušen policijskim koljenom. Kada se novinarka CNN-a probila do njega kroz veliku gužvu i buku i rekla mu da za njega ima pitanje od obitelji ubijenog Georga Floyda, on je u znak poštovanja, poniznosti i isprike skinuo svoju policijsku kapu s glave.

Ta policijska kapa dolje bila je onakva gesta vođe kakva je svih ovih dana izostala u vrhu američke vlasti.

A još više riječi kojima je Medaria Arradondo, i sam Afroamerikanac, trojicu policajaca koji svog kolegu nisu spriječili u ubijanju građanina Floyda nedvosmisleno nazvao suučesnicima naglasivši: “I šutnja je djelovanje”.

Prva koja je osjetila katarzičan i ljekovit učinak takvih riječi bila je iskusna novinarka Sara Sidner koja se, prepričavajući što je upravo čula i vidjela, rasplakala. Toliko je rijetka ljudskost, toliko je rijetka istina. Ne samo u Americi.

 

(Prenosimo iz Večernjeg lista gdje je kolumna naslovljena: Svako sistemsko nasilje računa na šutnju mirnih promatrača koji tako postaju suučesnici u zločinu).

 

UKOLIKO VAM SE TEKST DOPADA I VOLITE NEZAVISNO I KVALITETNO NOVINARSTVO, VI MOŽETE PODRŽATI AUTOGRAF PA I NAJMANJOM MOGUĆOM UPLATOM NA NAŠ RAČUN, POZIVOM NA BROJ 060 800 333 ILI SLANJEM SMS PORUKE NA 647647 UZ KLJUČNU RIJEČ DEMOS. HVALA! ZA VIŠE INFORMACIJA KLIKNITE OVDJE.

    •  Andrej Plenković i HNK Zagreb
    •  Debakl u Afganistanu: sve je služilo nezasitnom profitu
    •  Pogorelić protiv pandemije zaborava umjetnosti i ljudskosti
    •  "Misa Mediterana" je blasfemija i dekadencija. Ali ne škodi
    •  Oplakati sve mrtve je ljudski, a biti radostan božanski
    •  Good Fest u Drnišu: prilika da (opet) budemo ljudi
    •  Utrka milijardera u svemiru
    •  Nigdje se publiku i umjetnike ne maltretira kao u Hrvatskoj
    •  Srećom, život i svijet nisu tako jednostavno crno-bijeli
    •  Vojni neboder "Vukovar" kao otirač i kamuflaža HDZ-a

> Svi tekstovi ovog autora