novinarstvo s potpisom
Za potrebe ovoga našega istraživanja zamolili smo teologa, katoličkog novinara i nekadašnjeg dugogodišnjeg glavnog urednika ”Glasa Koncila” (sada kolumniste ovoga portala) g. Vladimira Pavlinića, budući je rodom iz kraja u kojem je biskup službovao, za izjavu o slučaju Carević.
Njegov tekst objavljujemo po prvi puta, ekskluzivno i u cijelosti:
”Biskupa Carevića upoznao sam oko Nove godine 1944. u našoj kući u Dubrovčanu. Obavljao je blagoslov kuća u tom dijelu župe Veliko Trgovišće (nismo pod nju spadali, bili smo na samoj međi), a naša je kuća bila prva preko graničnog potoka. Posjedio je kod nas na zakuski.
Bio sam na božićnim praznicima kao sjemeništarac. Pozvao me je da ga posjetim u Vižovlju. To je selo preko brda, gdje je živio u tipičnoj zagorskoj ‘hižici’. Sjećam se domaćice koja nas je posluživala, ne pamtim ime, i djeteta u krevetcu u kutu sobe.
Zašto je biskup iz dubrovačke palače doselio u zabito malo selo dalekog Zagorja? Ako su ga ratne prilike, što se govorilo, nagnale da napusti svoj grad i postane pomoćnik jednog seoskog župnika, zašto se nije nastanio u njegovu prostranom župnom dvoru?
Gospodarica kuće bila je domaćica na biskupskom dvoru u Dubrovniku, pa je svima valjda bilo nekako razumljivo da mu ona u njegovu ‘izgnanstvu’ pruži utočište u svome skromnom domu. Ne sjećam se da je dalje itko išta pitao.
Biskup je bio srdačan, pristupačan čovjek i seljaci su ga voljeli i štovali. Svakoga jutra pješačio je na povisoko obližnje brdo Strmec i tu u filijalnoj crkvi Majke Božje služio misu.
Prvi put sam poslije o njemu čuo 26. srpnja 1948. U susjednoj župi Luka slavio se crkveni god, ‘svetojansko proštenje’. Kao kandidat bogoslovije imao sam čast biti pozvan na ručak s okolnim svećenstvom u župnom dvoru.
Pored nekolicine susjednih svećenika bio je tu i župnikov brat Rudolf Herceg, jedan od vodećih ljudi Hrvatske seljačke stranke prije rata, širitelj narodne prosvjete. Zanosno nam je pokazivao kup knjiga koje su na njegov poticaj napisali seljaci. Također nas je uvjeravao kako Jugoslavija neće dugo trajati, najviše godinu-dvije. Zapadne sile su spremne i svakoga časa mogu krenuti na njezino rušenje.
Uto je trgovišćanski župnik Matija pl. Horvat počeo uzbuđeno kazivati svoju priču. Reče kako u životu nije bio potresen i zgrožen kao nekidan kad mu je došao čovjek iz Vižovlja te mu ispričao što se s biskupom dogodilo.
I Horvatu je storija bila nova. Kao svi i on je znao samo da je biskup jednoga dana nestao. Bilo je to vrijeme kad su ljudi preko noći nestajali mûkom. Svećenici pogotovu, u zatvor ili ubijeni.
Taj koji mu je to došao ispripovjediti bio je jedan od ubojica! Jedan od trojice biskupovih suseljana. Čovjek odjednom osjetio potrebu da dođe župniku ispričati u pojedinosti što su biskupu radili. Potreba nije bila pokajnička, govorio je ‘sa sotonskim užitkom’, reče vlč. Horvat. ‘Učinilo mi se da vidim pred sobom živoga đavla!’ Taj je želio naprosto svećenika zgroziti – i što mu može? Ovo je sada vlast naroda!
Pričao je kako su biskupu priredili stupicu u jednoj klijeti kraj puta ispod Strmca. Kad se biskup vraćao iz crkve, gazda vinograda pozvao ga na čašicu. Onda su ispod krova skočila dolje njih trojica. ‘Ej, nećeš biskupe, sad te imamo!’ ispričao je župniku svoje tadašnje zadovoljstvo.
Jedan je biskupa zajahao, drugi ga je vodio na uzici, treći udarao bičem. Kad su došli na mjesto gdje će ga ubiti, iščupali su mu zlatne zube i uzeli zlatni sat. I još da je biskup njima rekao: sve ovo što njemu rade, njima će se dogoditi gore.
Vlč. Horvat je još ispričao kako se to njima već događa. Onaj koji je biskupa jašio da se sav pogrbio, da je savijen gotovo do zemlje. Drugoga da je sin potjerao iz kuće. Da je toga sin ubio, čuo sam mnogo godina kasnije od bratića u Dubrovčanu.
Tada sam čuo i što se po selima samo potiho govorilo, da je likvidacija biskupa bila zamisao Franje Tuđmana, u ratno i poratno vrijeme vodećega ideologa i aktivista NOB-a u tom dijelu Zagorja.
Svoje sjećanje ispripovjedio sam kolegi iz sjemeništa Josipu Kolesariću, veterinaru u Krapinskim toplicama. Pitao sam ga bi li on, prilikom svojih stalnih krstarenja po selima, mogao nešto više o svemu saznati. On se toga prihvatio i zapisao je što je čuo od ljudi.
U svibnju 1998. prijatelj Branko Salaj poveo me sa sobom u posjet znancu Josipu Štimcu, koji je tada vodio obnovu ruševnoga dvorca Veliki Tabor kod Desnića. Štimac je bio zagorski Tuđmanov ratni drug.
Govorio nam je o Tuđmanovim partizanskim aktivnostima. Priča nije bila laskava, oslikao nam ga je kao vođu koji je uvijek znao brižno izbjeći svaku ratnu osobnu opasnost. (Nakon mjesec dana dao je Globusu velik intervju i tu je njegov govor o Tuđmanu bio krajnje suzdržljiv.)
Pitao sam ga znade li što o ubojstvu biskupa Carevića. Reče da mu je slučaj dobro poznat, da je to bila Tuđmanova ideja.
Ali me je za pojedinosti uputio na čovjeka koji je bio umiješan u samo ubojstvo. On da će nam sigurno sve otvoreno ispričati. Dao mi je njegovu adresu i telefon u Vižovlju; sjećam se prezimena – Kralj. Čovjeka nisam odmah kontaktirao, a on je skoro potom umro. Propuštena prilika.”
(Nastavlja se)
UKOLIKO VAM SE TEKST DOPADA I VOLITE NEZAVISNO I KVALITETNO NOVINARSTVO, VI MOŽETE PODRŽATI AUTOGRAF PA I NAJMANJOM MOGUĆOM UPLATOM NA NAŠ RAČUN, POZIVOM NA BROJ 060 800 333 ILI SLANJEM SMS PORUKE NA 647647 UZ KLJUČNU RIJEČ DEMOS. HVALA! ZA VIŠE INFORMACIJA KLIKNITE OVDJE.