novinarstvo s potpisom
Biskupi Vlado Košić i Valentin Pozaić, kao vođe neokonzervativne (r)evolucije koja pogađa zemlju (koji se kao pravi vođe voze u skupocjenim limuzinama) bili su zvijezde večeri na ”impozantnom skupu”, (ako se tako smije nazvati grupa od 120 osoba u omanjoj dvorani) okupljenom na promociji knjige “Vukovar i njegov stožer” akademika Josipa Pečarića, održanoj prošle srijede u Domu specijalne policije u Zagrebu.
Riječ je o publikaciji, izvijestio je Večernji list, ”koja sabire reakcije na događanja posljednjih mjeseci u vezi s uvođenjem dvojezičnosti u Vukovaru”, čiju su objavu, uz domaćina Josipa Klemma (sponzora vukovarskih ”događanja naroda”), pozdravili i ”brojni članovi Stožera pristigli iz Vukovara”.
Zabrinutim Hrvatima obratio se sisački biskup Vlado Košić, koji je povukao paralelu između, za njega, ”dviju svetinja”: Vukovara (što je golemi pastoralni predmet interesa ovoga samoproglašenoga glasnogovornika ”Vukovarske Hrvatske”, čime se petlja u jurisdikciju Đakovačko-osječkog nadbiskupa Đure Hranića) i obitelji (što je sebi prisvojio biskup Pozaić, derogiravši kolegu, krčkoga biskupa Valtera Župana, kojemu je HBK dala zadatak da se bavi pastoralom obitelji), pa uputio žestoku kritiku vlastima:
”Naš narod drumom, a politika šumom! Predstavnici vlasti, potpomognuti plaćenicima iz medija, svima onima koji cijene obitelj poručuju da su glupi, nazadni, ajatolasi, fašisti i da je poštovati obitelj zapravo nekršćanski. Kad je narod u velikoj većini rekao što o tome misli, nitko se nije ispričao za svoje riječi i postupke. Zar ne postoji politička odgovornost, moralna i pravosudna? Narod je pobijedio usprkos nemoralnim političarima, veleizdajama i prodanim dušama. Isto tako i Vukovar.
Umjesto da vidaju rane gradu heroju, oni su pošli čizmom na njega i šalju specijalce na narod. Koga da napadnu? Hrvatske branitelje. Gdje? U Vukovaru! Bezdušna garnitura na vlasti pokrenula je novu agresiju na Vukovar.
Gdje su tada bili pojedinci iz akademske zajednice, zašto ste šutjeli? Vi, Hrvatska akademija znanosti i umjetnosti, Matica Hrvatska, rektori Sveučilišta. Ako su mediji zaluđivali naciju po diktatu vlasti, zašto ste šutjeli vi, moralni stupovi ovog društva” – pitao je biskup Košić, praćen burnim aplauzom, pa dodao da vjeruje da će knjiga pomoći da se ”ne dogodi novo ponižavanje Vukovara”.
Govorila je i negdašnja zaposlenica HRT-a, Karolina Vidović Krišto, autorica predgovora u knjizi, koja je vukovarski Stožer nazvala – ”Stožerom za obranu Hrvatske”:
”Što znači braniti državu u mirnodopskom vremenu? To znači stvarati državu. Obranili je jesu, ali stvorili je nikada nismo. I ponovno mi, svjedoci vremena, u svom jadu i bijedi nesloge, taštine, poput tragičara zarobljenog u već poznatom samoizgrađenom ruhu nemoći, mi ponovno padamo na ispitu. Upravo oni koji su nas zadužili za nekoliko života, ponovno ulaze u rov, u krvavu bitku protiv udbaške zmije” – kazala je Vidović Krišto.
Josip Pečarić je sve garnirao prekrasnim porukama mira i ljubavi: hrvatsku vlast optužio je za unutarnju agresiju i provođenje srpskoga memoranduma u djelo. ”Ovo je gora agresija od one iz 90-ih jer od svoje vlasti ne očekuješ nož u leđa” – kazao je akademik Pečarić, matematičar i stručnjak za sudbinu Hrvatske koji je jako ljut, pa frustraciju liječi štancanjem svojih pamfleta.
Bio je to, složit ćete se, impozantan skup, impozantan zbog izrečenih budalaština, zbog očitih pretjerivanja i zbog mržnje kojom se služe katolički biskupi.
Pošto taj ”modus operandi” hrvatskih biskupa (ali i ”modus vivendi”) poprima zabrinjavajuće razmjere histerije i ekstremnoga nacionalizma, smatrao sam korisnim podsjetiti čitatelje što je to, prema Zakoniku kanonskog prava, zadaća i misija jednog biskupa: je li držati vatrene političke govore i huškati građane jedne protiv drugih, zazivati oštre sukobe, neprijateljstvo, promicati ksenofobiju i isključivost, ili se pak moraju baviti nečim drugim?
Biskupija je ”dio Božjega naroda koji se povjerava na pastoralnu brigu biskupu u suradnji s prezbiterijem” (Kan. 369), a biskupi su ”božanskim ustanovljenjem nasljednici apostolā po Duhu Svetom koji im je dan, postavljeni su u Crkvi za pastire, da budu i sami učitelji nauka, svećenici svetog bogoštovlja i službenici upravljanja (Kan. 375 – # 1). Samim biskupskim posvećenjem primaju ”i službe naučavanja i upravljanja” (Kan. 375 – # 2).
Kakvo pak treba biti ponašanje biskupa? U obavljanju pastirske službe ”neka dijecezanski biskup bude brižan prema svim vjernicima koji su povjereni njegovoj brizi, bilo koje dobi, položaja i narodnosti…” (Kan. 383 – # 1) i ”neka se odnosi s ljudskošću i ljubavlju i neka podupire ekumenizam kako ga shvaća Crkva” (Kan. 383 – # 3). Nadalje, ”imajući na umu da je obavezan davati primjer svetosti i ljubavi, poniznosti i jednostavnosti života, neka svim snagama nastoji promicati svetost vjernikā…” (Kan. 387).
Što vrijedi za svećenike, vrijedi i za biskupe: ”Neka žive jednostavnim životom i neka se uzdržavaju od svega što odiše taštinom” (Kan. 282 – # 1). I ovo: ”Neka uvijek nastoje da se među ljudima što više čuvaju mir i sloga utemeljeni na pravdi” (Kan. 287 – # 1).
Iako nisam profesor kanonskoga prava, već tek diplomirani teolog s magisterijem znanosti iz moralne, odnosno političke teologije, usuđujem se reći da optužbe da je ”ova bezdušna vlast pokrenula novu agresiju na Vukovar”, da su počinjene ”veleizdaje”, da na Vukovar i na ostatak Hrvatske nasrću ”prodane duše”, da smo mi novinari ”plaćenici iz medija”, nekakvi kvislinzi, naručeni ubojice i sve što sugerira navedeni pojam, te da ”mediji zaluđuju naciju po diktatu vlasti” i da sve što vlast i mi novinari radimo vodi prema ”novom ponižavanju Vukovara”, pazite, biskupi plješću i pozdravljaju izjavu da je ”ovo gora agresija od one iz 90-ih”, nešto što se ne može opravdati u kontekstu očekivanja Pape kojem je dana vlast da proglasi i stavi na snagu Kanonik zakonskog prava, to jest, da pazi da ono bude poštovano.
Dakle, sasvim konkretno, ponašanje netolerantnih, ekscesnih i taštih biskupa kao što su gospodin Košić, gospodin Pozaić, ali i neki drugi (o kojima godinama pišem), nije primjereno ni pozivu ni poslanju nekoga koga se smatra nasljednikom apostolā i primjerom ljudskosti i ljubavi.
Meni je zbog toga žao, ali nisam iznenađen jer su to ljudi koji za uzor imaju zagrebačkog nadbiskupa Alojzija Stepinca, pa nije čudo što su ostali, iako tvrde da svjedoče istinu, bez glasa i traga kada smo, na primjer, sa zaprepaštenjem saznali, prateći na Županijskom sudu u Zagrebu tijek suđenja odgovornima za zločine počinjene u rujnu 1993. u akciji kod Medačkog džepa i nakon nje, da su tamošnji Srbi bili živi nabijani na kolac i bacani u bunare, baš kao u doba NDH.
To su ljudi koji se nikad nisu odrekli ili ogradili od odlikovanja koje je nadbiskup zagrebački primio od ustaškog Poglavnika (”Redom za zasluge – Velereda sa zviezdom”) i to: ”Što je kao nadbiskup razkrinkavao u zemlji i izvan zemlje odmetnike s područja Nezavisne Države Hrvatske” kako stoji u službenom glasilu NDH ”Narodne novine” te 1944. godine, kad je tiskana odredba o odlikovanju na prijedlog ustaškog Ministarstva pravosuđa i bogoštovlja.
Za Stepinca je, na primjer, Jasenovac tek ”sramotna ljaga na tijelu NDH”, zloćudne tvorevine s rasnim zakonodavstvom koja je sama po sebi ljaga jer je nastala voljom nacističke Njemačke i fašističke Italije. Ali to nadbiskup Stepinac ne vidi ni uoči proglašenja NDH, ni svršetkom rata, kada je svima bilo jasno što je bio ustaški režim ogrezao u zločinu.
Kad se proučava povijest Katoličke crkve na ovim prostorima, vidimo da ne samo ona, već ni jedna kršćanska crkva (ni druga vjerska zajednica) nije izvršila adekvatan proces suočavanja s negativnom prošlošću, proces kajanja i praštanja.
Od koga, onda, da zaključim, očekivati nadu i volju za angažmanom u stvaranju bolje, humanije budućnosti? Od biskupa Košića i biskupa Pozaića?! Bojim se da ne, još ne! Međutim, svakako DA od onih koji znaju da kršćanstvo ne smije biti potisnuto u svijet mita i osjećaja, nego mora biti poštovano kako bi njegov navještaj rasvijetlio istinu o čovjeku grešniku.
I kad smo već kod toga pojma, završavam konstatacijom da naša ne odveć vesela stvarnost svjedoči da su grijesi u ”nacionalnoj stvarnosti” nesporne činjenice. Zato valja citirati dio pisma kancelara Konrada Adenauera iz veljače 1946. jednom katoličkom svećeniku u Bonnu:
”Mislim da njemački narod, pa tako i biskupi i svećenici u njemu, nose veliku krivnju za ono što se dogodilo u koncentracijskim logorima (…) A ta je krivnja počela dosta ranije jer su narod i Crkva podržali nacističku agitaciju. Neki vrlo entuzijastički” (dio pisma tadašnjeg njemačkog kancelara svećeniku Bonhardu Custodisu, u Bonnu, 23. veljače 1946. Vidi u: Konrad Adenauer, ”Briefe: 1945.-1947.”, kompilacija Hansa Petera Mensinga, Rhönder Ausgabe, Siedler, Berlin, 1983, pismo 169, str. 172.).
Zato, dame i gospodo, ljudi dobre volje, poštovane čitateljice i čitatelji, zaista je došlo vrijeme da okajemo grijehe naše i naših otaca te da prestanemo koketirati s fašizmom koji vjeri pravi kompliment radi nacije, a naciju uzdiže na stupanj božanstva. Neka ovo bude Lijepa naša! Ne treba joj još i pridjev zbog kojeg se opet o nama u svjetskim tiskovinama piše kao o fašističkoj rupetini.