autograf.hr

novinarstvo s potpisom

UKRAJINA ČIM PRIJE U EUROPSKU UNIJU!!

Diana Budisavljević nije kalkulirala već je suosjećala

AUTOR: Aleksandar Miljković / 06.11.2025.

Aleksandar Miljković

(Opaska uredništva: Donosimo razmišljanje u povodu postavljanja biste Diane Budisavljević u dvorištu manastira Rođenja svetog Jovana Krstitelja u Jasenovcu, što smatramo snažnom gestom pa i ekumenskom).

Jednom se upitalo pokojnog patrijarha Pavla: ”Oče, tko je Ličnost?” a Starac je poslije razmišljanja odgovorio ”Teško me pitaš sine – ali odgovoriti ću ti: Ličnost je onaj koji pliva protiv struje…unatoč raznim problemima i usprkos svim drugim…pliva i dalje uporno prema Hristu.”

Po danoj definiciji, Diana Budisavljević je upravo to – ličnost. A u pravoslavnoj teologiji barem, biti ličnosču se poistovjećuje i sa svetošću, jer trojstvena bozanska energija koja prožima one izabrane medju pravednicima – je ličnosna energija: Oca, Sina i Svetoga Duha (prema Grguru Palami).

Brzaci protiv kojih se Diana borila su nosili cijelo tadašnje društvo u najcrnjiji vrtlog mizantropije i moralnog nihilizma. Mnogi su to vidjeli, ali rijetki su reagirali – misleći da je to trenutna ”faza” koja ce proci kao dječija bolest, neugodna ali neminovna za jačanje organizma u ‘budućnosti’.

Diana nije nasjela na retoriku laznog optimizma i na logiku čekanja… znala je instinktivno da se pojavio demon destrukcije koji se neće zaustaviti sve do točke u kojoj pomirenje postaje nemogućnost ili pak farsa.

Diana Obexer (djevojački) je, kao Austrijanka, zasigurno bila pod utjecajem prosvetiteljske vjere u razum i u ljudski napredak. Sa svojim suprugom Julijem preselila se iz rodnog Tirola u Zagreb, i to neposredno nakon sloma monarhije. Umjesto dekadentnog Beča Freuda i Zweiga, Budisavljevići su izabrali za novi život tek nastalu drzavu, pomalo eksperimentalnog naziva i profila: Kraljevinu SHS.

Možemo jedino pretpostaviti na koji je sve način Dianina vjera u zdrav ljudski razum i civilizacijski boljitak bila testirana u krvavim kaljužama Gradiške, Mlake, Jablanca, Košutarice, Jastrebarskog i Siska. Lista mjesta gdje se tada sve obračunavalo s Razumom je veća – ali mi ćemo se zaustaviti tu.

Deset tisuća plus djece, spašenih od sigurne smrti u Dianinim humanitarnim akcijama tokom godina genocida u Nezavisnoj Drzavi Hrvatskoj, su sada već (ako su živi) sijedi ljudi sa maglom u sjećanju. Diana je (nekim čudom) preživjela rat i post-ratni zaborav komunističkih vlasti (kojim je valjda bio zasmetao njezin ”sitnoburžoaški”, da ne velim germanski – pedigre), i našla je na kraju zasluženi mir 1978-e, u svom voljenom Innsbrucku. Razni ordeni i priznanja došli su u njenom slučaju posthumno.

Boks mečevi s pameću su se na prostorima bivše ”eksperiment kraljevine” nastavili (sa manjim ili sa većim intezitetom) i u nama bližim vremenima. Trenutno, ne znamo da li su borbe napokon završile ili sjedimo u kutu kratkog odmora između dvije runde. Kako bilo, odluku o pobjedniku (koliko god sebe uvjeravali da je drugačije) nećemo donositi mi sami – nego neki ”neutralni” suci iz polumraka.

Ali i prije nego što se ideološki ”pobjednik” proglasi jednoglasnom (a kako drugčije) odlukom žirija – iz opskurnosti povijesnog zaborava, probudit će nam se sjećanje na svijetli (i sveti) primjer Osobe koja nije kalkulirala za okruglim stolovima, nego je suosjećala sa tuđim bolovima. Nikad pasivno i sa zakašnjelom pameću… jedino i samo beskompromisno, sa hrabrom izdržljivosti trijatlonaca koji traže sigurna uporišta na minskim poljima (ne)ljudske pomahnitalosti.

Teološki govoreći, pojam Ličnosti/Osobe nema svoju ontološku suprotnost, jer kod Stvoritelja ne postoji ne-ličnosno apsolutno ništavilo, koje bi odgovaralo opisu; pa tako čak i famozni Augustinov privatio boni ima svojih filozofskih problema.

U svakom slučaju, svi oni koji se trude prikazati rad Diane Budisavljević kao nesrazmjeran težini tragedije kojoj je svjedočila, a nevine žrtve kao blijede fantome koji bezrazložno opterećuju savijest nacije – svakako su najbliži takvoj non-deskripciji.

U dvorištu ženskog manastira Rođenja Jovana Krstitelja u Jasenovcu, ovoga rujna postavljena je i posvećena bista ženi koja je svojim zalaganjem gradila mostove među narodima: Srbima, Romima, Židovima, Hrvatima – ali i Austrijancima… Bila je svojevrsna humanitarna ”kopula” koja okuplja. Ali uz to, kroz Dianino nesebično djelovanje očitovala se čvrsta sprega razuma i vjere, kontemplacije i akcije, borbenosti i mirotvorstva…i svih onih vrlina koje se odjednom probude u ”običnim” ljudima, kada se nađu u nepredvidljivim i ponekad zastrasujućim okolnostima. I zato će njezino ime živjeti!

MOŽETE PODRŽATI AUTOGRAF PA I NAJMANJOM MOGUĆOM UPLATOM NA NAŠ RAČUN HR8923600001102715720 (SWIFT/BIC: ZABAHR2X za uplate iz inozemstva) ILI PREKO PAYPAL-A. HVALA! ZA VIŠE INFORMACIJA KLIKNITE OVDJE.

Još tekstova ovog autora:

• RH danas: opća relativnost i oštri dualizam - anything goes
• Traži se urgentno izmirenje religije i znanosti
• Biti bez Nade znači prestanak života
• Ekumenizmom protiv zlu ideje nacionalizma
• Kršćanski put je put čekanja i kreativnih traganja
• Mladost prepunu životne strasti, ali bez pečata osobnosti
• Mir među nacijama, mir među religijama
• Ka generalnoj koruptivnosti najprije vodi ljudsko neznanje
• Iskoristimo teško stečeno znanje za jedinstvo i pomirenje
• Treba nam izlazak iz logike straha za samoodržanje

> Svi tekstovi ovog autora

Objavljeno u: ESHATOLOŠKI IMAGINARIJ
Oznake: Aleksandar Miljković, Diana Budisavljević, Diana Obexer, Eshatološki imaginarij, Jasenovac, patrijarh Pavle

Drago Pilsel Follow

Born in 1962 in Buenos Aires, Argentina. Lives in Zagreb, Croatia. Journalist and Theologian. Married. d.pilsel@zamir.net

Drago Pilsel @dragopilsel ·

4 Jul

Papa Prevost je, nikako slučajno, na 250. godišnjicu osnivanja SAD-a i Dan neovisnosti, posjetio otok Lampedusu, simbolu, jer ga se smatra "vratom Europe" za sve one koji riskiraju život prelaskom Mediterana. Lav je, inače, migracijsku politiku Donalda Trumpa nazvao "nehumanom".