Aja Sofija – simbol koji ima snagu povezivanja

Atatürk je pretvaranjem Svete Sofije u muzej htio dati znak da je Turska sekularna država, dok Erdoğan šalje snažnu simboličnu poruku o svojoj ideji Turske

Na grebenu koji predstavlja kičmu antičkog Bizanta, car Konstantin poslije 326. počinje graditi crkvu posvećenu Božanskoj Mudrosti (Hagia Sofia). Bilo je zamišljeno da crkva postane najljepši ukras novog središta Carstva, Novoga Rima. Desetak godina od početka gradnje car Konstantin umire, a crkva ostaje nedovršena. Dovršava je njegov nasljednik na carskom prijestolju, sin Konstancije. Crkva je posvećena u veljači 360. Bila je to trobrodna bazilika zidana opekom. Na samom počeku sljedećeg stoljeća stradat će u požaru. Na njezinim temeljima car Teodozije (408-450) podiže novu petobrodnu baziliku koja je završena 415. godine. Stoljeće kasnije i ona će jednako kao i prva stradati u požaru.

Svega nekoliko tjedana nakon njezinog uništenja, car Justinijan 532. počeo je graditi novu crkvu. Justinijan je bio jedan od najmoćnijih bizantskih careva koji je u velikoj mjeri kršćanstvo podredio interesima države (do 4. st. kršćanstvo je bilo jedan duhovni pokret na marginama rimskog društva).

Osim što je generalno ulagao u infrastrukturu i vladavinu zakona, moć i snagu Carstva kao i svoju osobnu želio je pokazati, kao svaki moćni vladar kroz povijest, i kroz monumentalne građevine kakve svijet do tada nije vidio. Najistaknutija je svakako bila crkva Svete Mudrosti.

Podigao je također brojne crkve diljem Carstva. Do danas je sačuvana njegova veličanstvena bazilika nad špiljom Isusova rođenja u Betlehemu, koju dijeli više kršćanskih zajednica. Uz to, car je bio i teolog. Napisao je nekoliko teoloških rasprava. Godine 553. sazvao je Pet ekumenski crkveni sabor. Njegov lik sačuvan je na mozaiku crkve u Raveni. Prikazan je ako samosvjestan vladar, svjestan svoje veličine kao i veličine i moći Carstva.

Nakon smrti živjet će kao svetački lik u bizantskoj duhovnoj tradiciji (u 12. st. je službeno proglašen svetim). O tome svjedoči i jedan mozaik iz 10. st. pronađen u Svetoj Mudrosti. Prikazan je s modelom Aja Sofije koju prinosi u čast Kristu i Bogorodici. (O povijesti i kulturnom blagu bazilike piše opširno pravoslavni teolog i turistički vodič u Istanbulu Dragan Vukić u knjizi “Carigrad oko vaseljene”, Beograd 2009. Neke podaci u tekstu preuzeti su iz ove knjige.)

Za gradnju Aja Sofije prikupio je najbolje graditelje onoga vremena. Rukovoditelji radova bili su Antemije iz Trala, matematičar, arhitekt i graditelj te Izidor iz Mileta, profesor geometrije. Po njihovim je vodstvom radilo 100 majstora i 10.000 radnika nepunih 6 godina. Materijal je dovlačen iz svih dijelova Carstva.

S obzirom na monumentalnost, crkva je relativno brzo završena. Jedan suvremenik je napisao da je to bilo moguće zahvaljujući “Božjoj milosti i uz pomoć anđela”.

Crkva je posvećena 27. prosinca 537. Svojom veličinom, ljepotom i arhitektonskim savršenstvom bila je ispunjenje Justinijanove želje, koji je, kako predaja kaže htio sagraditi građevinu “koje nije bilo od Adamovog vremena niti će je ikada biti”. Također mu se u usta stavljaju riječi koje je na otvaranju crkve ushićeno izgovorio: “Salamone, prevazišao sam te!” (misleći na židovskog kralja Salamona i hram koji je on napravio u Jeruzalemu, na mjestu gdje se danas nalazi poznata džamija Kupola nad stijenom).

Povjesničar iz Antiohije, Evagrije Skolastik u 6. st. je napisao da je ljepota crkve takva da “nadilazi moć opisivanja”. Jedan je drugi povjesničar napisao da se “odlikuje neopisivom ljepotom koja se ogleda u njezinoj veličanstvenosti i skladu proporcija”. Oltar, ikonostas, križevi, ikone imali su neprocjenjivu umjetničku vrijednost. Gornje zone zidova bile su ukrašene raskošnim mozaicima. Šest tisuća svjetiljki u obliku grozdova osvjetljavalo je zdanje, a prije zalaska sunca zrake su padale kroz prozore na mozaike stvarajući rajsko blještavilo.

Aja Sofija je bazilika s nekoliko kupola, tlocrt joj je skoro kvadratnog oblika. Duga je 77, a široka 71.7 m. Građevina zauzima površinu od 7.500 m² i među najvećim je crkvama po veličini u svijetu. Dvama redovima stupova podijeljena je na tri broda. Srednji je brod širi od bočnih i završava apsidom u kojoj je prezbiterij. Iznad središnjeg dijela bazilike je 54 m visoka kupola, promjera 32 m. Kupola se oslanja na četiri luka koja drže četiri pilastra (stupa). Iznad bočnih lađa su galerije.

Pod crkve bio je od mramora, porfira i jaspisa, dok su zidovi obloženi mramorom različitih boja i šara. Pod kupolom, u podu je kvadratnim poljem površine 6 m² bilo obilježeno mjesto za carevo prijestolje. To su mjesto Bizantinci simbolički smatrali središtem, pupkom svijeta. Prvo veliko oštećenje crkva je pretrpjela u potresu 558, kada je srušena središnja kupola. Izidor Mlađi, nećak Izidora iz Mileta podiže sada još višu kupolu od prethodne.

Središnja kupola u potpunosti pokriva središnji dio građevine. Dvije polukupole koje se nastavljaju na središnju kupolu također će se urušiti nekoliko stoljeća kasnije i odmah će biti obnovljene. Na njih se odmah nastavljaju još 4 manje kupole.

Aja Sofija je zanimljiva i po tome što sistem ovih kupola obuhvaća cijelu građevinu, osim bočnih brodova i galerija. Kupole, simboli nebeske visine, zidane su opekom, a središnja se sastoji od kriškastih dijelova, stabiliziranih nizom od 40 radijalno poredanih rebara između kojih se pri njihovog završetku, gdje se naslanjaju na konstrukciju, nalaze prozori kroz koje svjetlost pada na zlatnu površinu kupole i reflektira se u svetište. S istočne i zapadne strane kupola je prihvaćena polukupolama koje odvajaju bočne lađe od srednje.

Statički pritisak ogromne kupole neutraliziran je sistemom svodova, te ona izgleda lagano i čini se kao da lebdi. Ispod velikih lukova je niz stupova (kolonada) koji odvajaju podkupolni prostor od bočnih lađa a povezani su polulukovima (arkadama) kroz koje dolazi još svjetlosti. Crkva je zidana kvalitetnim kamenim blokovima povezanih olovom topljenim u glini koje je ispunilo procjepe i čvrsto povezalo kamen.

Unutarnje površine zidova obložene su raznobojnim mramorom i kamenom. Dragan Vukić, turistički vodič i zaljubljenik u ovu građevinu piše: “Kada čovek uđe u crkvu, pomisli da se nalazi u polju sa cvećem, jer je zadivljujuće ono što u njoj cveta, purpur ili zelenilo, ljubičasto ili blistavo bijelo.” Dok su u crkvi gorjele brojne svijeće, ostala su zapisana svjedočanstva toga jedinstvenog duhovnog ugođaja.

Osim savršenih arhitektonskih rješenja, zidovi Svete Sofije čuvaju reprezentativna djela sakralne bizantske umjetnosti od neprocjenjive vrijednosti. Smisao sakralne umjetnosti je u tome da one koji već poznaju sadržaj vjere preko boja i likova podsjeća na glavne sadržaje vjere.

Primjerice u apsidi (polukružna kupola iza oltara) mozaik prikazuje Djevicu Mariju na tronu bez naslona s djetetom Isusom u krilu. Marijina crna odjeća u kontrastu je sa zlatom pozadinom i zlatom Isusom odjećom. Ova kombinacija boja nosi za kršćane snažnu teološku poruku. Zlatna boja na mozaiku je metafizički simbol besmrtnosti, simbol Božje prisutnosti i objave, dok Marijina crna boja simbolizira ljudskost koju Krist prihvaća sa svim uvjetovanostima i spašava je od propasti.

Mozaik iznad Carskih vrata crkve (10. st.) prikazuje cara Lava VI. kako kleči pokraj Kristovih nogu u s izrazom pokajanja zbog svojih grijeha, dok otvorene ruke simboliziraju njegovu spremnost prihvaćanja milosti oproštenja grijeha.

Kristovo blago lice odgovara na njegovu molbu blagoslovom desne ruke (raspored prstiju simbolizira bit kršćanstva, tri skupljena prsta simbol su Trojstva, a dva odvojena simboliziraju Kristovu ljudsku i božansku narav) i riječima iz evanđelja koje drži u desnoj ruci: “Mir vama!” i “Ja sam svjetlost svijeta”. Iznad cara, prikazana je Marija kao njegova zagovornica kod Krista čiji je pogled na mozaiku usmjeren u Krista, dok se s lijeve strane nalazi lik arhanđela Mihaela koji je okrenut prema gledatelju mozaika. Prikazan je kao onaj koji se brine za spasenje svih ljudi.

Mozaikom se htjela pokazati vjera da je Krist jedini gospodar svijeta, a da carska vlast ima smisla samo ako je krase osobine poniznosti i pokajanja. I dalje, umjetnik kroz figuru cara koji je u simboličkom smislu predstavnik ljudskog roda šalje poruku da su poniznost i pokajanje bitni dio kršćanske duhovnosti i jedini put do Boga.

Osim ova dva, postoje još brojni mozaici koji kroz savršeni umjetnički prikaz prenose duhovnu priču i poruku. Kasnije su nadodani neki elementi islamske umjetnosti o kojima nisam kompetentan govoriti.

Aja Sofija čuva tragove bizantskoga carstva od njegovog početka do kraja. Za pravoslavne kršćane ima jednako značenje kao što crkva sv. Petra u Rimu ima za katolike. Jedna je od najvažnijih građevina svjetske arhitekture uopće. Prema povjesničarima, uvelike je utjecala na osmansku arhitekturu.

U crkvi su se zbili važni događaji za Crkvu i svijet, da spomenemo samo dva crkvena koncila te događaj iz lipnja 1054. kada je papin izaslanik izopćio carigradskog patrijarha Mihaila i njegove istomišljenike, dok je Patrijarh četiri dana kasnije uzvratio istom mjerom. Tako se pod krovom Svete Sofije kršćanstvo rascijepilo na istočno i zapadno. Trebat će tisuću godina da se odnosi bitno poprave i počne govoriti o ujedinjenju. Valja spomenuti kako su križarske bande 1204. temeljito opljačkale crkvu i Carigrad, a grad su držali pod okupacijom do 1261. Poslije križara Aja Sofija nije uspjela više dobiti onaj sjaj kakav je prije imala.

Dva snažnija oštećenja zbog potresa, nakon kojih će ubrzo biti obnovljena, crkva će pretrpjeti u 14. stoljeću. 29. 5. 1453. Osmanlije zauzimaju Carigrad i samo dva dana poslije pretvaraju ovu najvažniju crkvu istočnog kršćanstva u džamiju. Aja Sofija tako skoro preko noći postaje islamska bogomolja. U međuvremenu su joj dodana 4 minareta a kršćanske umjetnine prekrivene su malterom. Aja Sofija će toj namjeni služiti sve do 1935. kada je tadašnja vlast sekularne Turske pretvara u muzej. Aja Sofija ostaje muzej sve do ove nove odluke aktualnog turskog predsjednika kojom se ponovno pretvara u džamiju.

Tim povodom, u razgovoru za talijanski list La Stampa (12. 7. 2020.), Soner Capatay, direktor Turskog istraživačkog programa u Washingtonskom institutu za Bliski istok i autor knjige “Erdoğan, novi sultan”, objašnjava zbog čega je Erdoğan želio donijeti ovu odluku. Smatra da za to postoji više razloga. Kao što je, smatra on, Atatürk htio pretvaranjem Aja Sofije u muzej dati znak da je Turska sekularna država, Erdoğan sada hoće poslati snažnu simboličnu poruku o svojoj ideji Turske.

Uz to postoji još i Erdoğanov osobni razlog. Istanbul je za njega simbolički grad, u njemu je rođen i započeo uspon političke karijere kao njegov gradonačelnik. Na ovaj način sada želi vezati povijest grada uz svoje ime.

Na koncu bi ovim mogao pridobiti nešto starijih religioznih birača koji se osjećaju žrtvama ranijih laičkih elita. Capatay smatra da će ovaj potez privremeno pridonijeti njegovoj popularnosti koja je prilično uzdrmana jer se Turska nalazi u dubokoj ekonomskoj krizi, a uz to već je na prošlim lokalnim izborima izgubio šest važnih gradova.

Ali je, tvrdi Capatay, na ovaj način postao krivac što će slika o Turskoj u svijetu biti negativna, a Turska je oduvijek važila kao tolerantna zemalja. Prema njemu, Erdoğan ovim čini Turskoj nepovratnu štetu. Prema istraživanju kojeg navodi Capatay, većina Turaka bila je protiv pretvaranja Aja Sofije u džamiju.

U srednjem vijeku i ranije dok je određena religija bila službena ideologija države (carstva) i služila kao jedan od glavnih kohezivnih faktora društva bilo je “razumljivo” da dvije službene ideologije ne mogu postojati u jednoj državi, ili barem da ne mogu uživati jednaka prava.

Sreća je bila u tome ako osvajači ne bi uništili kulturne i duhovne spomenike pokorenog naroda nego bi ih, u kontekstu vlastitog duhovnog narativa, modificirali i kao takve prihvatili kao vlastite simbole. Time bi kultura i duhovnost pokorenog naroda postala važan dio identiteta pobjednika.

U tom kontekstu bi trebalo promatrati važnost Aja Sofije i kompletnog prebogatog kulturnog naslijeđa Bizanta za identitet ne samo ljudi u Turskoj nego i na cijelom prostoru nekadašnjeg Otomanskog Carstva.

Problem je međutim što živimo u vrijeme kada se identitet shvaća usko nacionalistički, u kojem su narativi zatvoreni, isključivi, konfrontacijski i iracionalni. Religiji se ne pristupa kao antropološkoj činjenici ili potrebi unutar koje se traži smisao rađanja, življenja, trpljenja, umiranja…, nego ona sa svojom simbolikom, uz insistiranje na čistoći jezika, postaje najvažniji dio nacionalnog identiteta, ono po čemu se jedna skupina razlikuje od druge.

Ljudi koji tako shvaćaju identitet polako se, zajedno sa skupinama istomišljenika, pretvaraju u očajne monade koje se samoizopćuju iz života, jer gube slobodu i individualnost, i proklinju druge zbog samoskrivljene nesreće.

U nacionalističkom narativu historijski događaji se ne gledaju u svom kontekstu nego ih se prilagođava za potrebe aktualne ideologije. Zbog toga je ovaj potez turskog predsjednika velika šteta ne samo za Tursku nego za svijet.

Jedan moćni svjetski simbol okupljanja, dijaloga, zajedničkog povijesnog identiteta, simbol ljudske čežnje za besmrtnošću, turski predsjednik želi pretvoriti u nacionalistički simbol isključivosti. To se može vidjeti po reakcijama diljem svijeta onih koji podržavaju ovu odluku.

Sreća je u tome što dobar dio Turaka ne podržava ovaj potez, a sve manji broj njih i politiku autokratskog predsjednika koji uz pomoć terorista iz cijeloga svijeta narod susjedne Sirije drži u bijedi i očaju rata kojem se još ne vidi kraj. Militarističkom politikom i prema drugim susjedima, osobito Kurdima u Iraku, te sada na rubu otvorenog rata s Egiptom u Libiji, Erdoğan pravi dugoročno veliku štetu turskom narodu i cijelom Bliskom istoku.

Kako malo treba da se počnu urušavati kroz prošlost strpljivo građeni odnosi među ljudima i narodima. Dovoljan je jedan vođa koji svojom privremenom političkom moći i silinom može zaslijepiti mase nesretnika koje ga slijede.

Kada je Turska u pitanju, sreća je u tome što je to veliki narod koji će vjerojatno uspjeti odbaciti laž i obmane i neće dopustiti da društvo sklizne u tamnu stranu religijske isključivosti i nacionalizma te da će Aja Sofija ponovno postati simbol zajedničke duhovne i kulturne povijesti čovječanstva u kojoj je Turska imala, i nadamo se da će i dalje imati istaknuto mjesto.

Aja Sofija je tijekom duge povijesti preživjela različite vladare i povijesne promjene, zasigurno će preživjeti i Erdoğana i ponovno postati mjesto u kojem će se svako ljudsko biće s duhovnim afinitetom dobro osjećati.

(Prenosimo s portala Prometej).

 

UKOLIKO VAM SE TEKST DOPADA I VOLITE NEZAVISNO I KVALITETNO NOVINARSTVO, VI MOŽETE PODRŽATI AUTOGRAF PA I NAJMANJOM MOGUĆOM UPLATOM NA NAŠ RAČUN, POZIVOM NA BROJ 060 800 333 ILI SLANJEM SMS PORUKE NA 647647 UZ KLJUČNU RIJEČ DEMOS. HVALA! ZA VIŠE INFORMACIJA KLIKNITE OVDJE.

    •  Kako je riječ Balkan pretvorena u jezični korov
    •  Ljubav, šifra koja uvodi u ''bit svega postojećeg“

> Svi tekstovi ovog autora