Covid-19 i naše slobode (1)

(Opaska uredništva: Donosimo u nastavcima članak Doc. dr. sc. Sunčane Roksandić, s Pravnog fakulteta Sveučilišta u Zagrebu, voditeljice hrvatske jedinice UNESCO Chair in bioethics i Kristijana Grđana, člana hrvatske jedinice UNESCO Chair in bioethics i člana upravnog Odbora Mental Health Europe).

Pandemija Covid-19 (SARS-Cov-2) i dalje predstavlja najveći globalni javnozdravstveni i sigurnosni problem. Gotovo sve zemlje svijeta preusmjerile su goleme resurse u suzbijanje pandemije nastojeći ujedno očuvati gospodarstvo.

Radi sprečavanja širenja te zarazne bolesti uvedene su mjere koje ograničavaju ljudska prava i slobode koje su neizostavne u svakom demokratskom društvu kako bi se nepovoljniji ishodi ove bolesti sveli na najmanju moguću mjeru. U tom krugu zemalja nalazi se i Republika Hrvatska.

Ovom prilikom osvrnut ćemo se na nadležnosti raznih tijela u suzbijanju epidemije zarazne bolesti, na aktualne mjere ograničavanja ljudskih prava u Hrvatskoj i probleme koji se javljaju te dati pregled određenih zakonodavnih promjena u hrvatskom zakonodavstvu koje su uslijedile pojavom pandemije.

Hrvatska, zemlja štamparovskog nasljeđa i brojnih javnozdravstvenih stručnjaka, zaslužuje imati i što je moguće kvalitetniju i nekontradiktornu zakonsku regulativu i što je moguće stručnije osobe koje je provode na svim razinama kada su u pitanju izazovi koje ova pandemija dovodi. Svi elementi koji dodatno osnažuju međunarodno priznata prava na zdravlje trebali bi biti u tome uvažavani

Ono što smatramo najvažnijim naglasiti je kako su pandemija Covid-19 i odgovor na istu pokazatelji kako su organizirane zdravstvene vlasti u pojedinim državama, kakvi su kapaciteti u sustavu zdravstvene zaštite, kakva je kvaliteta pruženih zdravstvenih usluga te u kojoj mjeri se poštuje ljudsko pravo na zdravlje i život i koliko je važno uvažavati načelo zabrane diskriminacije u pružanju zdravstvene zaštite koja mora biti dostupna (Drumbl/Roksandić).

U hrvatskoj javnosti se već javljaju novi problemi organizacijske i komunikacijske naravi, o nekima se i ne govori dovoljno, kao, primjerice, raspoloživosti sanitarnih inspektora za pravodobno reagiranje na izazove koje postavlja epidemija Covid-19 i koje očekujemo ujesen.

Lessons learned nakon prvog vala pandemije trebale bi otkloniti barem neke dvojbe i što je moguće učinkovitije pripremiti sve nadležne službe na sve očito zahtjevniju epidemiološku situaciju i potencijalnu opterećenost zdravstvenog sustava što možebitno slijedi.

U iščekivanju jeseni lessons learned iz prvog vala epidemije trebale bi biti analizirane, a najbolja rješenja prihvaćena tako da pogreške koje mogu biti izbjegnute to zaista i budu u novom valu koji nam izgleda slijedi.

Hrvatska, zemlja štamparovskog nasljeđa i brojnih javnozdravstvenih stručnjaka, zaslužuje imati i što je moguće kvalitetniju i nekontradiktornu zakonsku regulativu i što je moguće stručnije osobe koje je provode na svim razinama kada su u pitanju izazovi koje ova pandemija dovodi. Svi elementi koji dodatno osnažuju međunarodno priznata prava na zdravlje trebali bi biti u tome uvažavani.

Prije svega, koje su nadležnosti Stožera civilne zaštite, a koje ministra nadležnog za zdravstvo kada je u pitanju pojava pandemije i sprečavanje širenja Covida-19, što je obilježavalo javnu scenu pojavom virusa SARS-Cov-2, trebaju postati što je moguće prije res judicata.

1.Ograničenja ljudskih prava za vrijeme epidemije zarazne bolesti – prije izmjena Zakona o zaštiti pučanstva od zaraznih bolesti (ZZPZB)

Ustav Republike Hrvatske

(NN 56/90, 135/97, 08/98, 113/00, 124/00, 28/01, 41/01, 55/01, 76/10, 85/10, 05/14; dalje Ustav) prepoznaje dva modela ograničenja ljudskih prava, ovisno o tome radi li se o redovnom (čl. 16. Ustava) ili izvanrednom stanju države (čl. 17. Ustava).

U redovnim okolnostima, na temelju čl. 16. st. 1. Ustava, slobode i prava mogu se ograničiti samo zakonom da bi se zaštitila sloboda i prava drugih ljudi te pravni poredak, javni moral i zdravlje.

Ovlasti za ograničenja prava pripadaju zdravstvenim vlastima, u prvom redu ministru nadležnom za zdravstvo koji pripada izvršnoj vlasti, a radi se primarno o ograničenjima prava na slobodu kretanja, prava na slobodu rada te prava na uživanje vlasništva, a sve kako bi se zarazne bolesti suzbile

Za slučaj epidemije zarazne bolesti, u hrvatskom pravnom sustavu na snazi je Zakon o zaštiti pučanstva od zaraznih bolesti (NN 79/07, 113/08, 43/09, 130/17, 114/2018, 47/20; dalje ZZPZB). Tim su zakonom određene mjere koje ovisno o epidemiološkim indikacijama, mogu značajno zadirati u slobode i prava pojedinaca.

U ovom ćemo se dijelu teksta referirati prvenstveno na odredbe ZZPZB-a prije zakonskih izmjena u travnju 2020. koje u određenom dijelu daju odgovor na neka sporna pitanja koja su se javila prije ovih izmjena.

Mjere koje najviše zadiru u slobode i prava pojedinaca vezano uz sprečavanje širenja zaraznih bolesti su sigurnosne mjere iz čl. 47. ZZPZB-a, a odnose se (prije izmjena ZZPZB-a u travnju 2020.) na osnivanje karantene, zabranu putovanja u države u kojima se odvija epidemija zarazne bolesti, zabranu kretanja osoba, odnosno ograničenje kretanja u zaraženim ili ugroženim područjima, ograničenje ili zabranu prometa pojedinih vrsta robe i proizvoda, obvezno sudjelovanje zdravstvenih ustanova i drugih pravnih osoba, kao i privatnih zdravstvenih radnika i drugih fizičkih osoba u suzbijanju zarazne bolesti, zabranu uporabe objekata, opreme i prijevoznih sredstava, te druge potrebne mjere koje nisu izričito zakonski predviđene, ali se mogu poduzeti ovisno o epidemiološkoj situaciji.

Iz naravi ZZPZB-a (prije travanjskih izmjena) proizlazilo je jasno da ovlasti za ograničenja prava pripadaju zdravstvenim vlastima, u prvom redu ministru nadležnom za zdravstvo koji pripada izvršnoj vlasti, a radi se primarno o ograničenjima prava na slobodu kretanja, prava na slobodu rada te prava na uživanje vlasništva, a sve kako bi se zarazne bolesti suzbile.

Primjena odredaba ZZPZB-a podliježe načelu razmjernosti iz čl. 16. st. 2. Ustava, pa tako zdravstvene vlasti moraju u svakom pojedinom slučaju osigurati da su ograničenja sloboda i prava razmjerne potrebi za tim ograničenjem, dakle da epidemiološke indikacije doista zahtijevaju baš takva specifična ograničenja za svakog pojedinca.

Ujedno valja spomenuti kako, sukladno odredbama Zakona o suzbijanju diskriminacije, diskriminacija je u svim pojavnim oblicima u Republici Hrvatskoj zabranjena.

Iznimno, ne smatra se diskriminacijom stavljanje u nepovoljniji položaj kada je takvo postupanje određeno zakonom radi očuvanja zdravlja, javne sigurnosti, održavanja javnog reda i mira, prevencije kaznenih djela i zaštite prava i sloboda drugih ljudi, te ako su upotrijebljena sredstva u demokratskom društvu primjerena i nužna za postizanje željenog cilja, pod uvjetom da takvo postupanje ne dovodi do izravne ili neizravne diskriminacije na osnovi rasne ili etničke pripadnosti, boje kože, vjere, spola, nacionalnog i socijalnog podrijetla, spolne orijentacije i invaliditeta.

Dio stručnjaka iz područja ustavnog prava u Republici Hrvatskoj smatrao je, u valu pandemije prije ljeta 2020. godine, da je, s obzirom na nastale okolnosti i način na koji se u Republici Hrvatskoj uvode restriktivne mjere, Hrvatski sabor trebao primijeniti čl. 17. Ustava: donijeti odluku o proglašenju izvanrednog stanja kao što je, primjerice, to učinila i susjedna Italija te o uvedenim ograničenjima slobode kretanja donijeti odluku dvotrećinskom većinom zastupnika (vidi OVDJE i OVDJE).

Drugi dio ustavnih stručnjaka, pak, smatrao je da epidemija zarazne bolesti ne predstavlja izvanredno stanje u smislu čl. 17. Ustava i da je dovoljna primjena čl. 16. Ustava za određivanje ograničenja prava za vrijeme epidemije zarazne bolesti (vidi OVDJE  i OVDJE ).

Zdravstvene vlasti moraju u svakom pojedinom slučaju osigurati da su ograničenja sloboda i prava razmjerne potrebi za tim ograničenjem, dakle da epidemiološke indikacije doista zahtijevaju baš takva specifična ograničenja za svakog pojedinca

Odredba iz čl. 17. st. 1. Ustava striktnija je u pogledu funkcije demokratskog društva jer zahtijeva da Hrvatski sabor, dok god može funkcionirati, mora apsolutnom većinom donijeti odluke o ograničenju pojedinih ustavnih prava i sloboda. Tek ako se Hrvatski sabor ne može sastati, ovlaštenje za donošenje tih odluka pripada Vladi Republike Hrvatske i predsjedniku Republike, koji moraju djelovati suglasno. Međutim, takva situacija u Hrvatskoj nije postojala jer epidemija Covid-19 nije dovela do nemogućnosti da se Hrvatski sabor sastane.

Načelo razmjernosti u čl. 17. st. 2. Ustava, iako dijeli slične karakteristike, ima bitne razlike u odnosu na načelo razmjernosti iz čl. 16. st. 2. Ustava, pa tako ne navodi da se ograničenje prava mora podvrgavati načelu razmjernosti u svakom pojedinom slučaju (dakle, moguća je primjena na sve stanovnike istovremeno), ali je pri tome protektivniji za građane ako je doista riječ o izvanrednom stanju, propisujući jedan kriterij kojim je moguće ograničiti ustavom zajamčena prava, a to je narav pogibelji.

Dok je u primjeni čl. 16. st. 2. Ustava moguće je odrediti više razloga koji opravdavaju narav potrebe za ograničenjem prava, načelo razmjernosti iz članka 17. st. 2. Ustava omogućuje da se ustavom zajamčena prava mogu ograničiti samo ako je to, npr., opravdano naravi pogibelji epidemije Covid-19. Jasno je da bi o procjeni naravi pogibelji presudnu ulogu trebali dati stručnjaci iz oblasti zdravstva iako je pojava epidemije Covid-19 i sigurnosni problem.

Nadalje, to načelo razmjernosti, uvodi i specijalno antidiskriminacijsko pravilo, da ograničenje prava ne može imati nejednakost osoba s obzirom na rasu, boju kože, spol, jezik, vjeru, nacionalno ili socijalno podrijetlo.

I konačno, odredba iz čl. 17. st. 3. propisuje iznimke od ograničenja prava, pa se tako čak ni u slučaju neposredne opasnosti za opstanak države ne može ograničiti primjena odredbi Ustava o pravu na život, zabrani mučenja, surovog ili ponižavajućeg postupanja ili kažnjavanja, o pravnoj određenosti kaznenih djela i kazni (zabrana tzv. ”prijekog suda”), te o slobodi misli, savjesti i vjeroispovijesti.

Svrha ove analize nije riješiti dvojbe koje pripadaju u prvom redu nadležnostima Hrvatskog sabora, odnosno Ustavnog suda. Međutim, kako primjećuje i sudac Ustavnog suda Andrej Abramović (op. cit.) za suzbijanje epidemije Covid-19, restriktivne mjere koje se odnose na ograničenje kretanja nisu donesene na temelju odredbe tada važećeg čl. 47. st. 2. ZZPZB-a, već na temelju čl. 22.a Zakona o sustavu civilne zaštite (NN 85/15, 118/18 i 31/20; dalje ZCZ).

Takvo postupanje, kojim se izbjegavala primjena ZZPZB-a nije posve jasno, jer je Hrvatski sabor već, i to potrebnom većinom za usvajanje organskih zakona, ranije usvojio da u slučaju epidemije zarazne bolesti, pa tako i Covida-19, nadležnosti za ograničenje prava na slobodu kretanja u slučaju epidemije pripadaju ministru nadležnom za zdravstvo, iako je jasno da je u slučaju nepredviđenih sigurnosnih izazova velikih razmjera nadležnost Stožera vrlo važna i neizostavna.

Dakle, postojala je zakonska ovlast i mogućnost ograničenja slobode kretanja u samom ZZPZB-u. Ta se mjera pokazala potrebnom i učinkovitom mjerom u suzbijanju zaraze Covidom-19, ali je i izazvala brojna pitanja među stručnom javnosti.

Prema tome, osim ministra nadležnog za zdravstvo i Hrvatskog zavoda za javno zdravstvo, bitno tijelo za koordinaciju svih aktivnosti za sprečavanje širenja Covida-19 postao je i Stožer civilne zaštite Republike Hrvatske, ustrojen temeljem Zakona o sustavu civilne zaštite.

Osim ministra nadležnog za zdravstvo i Hrvatskog zavoda za javno zdravstvo, bitno tijelo za koordinaciju svih aktivnosti za sprečavanje širenja Covida-19 postao je i Stožer civilne zaštite Republike Hrvatske, ustrojen temeljem Zakona o sustavu civilne zaštite

Kako je propisano u čl. 1. st. 2. Zakona o civilnoj zaštiti, civilna zaštita je sustav organiziranja sudionika, operativnih snaga i građana za ostvarivanje zaštite i spašavanja ljudi, životinja, materijalnih i kulturnih dobara i okoliša u velikim nesrećama i katastrofama i otklanjanja posljedica terorizma i ratnih razaranja.

Katastrofa je definirana kao stanje izazvano prirodnim i/ili tehničko-tehnološkim događajem koji opsegom, intenzitetom i neočekivanošću ugrožava zdravlje i živote većeg broja ljudi, imovinu veće vrijednosti i okoliš, a čiji nastanak nije moguće spriječiti ili posljedice otkloniti djelovanjem svih operativnih snaga sustava civilne zaštite područne (regionalne) samouprave na čijem je području događaj nastao te posljedice nastale terorizmom i ratnim djelovanjem (čl. 3. st. 1. t. 8.).

Načela sustava civilne zaštite su opća načela: načelo humanosti i načelo zabrane diskriminacije te načela operativnog djelovanja sustava civilne zaštite: načelo supsidijarnosti, načelo solidarnosti i načelo kontinuiteta djelovanja (čl. 7. st. 1.).

Upravo je na temelju članka 22.a ZCZ-a donesenog u ožujku 2020. izmjenama Zakona o sustavu civilne zaštite, donesena Odluka o zabrani napuštanja mjesta prebivališta i stalnog boravka u Republici Hrvatskoj (sve daljnje odluke, uključivo i posljednju navedenu dostupne su OVDJE ).

(Nastavlja se).

 

UKOLIKO VAM SE TEKST DOPADA I VOLITE NEZAVISNO I KVALITETNO NOVINARSTVO, VI MOŽETE PODRŽATI AUTOGRAF PA I NAJMANJOM MOGUĆOM UPLATOM NA NAŠ RAČUN, POZIVOM NA BROJ 060 800 333 ILI SLANJEM SMS PORUKE NA 647647 UZ KLJUČNU RIJEČ DEMOS. HVALA! ZA VIŠE INFORMACIJA KLIKNITE OVDJE.

    •  COVID-19 i naše slobode (7) - Pitanje samoizolacije
    •  Covid-19 i naše slobode (6)
    •  Covid-19 i naše slobode (5)
    •  Covid-19 i naše slobode (4)
    •  Covid-19 i naše slobode (3)
    •  Covid-19 i naše slobode (2)

> Svi tekstovi ovog autora