Alojzije Stepinac i vlasti u NDH (3)

Novostvorena država je imala preku potrebu da učvrsti međunarodni položaj u okviru ”Nove Evrope” u čemu je odmah dobila podršku nadbiskupa Stepinca. On je posredovao u uspostavljanju kontakta sa Vatikanom i založio se da Sveta Stolica prizna NDH.

Prilikom posete auditora nuncijature koji je iz Beograda u drugoj polovini aprila 1941. krenuo u Rim, Stepinac ga je molio da ode do pape i usmeno mu izloži situaciju. ”Nadbiskup je preporučio najtoplije, da do uspostave odnosno priznanja de facto Države Hrvatske sa strane Svete Stolice dođe što prije.” O tome je odmah obavestio Poglavnika.[i]

U hrvatskoj delegaciji na čelu sa Pavelićem u Rim je otputovao i pomoćni biskup iz Zagreba Salis-Sevis, koji je uručio papi opširan referat nadbiskupa Stepinca. Pavelićevu posetu papi Piju XII i dolazak papskog legata opata Đuzepea Ramira Markonea (Marcone) u Zagreb početkom avgusta 1941. katolička štampa je okvalifikovala, ne bez razloga, kao faktičko priznanje ustaške Hrvatske od Svete Stolice.[ii]

Vatikan je poistovetio ustaški režim sa Hrvatima, a NDH je prihvatio kao državu hrvatskog naroda u kojoj ne žive drugi, a Srbi su potpuno zanemareni.[iii]

Stvaranje nezavisne Hrvatske u obimu većem nego ikada u njenoj istoriji, kako je isticao njen vođa Ante Pavelić, za Stepinca i episkopat bili su ostvarenje priželjkivanog ideala: formiranje sopstvene što veće države koja će služiti zajedničkim ciljevima. Stoga je među prvim zakonima nove države bio onaj o prelazu s jedne konfesije na drugu, koji će označiti početak masovne prisilne konverzije srpskog pravoslavnog naroda u NDH

Rimokatolička hijerarhija, parohijsko sveštenstvo, redovnici, među njima posebno franjevci[iv], su sledili poziv svog duhovnog pastira. Uticaj Crkve u tradicionalnom, predominantno agrarnom društvu, kakvo je bilo hrvatsko, bio je izuzetno veliki, a reči upućene sa oltara, crkvene predikaonice ili od vojnog sveštenika (dušebrižnika) imale su uticaj barem kao i akti državnih vlasti. Štaviše, sve ono što su propisivali, radili ili proklamovali državni organi i njihovi predstavnici, pogotovo oni najistaknutiji, zahvaljujući ovakvom stavu Crkve, dobijalo je najviši mogući legitimitet, moralni.

Kao i u celokupnoj ostaloj štampi, i u katoličkoj su za najveće neprijatelje hrvatskog naroda proglašeni Srbi, za njima i ostali neprijatelji ”Nove Evrope” i pozivalo se na nemilosrdni obračun sa njima.

Pošto je ocenio da je Poglavnikova buntovnost ”bez sumnje bila predmetom posebne Božje providnosti”, urednik Katoličkog tjednika Franjo Kralik je istakao da su ”hrvatskom narodu najveći neprijatelji Srbi, a uz to kao i u ostaloj Europi, židovi, slobodni zidari i komunisti […] Neka se već jedanput prestane s glupim i Kristovih učenika nedostojnim tvrdnjama, da se proti zlu i pokvarenjacima valja boriti u rukavicama, na fin, otmjen način.”[v]

Delovanje hijerarhije, sveštenika i redovnika RKC nije se ograničilo na propovedi i propagandu putem štampe i drugih pisanih medija. Sveštenici su stvarali ustaške organizacije u pojedinim mestima, formirali prve ustaške jedinice ili su bili poverenici za određene oblasti, podstrekavali zločine protiv Srba, a neki su i učestvovali u njima.

Stvaranje nezavisne Hrvatske u obimu većem nego ikada u njenoj istoriji, kako je isticao njen vođa Ante Pavelić, za Stepinca i episkopat bili su ostvarenje priželjkivanog ideala: formiranje sopstvene što veće države koja će služiti zajedničkim ciljevima. Stoga je među prvim zakonima nove države bio onaj o prelazu s jedne konfesije na drugu, koji će označiti početak masovne prisilne konverzije srpskog pravoslavnog naroda u NDH.

U javnom govoru nedvosmisleno su najvljivani progoni Srba pri čemu su predstave kulturne i nacionalne obnove korišćene da legitimišu kampanju masovnog ubijanja.[vi]

U medijima, javnim istupanjima najviših državnih predstavnika pozivalo se na uništenje srpskog naroda, a ubrzo su počeli i masovni zločini.

Sve to još nije izazvalo reakciju nadbiskupa Stepinca. Naprotiv, nadbiskup je svojom poslanicom od 28. aprila 1941. i ”kao sin hrvatskog naroda” i kao ”predstavnik Svete Crkve”, dao puni duhovni legitimitet NDH.

Poslanicu možemo posmatrati i kao svojevrstan nadbiskupov credo kada je reč o njegovom odnosu prema ustaškoj državi jer je u njoj izneo svoj stav koji, kako se pokazalo, nije menjao do kraja  postojanja NDH.

U poslanici on je o novoj državi govorio kao o ”uskrsloj Državi Hrvatskoj”. Nadbiskup je očigledno delio stav ekstremnog hrvatskog nacionalizma o velikoj Hrvatskoj koja obuhvata i zemlje koje se ni etnički ni istorijski nisu mogle smatrati hrvatskim, odnosno dogmu o reci Drini kao ”granici svetova”.

U skladu sa ideološkim načelima ”novog poretka” Stepinac je dane stvaranja NDH nazvao časovima ”u kojima ne govori više jezik, nego krv svojom tajanstvenom povezanošću sa zemljom u kojoj smo ugledali svijetlo Božje i s narodom iz kojega smo nikli.”

Nadbiskup je odobravao nacionalizaciju imovine ”stranih elemenata”,  ali ne i da se pripadnicima ”drugih narodnosti ili drugih rasa oduzme svaka mogućnost egzistencije”. Predložio je da se odredba o nošenju jevrejskog znaka ne sprovodi i to je potkrepio činjenicom da Sveta Stolica ”ne gleda dobrim okom na takove namjere” i da time može da se ugrozi ”priznanje naše Države od Svete Stolice”

U njenom stvaranju je video ”ruku Božju na djelu” tražeći od sveštenstva da se spremno odazove ”ovom mom pozivu na uzvišeni rad oko čuvanja i unapređenja NDH” u kojoj će Crkva delovati ”sa svom apostolskom slobodom”.

Naglasio je da ”poznaje muževe koji danas upravljaju sudbinom hrvatskog naroda” pozivajući sveštenstvo da ”ispuni svoju dužnost prema mladoj državi Hrvatskoj”.

Odredio je da se u svim crkvama naredne nedelje održi svečano bogosluženje na koje treba pozvati mesne vlasti i vernike.[vii]

U vreme obnarodovanja Stepinčeve poslanice već su bili doneti neki od osnovnih represivnih zakona ustaške države. Prvi i temaljni zakon bila je Zakonska odredba za obranu naroda i države od 17. aprila 1941. kojom je uvedeno permanentno vanredno stanje. Jednom uopštenom i rastegljivom formulacijom sa retroaktivnim dejstvom za zločin veleizdaje mogao je biti optužen praktično svako i time osuđen na smrtnu kaznu: Za sprovođenje zakona predviđeno je osnivanje izvanrednih narodnih sudova koji će suditi po ”propisima ukinutog hrvatskog kaznenog postupka o prijekom sudu.”[viii]

Osim na osnovu opšteg represivnog zakonodavstva, udar na Srbe i Jevreje vršen je i celim nizom posebnih zakona. Istog dana kada je proglašena NDH, donet je zakon o zakletvi po kojem su svi zaposleni u državnoj i samoupravnoj službi, pod pretnjom otpuštanja iz službe,  morali da polože zakletvu vernosti ”Državi Hrvatskoj i Poglavniku kao predstavniku njenog suvereniteta”.[ix]

Otpuštanje iz državne službe nastavljeno je posle donošenja zakona o stavljanju na raspolaganje sudija i ostalog osoblja tužilaštava od 19. aprila 1941.[x]

Zakonom o nepriznavanju prava na mirovinu pogođeni su ne samo Srbi, nego i drugi politički ”nepodobni”.[xi]

Jedan od prvih udara na srpske i jugoslovenske ustanove bio je 24. aprila 1941. kada je donet zakon o podržavljenju celokupone imovine Sokola Kraljevine Jugoslavije.[xii]

Prvi otvoreni institucionalni udar na srpski nacionalni identitet bila je zakonska zabrana upotrebe srpskog pisma, ćirilice, ”u javnom i privatnom životu” 25. aprila 1941.[xiii]

Rešenjem ministarstva unutrašnjih poslova od 10. maja 1941. određeno je da ”treba otpustiti iz službe sve Srbijance i Crnogorce, a od ostalih Srba one koji su se isticali protuhrvatskim radom.”[xiv]

Ministarstvo bogoštovlja (vera) i nastave otpustilo je i srpske nastavnike koji nisu rodom iz NDH, kao i Jevreje sa manje od 10 godina službe, dok su oni sa više godina službe penzionisani.[xv]

Angažovanjem RKC na propagiranju zakona osigurano je ne samo njegovo širenje, nego i prihvatanje. Iza zakona je stajao autoritet Crkve i episkopata na čelu sa nadbiskupm Stepincem koji su davali legitimitet sprovođenju najtežih oblika represivne državne politike

Ministarstvo, na čijem čelu je bio književnik dr. Mile Budak, se nije ograničilo na otpuštanje školskih nastavnika nego je za njih tražilo i mnogo teže mere. Prema podacima Ministarstva iz druge polovini jula 1941, u NDH ”ima još 2.204 učitelja i učiteljica grčko-istočne vjere” pa je Ministarstvo predložilo Ravnateljstvu za javni red i sigurnost, vrhovnoj državnoj policijskoj ustanovi, ”njihovo otpremanje u sabirne logore”.[xvi]

Srbima su propisivane razne zabrane, uz ostalo o ograničavanju kretanja, za njih se uvodio policijski čas i proterivani su iz svojih stanova i kuća.[xvii]

U Zagrebu i drugim gradovima Srbi su morali oko ruke da nose plavu traku sa slovom P, prema reči ”pravoslavac” kojom su imenovani Srbi.[xviii]

Naredbom ministra pravosuđa i bogoštovlja od 18. jula 1941. ukinut je tradicionalni naziv Srba za svoju veru, srpsko-pravoslavna vera i uveden je naziv iz vremena austrougarske državne uprave ”grčko-istočna vjera”.[xix]

Uprava ustaške policije je 23. jula 1941. uputila svim organima vlasti okružnicu po kojoj je u roku od 15 dana trebalo registrovati sve Srbe, kao i one ”koji su bili kada pravoslavne vjere”.[xx]

Tok ”rešenja srpskog pitanja” pokazuje da su sa drugim merama sinhronizovane i one o eksproprijaciji srpske imovine. Zakonom od 18. aprila 1941. imovina dobrovoljaca je proglašena hrvatskom narodnom imovinom i oduzeta bez ikave naknade za zemlju i za bilo šta što je na njoj sagrađeno. Predviđeno je da se ta zemlja dodeli u vlasništvo Hrvatima seljacima o čemu će se izdati posebni zakoni.[xxi]

Preko noći je više hiljada srpskih porodica ostalo bez imovine i lišeno osnova svoje egzistencije. Sledilo je njihovo proterivanje na nemačko okupaciono područje u Srbiji, gde je već pristizalo na desetine hiljada srpskih izbeglica uglavnom iz NDH.

Kako su se nemačke vlasti odupirale ovakvom postupku, hrvatske vlasti su organizovale ilegalno prebacivanje prognanika preko Drine i Save.[xxii] Proterivanje porodica dobrovoljaca na nemačko okupaciono područje u Srbiji nastavljeno je tokom leta 1941.[xxiii]

Uporedo sa zakonima uperenim protiv Srba, donesen je niz antijevrejskoih zakona po ugladu na slične zakone u nacističkoj Nemačkoj. To su bili Zakonska odredba o sačuvanju hrvatske narodne imovine od 18. aprila 1941., Zakonska odredba o rasnoj pripadnosti, Zakonska odredba o zaštiti arijske krvi i časti hrvatskog naroda i Zakonska odredba o držaljanstvu od 30. aprila 1941.[xxiv]

Sledio je niz drugih diskriminatorskih i ponižavajućih naredbi, kao i oduzimanje imovine. Među njima je bila i naredba o nošenju jevrejskog znaka. Posle donošenja zakona od 26. juna 1941.počelo je i masovno interniranje Jevreja u logore.

Svoj stav o zakonima protiv Jevreja i Srba nadbiskup je izrazio u pismu ministru unutrašnjih poslova Andriji Artukoviću 22. maja 1941.[xxv] Tu je konstatovao da nije prihvaćeno njegovo upozorenje upućeno na istu adresu mesec dana ranije da se budućim antijevrejskim zakonima ne obuhvate i Jevreji koji su iz uverenja prešli u katoličku veru i da među njima i dobrih hrvatskih nacionalista.

Zbog ubojstva sedam slovenskih svećenika u Jasenovcu zagrebački nadbiskup Alojzije Stepinac je 24. februara 1943. poslao protestno, privatno pismo Anti Paveliću. Iz tog pisma dolazi poznati citat: ”Ovo je sramotna ljaga i zločin, koji vapi u nebo za osvetom, kao što je i čitav jasenovački logor sramotna ljaga za NDH”. S obzirom na to da se radilo o privatnom dopisu, za taj njegov najžešći čin osude ustaških zločina javnost nije znala

Smatrao je da upozorenje nije uzeto u obzir pa je zakon od 30. aprila obuhvatao i pokrštene Jevreje i određeno je da svi moraju nositi jevrejski znak.

Nadbiskup je odobravao nacionalizaciju imovine ”stranih elemenata”,  ali ne i da se pripadnicima ”drugih narodnosti ili drugih rasa oduzme svaka mogućnost egzistencije”.

Predložio je da se odredba o nošenju jevrejskog znaka ne sprovodi i to je potkrepio činjenicom da Sveta Stolica ”ne gleda dobrim okom na takove namjere” i da time može da se ugrozi ”priznanje naše Države od Svete Stolice”.

Svoj načelni stav prema zakonima ustaške države nadbiskup je izložio na sledeći način: ”U vezi s izloženim molim Vas, Gospodine Ministre da izdate shodne naloge da se židovski i ostali slični zakoni (mjere protiv Srba i dr.) provode tako, da se u svakom čovjeku poštuje ličnost i čovečje dostojanstvo”.[xxvi]

Nadbiskup nije ostao zatvorenih očiju pred masovnim nasiljem i on je povremeno intervenisao za progonjene Srbe i Jevreje izložene genocidu.[xxvii] Postoje relativno brojna svedočanstva o njegovom zauzimanju za progonjene i o protestima visokim državnim predstavnicima i samom Paveliću zbog pojedinih zločina. Te intervencije su vremenom postajale učestalije; 1943. je osudio deportovanje preostalih hrvatskih Jevreja u logore smrti kada su najvećim delom oni već bili ubijeni zajedno sa većinom Roma i stotinama hiljada Srba u logorima same NDH.[xxviii]

Od jeseni 1942. u nekoliko navrata on je javno osudio rasističke teorije i nasilje koje se sprovodi u njihovo ime o čemu je obavestio i Vatikan.[xxix]

Treba naglasiti da se nadbiskup zalagao pre svega za one koji su prešli na rimokatoličku veru, ali nije dovodio u pitanje primenu represivnih zakona protiv njih što je bio i stav episkopata.

Jedan od zaključaka sednice Biskupskih konferencija održane 17. i 18. novembra 1941. u Zagrebu, bila je molba Paveliću da se zaštiti sloboda i povrati imovina Jevrejima ili potomcima Jevreja koji su prešli na Rimokatoličku veru i ”sudjeluju u svim hrvatskim vjerskim i rodoljubnim akcijama”. Zaključeno je i da se omogući katoličkim sveštenicima  da ”bivše Židove, a sadanje katolike posjetiti u internacijama i logorima radi duhovnih potreba.”[xxx]

Praksa masovnog interniranja Srba i Jevreja u logore bila je opštepoznata. Interniranje Jevreja u ”zatočenička zbirališta pod vedrim nebom” bilo je sankcionisano Pavelićevom Izvanrednom zakonskom odredbom i zapovjedi od 26. juna 1941.[xxxi]

Koliki je značaj dat zakonu od 26. juna 1941. vidi se i po tome što je Nalogom ministra unutrašnjih poslova Andrije Artukovića istog dana određeno da se zakon tri dana objavljuje na prvim stranama novina, da se tri dana tri puta na dan (ujutro, u podne i uveče) oglašava preko radio-stanice, da se plakatira po svim gradovima i objavi u svim opštinama. Nalog se završavao molbom verskim vlastima ”da ovu odredbu dadu proglasiti po duhovnim pastirima”, odnosno sveštenicima.

Istog dana kada su proglašeni, Zakon i Nalog su publikovani i u Katoličkom listu. Uz njih je objavljeno uputstvo nadbiskupa Stepinca pastoralnom sveštenstvu da ”gornju Zakonsku odredbu proglase narodu sa propovjedaonice u prvi dan, kad se narod u punom broju sakupi u crkvi”.[xxxii]

Nadbiskup je dosledno zastupao stav da država ima pravo da i na ovaj način postupa sa svojim građanima što implicitno moža da se zaključi i iz njegovog pisma Paveliću od 26. maja 1942: ”Saznavši da će ljudi sa Korduna morati da napuste svoja naselja, moli za humanost prema djeci”

Angažovanjem RKC na propagiranju zakona osigurano je ne samo njegovo širenje, nego i prihvatanje. Iza zakona je stajao autoritet Crkve i episkopata na čelu sa nadbiskupm Stepincem koji su davali legitimitet sprovođenju najtežih oblika represivne državne politike.

U skladu sa načelnim stavom prema hrvatskoj državi i njenim zakonima bio je i odnos Stepinca prema masovnom interniranju srpskog i jevrejskog stanovništva u logore.

U predstavci Paveliću 21. jula 1941 on je sugerisao sledeće: ”Odnosne mjere, koje se u tom smjeru provode (odvođenje u logore), mogle bi se provoditi, a da postignu potpuni učinak, na humani i obzirniji način, tako, da se u čovjeku zaista gleda čovjeka i sliku Božju, osobito, da se pokaže ljudski i kršćanski obzir prema slabim starcima i staricama, nejakoj i nedužnoj djeci i prema bolesnicima”.[xxxiii]

I iz ovog akta se vidi da je nadbiskup Stepinac bio vrlo dobro obavešten o masovnom interniranju u ”sabirne i radne logore”, kao i da su među zatočenima bili žene, deca, bolesni i nemoćni. On je odobravao njihovo interniranje, samo što je predlagao da se to čini ”na humani i obzirniji način”.

Treba naglasiti da je u vreme kada se Stepinac obratio Paveliću, već više hiljada Srba i Jevreja bilo deportovano u logore i da je većina već bila ubijena, uglavnom u logoru Gospić sa okolnim logorima, među kojima su najveći bili Jadovno na Velebitu i Slana i Metajna na ostrvu Pagu. Među žrtvama je bio i 71 sveštenik i velikodostojnik Srpske pravoslavne crkve.[xxxiv]

Posle rasformiranja prvog logora uništenja ustaške države, logora u Gospiću (sa logorima Jadovno na planini Velebit i Slana i Metajna na ostrvu Pagu) krajem avgusta 1941. masovno interniranje u još većem obimu je nastavljeno u logoru Jasenovac. To je bio koncentracioni i logor uništenja koji je postojao do samog kraja rata, odnosno do kraja aprila 1945.

Najveći logori u ovom sistemu logora bili su u samom Jasenovcu i u nekadašnjoj kaznionici (tvrđavi) u Staroj Gradiški. Do kraja aprila 1942. logor Jasenovac je bio potpuno osposobljen da ”primi neograničeni broj zatočenika”, o čemu je Glavni stan hrvatskog vođe obavestio zapovedništva vojske, ustaša, policije i žandarmerije”.[xxxv]

Postojanje logora Jasenovac u relativnoj blizini Zagreba, na teritoriji zagrebačke nadbiskupije, u kojem je vršeno masovno i kontiniurano interniranje i uništenje Srba, Jevreja, Roma, kao i političkih protivnika ustaškog režima, pre svega komunista i demokratski opredeljenih Hrvata,[xxxvi] bilo je poznato nadbiskupu Stepincu.

O logoru je dobio obaveštenje i od svog sekretara Stjepana Lackovića, koji je kao član međunarodne komisije 6. februara 1942. posetio logor Jasenovac.[xxxvii]

O stanju u logoru Jasnovac dobro informisani župnik iz Jasenovca Juraj Peršić je više puta informisao Borića, ravnatelja pisarnice nadbiskupskog Stola.[xxxviii]

Nadbiskup je bio upoznat sa činjenicom da ustaški katolički sveštenik u logoru Jasenovac ispoveda zatočenike, a zatim njihove ispovesti koristi protiv njih.[xxxix]

Novostvorena država je imala preku potrebu da učvrsti međunarodni položaj u okviru ”Nove Evrope” u čemu je odmah dobila podršku nadbiskupa Stepinca. On je posredovao u uspostavljanju kontakta sa Vatikanom i založio se da Sveta Stolica prizna NDH

Nadbiskup Stepinac nikada javno nije osudio postojanje ustaških logora, pa ni najvećeg u Jasenovcu, kao ni ubijanje u njima. On se nije javno oglasio ni kada je u ovom logoru 17. februara 1942. ubijeno sedam rimokatoličkih sveštenika, Slovenaca.[xl]  (Opaska uredništva Autografa: Ova konstatacija autora feljtona jest točna, da se Stepinac nije javno oglasio. Zbog ubojstva sedam slovenskih svećenika u Jasenovcu zagrebački nadbiskup Alojzije Stepinac je 24. februara 1943. poslao protestno, privatno pismo Anti Paveliću. Iz tog pisma dolazi poznati citat: ”Ovo je sramotna ljaga i zločin, koji vapi u nebo za osvetom, kao što je i čitav jasenovački logor sramotna ljaga za NDH”. S obzirom na to da se radilo o privatnom dopisu, za taj njegov najžešći čin osude ustaških zločina javnost nije znala. Rečeni Stepinčev dopis Paveliću može se pročitati u: Jure Krišto, Katolička Crkva i NDH – Dokumenti, Hrvatski institut za povijest, Zagreb, 1998., str. 254, dokument 243).

Nadbiskup je dosledno zastupao stav da država ima pravo da i na ovaj način postupa sa svojim građanima što implicitno moža da se zaključi i iz njegovog pisma Paveliću od 26. maja 1942: ”Saznavši da će ljudi sa Korduna morati da napuste svoja naselja, moli za humanost prema djeci”.[xli]

Očigledno, nadbiskup nije imao ništa protiv masovnog proterivanja Srba iz njihovih sela i verovatnog deportovanja u Jasenovac i jedino se zalagao za humanost prema deci.

Ni iz ovog pisma, ni iz njegovog postupanja u to vreme, ne vidi šta je pod time mislio.

Iz svedočenja preživelih logoraša Jasenovca poznato je da su starije osobe, često i deca ubijani odmah po dovođenju u logor, dok su radno sposobni muškarci i žene korišćeni kao robovska radna snaga u logoru ili su deportovani u nemačke logore.[xlii]

Od sredine maja 1942.trajala je velika akcija oružanih snaga NDH na liniji Glina-Petrinja-Sunja u kojoj je ”cjelokupno pučanstvo ovoga kraja pravoslavne vjere, ili katoličke, a prije pravoslavne evakuira se u logor […] i to žene, djeca i muškarci. […] Navodno svi se transportiraju u Jasenovac.”[xliii]

_______________________

 

[i] AJ, 372-17, izvod iz dnevnika nadbiskupa Stepinca, 27. IV 1941, knjiga 4, str. 206-207. Beleška je napisana rukom ceremonijara Cvetana.

[ii] PARIS, Edmond: Genicide in Satellite Croatia, 1941-1945. A Record of Racial and Religious Persecutions and Massacres, Chikago, American Institute for Balkan Affairs, 1961, 76; D. R. ŽIVOJINOVIĆ, Vatikan, 36.

[iii] D. R. ŽIVOJINOVIĆ, n. d, 39.

[iv] EVANS, Richard J: The Third Reich at War 1939-1945, London, Allen Lane, 2008, 158.

[v] Katolički tjednik (Zagreb),  15.VI.1941.

[vi] YEOMANS, Rory: Visions of Annihilation. The Ustasha Regime and the Cultural Politics of Fascism 1941-1945, Pittsburg, University of Pittsburg Press, 2013, passim.

[vii] Katolički list (Zagreb),   br. 17, 1941, 197-198.

[viii] Narodne novine (Zagreb), br. 4, 17. travnja 1941, u: Zbornik zakona i naredaba Nezavisne Države Hrvatske, izdaje Ministarstvo pravosuđa i bogoštovlja, godina 1941. godište I, Zagreb, b. g, (u daljem tekstu: Zbornik zakona, godina), 8; Hrvatski narod (Zagreb), 18.IV.1941.

[ix] Zakon o prisezi vjernosti Državi Hrvatskoj, Zagreb, 10. travnja 1941; Narodne novine, br. 1, 11. travnja 1941.

[x] Zakonska odredba o stavljanju na raspoloženje sudaca i ostalog osoblja redovnih i upravnih sudova, državnih nadodvjetništava, viših državnih tužiteljstava i državnih tužiteljstava, Zagreb, 17.travnja 1941; Narodne novine, br. 7, 21. travnja 1941, u: Zbornik zakona i naredaba, 1941, 29.

[xi] Zakonska odredba o nepriznavanju prava na mirovinu, Zagreb, 22. travnja 1941; Narodne novine, br. 9, 23. travnja 1941, u: Zbornik zakona i naredaba, 1941, 18-19.

[xii] Zakonska odredba o imovini Sokola bivše Kraljevine Jugoslavije, Zagreb, 24. travnja 1941; Narodne novine, br.10, 24. travnja 1941; Zakonska odredba o raspuštenim sokolskim društvima kraljevine Jugoslavije, Zagreb, 1. srpnja 1941; Narodne novine, br. 64, Zbornik zakona i naredaba, 1941, 21-22, 231.

[xiii] Zakonska odredba o zabrani ćirilice, Zagreb, 25. travnja 1941; Narodne novine, br. 11, 25. travnja 1941; Provedbena naredba ministarstva unutarnjih poslova zakonskoj odredbi o zabrani ćirilice, Zagreb, 25. travnja 1941; Narodne novine, br. 11, 25. travnja 1941, Zbornik zakona i naredaba, 1941, 26.

[xiv] Vojni arhiv Beograd (dalje: VA), fond  NDH, k. 171 A, reg. br. 2/1; Zločini na jugoslovenskim prostorima u Prvom i Drugom svetskom ratu. Zbornik dokumenata, tom I, Zločini nezavisne Država Hrvatske 1941-1945, Beograd, 1993, 46 (dalje: Zločini NDH).

[xv] VA, NDH, k. 87 A, reg. br. 1/7-1. Ministarstvo bogoštovlja i nastave, Povjereništvu za Bosnu i Hercegovinu, Zagreb, 16.V.1941; Zločini NDH, 48-49.

[xvi] VA, NDH, k. 153 a, reg. br. 8/1-1, Ministarstvo unutarnjih poslova, Ravnateljstvo za javni red i sigurnost, izvješće, Zagreb, 26. srpnja 1941; Zločini NDH, 392.

[xvii] Hrvatski narod, br. 85, 8. V 1941.

[xviii] V. Novak, Magnim crimen, 603.

[xix] Ministarska naredba o nazivu ”grčko-istočne vjere”, Zagreb, 18. srpnja 1941, Narodne novine, br. 80, 19. srpnja 1941, Zbornik zakona i naredaba, 1941, 293.

[xx] Antun MILETIĆ, Koncentracioni logor Jasenovac 1941-1945. Dokumenta, knjiga I, Beograd-Jasenovac, 1986, 53-54.

[xxi] Zakonska odredba o nekretninama tzv. dobrovoljaca, Zagreb, 18. travnja 1941; Narodne novine, br. 6, 18. travnja 1941, Zbornik zakona i naredaba, 1941, 10.

[xxii] VA, NDH, k. 143a, reg. br. 31/9, Vojno zapovjedništvo Bijeljina, Krilnom oružničkom zapovjedništvu Tuzla. Bijeljina, 2. lipnja 1941; Zločini NDH, 71.

[xxiii] VA, NDH, k. 143a, reg. br. 31/9-1, Zapovjedništvo 4. oružničke pukovnije, Zapovjedništvu hrvatskog oružništva, Sarajevo, 27. lipnja 1941, Prebacivanje Srba iz Srijema i Slavonije u Srbiju; vidi i: VA, NDH, k. 143a, reg. br. 31/9-3, Zapovjednik zapovjedništva Vojne krajine, Vojskovođi (S. Kvaterniku), Zagreb, Sarajevo, 4. srpnja 1941; Zločini NDH, 156-157, 195-196.

[xxiv] Ivo i Slavko GOLDSTEIN, Holokaust u Zagrebu, Zagreb, 2001,  117-124.

[xxv] Fontes, izvori za hrvatsku povijest, 2, Zagreb, 1996, 159-161. Ovde je navedeno da je pismo od 22. maja 1945, dok je iz konteksta jasno da je reč o 22. maju 1941. godine.

[xxvi] Isto, 160.

[xxvii] STEINBERG, Jonathan: ”Types of Genocide? Croatians, Serbs and Jews, 1941-5”, CESARANI, David (ed.): The Final Solution. Origins and Implementation, London-New York 1994, 183-188; EVANS R.J: The Third Reich at War, 159-160.

[xxviii] EVANS, R. J: The Third Reich at War, 159-160.

[xxix] Actes et documentes du Saint Siege relatifs a la seconde guerre mondiale, vol. 9, Le Saint Siege et les victimes de la guerre, janvier 1943-decembre 1943, Citta dell Vaticano, Libreria Editrice Vaticana, 1975, str. 224-229 (dalje: ADSS). U tački 25. je navedeno da su se nadbiskup Stepinac i opat Markone, na molbu beogradskog nadbiskupa, zauzeli ”da se šizmatičkom srpskom episkopu Savi Trlajiću, koji je bio u zatvoru, dozvoli da poseti majku”; isto, 227. U to vreme episkop gornjokarlovački Sava (Trlajić) nije više bio živ. On je uhapšen u svom sedištu u Plaškom i posle mučenja u logoru Gospić (Jadovno) ubijen 5. avgusta 1941; Ђуро ЗАТЕЗАЛО, Jадовно. Комплекс усташких логора 1941, књига 1, Београд, 2007, 411-419. Bez novih izvora ne može se utvrditi koliko su o tome znali Stepinac i Markone.

[xxx] Fontes, 2, 161.

[xxxi] Narodne novine, br. 60, 26. lipnja 1941, u: Zbornik zakona i naredaba, 1941, 8.  Tome je sledilo donošenje još dva zakona (25. novembra 1941. i 20. jula 1942) kojima je regulisano pitanje upućivanja u logore; Milan KOLJANIN, ”Zakoni o logorima Nezavisne Države Hrvatske”, Jasenovac, sistem ustaških logora smrti, Saopštenja sa Okruglog stola održanog u Beogradu 23.IV.1996, Beograd, 1997, 14-30. Istog, 26. juna 1941, Pavelić je primio u svečanu audijenciju učesnike Biskupskih konferencija na čelu sa nadbiskupm Stepincem. U njihovo ime, nadbiskup je pozdravio hrvatskog vođu kao ”državnog Glavara s obvećanjem naše iskrene i lojalne suradnje za bolju budućnost naše domovine”; Katolički  tjednik, srpanj 1941; Katolički list, br. 27, 6. srpanj 1941; Hrvatski narod, 30. lipanj 1941.

[xxxii] Katolički list, br. 25, 26. lipanj 1941, str. 286.

[xxxiii] Promemorija ”Zagrebački nadbiskup i njegov kler u vrijeme ustaškog režima”, Fontes, 2, 291. Ured Poglavnika je to pismo prosledio ministru pravosuđa i bogoštovlja Mirku Puku koji je odgovorio nadbiskupu da se njegove informacije zasnivaju na obaveštenjima ”bez ikakova temelja”; isto, 266, napomena 211.

[xxxiv] Do raspuštanja logora u Gospiću 19. avgusta 1941. u njemu je ubijeno 40.123 osoba, od kojih je identifikovano njih 10.502  (oko 92% Srbi, 7,25% Jevreji i 0,74% ostali); Ђ. ЗАТЕЗАЛО, Jадовно, 383.

[xxxv] A. MILETIĆ, Koncentracioni logor Jasenovac, I, 269-270.

[xxxvi] Ilija JAKOVLJEVIĆ, Konclogor na Savi, Zagreb, 1999, passim.

[xxxvii] Za razliku od pohvalnog izveštaja nemačkog poslanika Z. Kašea (Kasche) o logoru, predstavnicima nemačke vojske je bilo jasno da se radi o ”Potemkonovim selima” za ugledne goste. Izvod  iz izveštaja poslanika Kašea Ministarstvu inostranih poslova Nemačkog rajha, A.MILETIĆ,  Koncentracioni logor Jasenovac, knjiga I, 170-172; Kapetan Hefner, Zabeleška za gospodina kapetana Metzgera po pitanju koncentracionog logora u Jasenovcu, Zagreb, 18. novembar 1941, A. MILETIĆ, n.d, 524-525.

[xxxviii] Peršić je ostao u Jasenovcu do januara 1945. kada je otišao u Zagreb. On je 19. juna 1945. dao izjavu pred Zemaljskom komisijom Hrvatske za utvrđivanje zločina okupatora i njihovih pomagača. Vidi i: Franjo TUĐMAN, Bespuća povijesne zbiljnosti. Rasprava o povijesti i filozofiji zlosilja, Zagreb, 1989, 344-345.

[xxxix] Dnevnik Diane Budisavljević 1941-1945,  Zagreb-Jasenovac 2003, 151. Na to je nadbiskupu skrenuo pažnju dr Marko Vidaković, blizak saradnik Diane Budisavljević, 10. januara 1944.

[xl] Ministar pravosuđa i bogoštovlja, Ministarstvu unutrašnjih poslova, Zagreb, 6. novembra 1942. A. MILETIĆ, Koncentracioni logor Jasenovac, knjiga I, 515-516. U ovom aktu ministar A. Artuković je prosledio dopis nadbiskupa Stepinca od 2. novembra 1942. u kojem je ovaj tražio obaveštenje o župniku iz Gornje Stubice Franji Riharu, interniranom u Jasenovcu aprila 1942. Tada su Rihar i ostalih šest slovenačkih sveštenika već je bili ubijeni.

[xli] ADSS, 9, str. 227, tačka 22. u spisku.

[xlii] Milan KOLJANIN, Nemački logor na Beogradskom sajmištu 1941-1944, Beograd, 1992, 151-170.

[xliii] Pismo dr Branka Kesića, tada vojnog lekara, upućeno Diani Budisavljević 22. maja 1942; Dnevnik Diane Budisavljević  Prilog 28. Dr. Kesić je sugerisao da se pomoć potraži od nadbiskupa Stepinca ponovo navodeći da su to ”u velikom broju pravoslavni (prije pravoslavni, sada katolici)”. O progonima na Kordunu ( Baniji) i pismu dr Kesića vidi belešku u dnevniku od 24. maja 1942: Dnevnik Diane Budisavljević, 53.

 

(Nastavlja se).

 

UKOLIKO VAM SE TEKST DOPADA I VOLITE NEZAVISNO I KVALITETNO NOVINARSTVO, VI MOŽETE PODRŽATI AUTOGRAF PA I NAJMANJOM MOGUĆOM UPLATOM NA NAŠ RAČUN, POZIVOM NA BROJ 060 800 333 ILI SLANJEM SMS PORUKE NA 647647 UZ KLJUČNU RIJEČ DEMOS. HVALA! ZA VIŠE INFORMACIJA KLIKNITE OVDJE.

    •  Alojzije Stepinac i vlasti u NDH (8)
    •  Alojzije Stepinac i vlasti u NDH (7)
    •  Alojzije Stepinac i vlasti u NDH (6)
    •  Alojzije Stepinac i vlasti u NDH (5)
    •  Alojzije Stepinac i vlasti u NDH (4)
    •  Alojzije Stepinac i vlasti u NDH (2)
    •  Alojzije Stepinac i vlasti u NDH (1)

> Svi tekstovi ovog autora