Administrativni ustroj služi HDZ-u za kontrolu prostora

U općoj kakofoniji i proizvodnji magle (kako to naziva Žarko Puhovski) koja je uslijedila po otvaranju afere oko kluba u Slovenskoj ulici 9 u Zagrebu, iz vidokruga javnosti su poispadale brojne aktivnosti koje bi u sinergiji trebale zaustaviti daljnji sunovrat Hrvatske u ekonomskom, demografskom te svakom drugom pogledu.

Jedna od tih je i reforma teritorijalnog ustroja Hrvatske, odnosno promjena postojećeg administrativnog okvira općina, gradova i županija, uz nju prateća financijska decentralizacija te, kao neodvojiv dio, promjena izbornih zakona, odnosno načina izbora za jedinice lokalne samouprave, ali posljedično i za Sabor.

Javni razgovor je došao samo do razine na kojoj se ministar pravosuđa i uprave Ivan Malenica nije baš pretrgao oko transparentnosti tog procesa.

Stoga jedino znamo to da županije ostaju, što je premijer Andrej Plenković rekao još u ožujku 2017. godine, kazavši da županije ”ostaju i opstaju” te da se jedino može razgovarati ”o funkcionalnoj i financijskoj decentralizaciji”.

U trenutku njihovog uvođenja možda je netko stvarno i pomislilo da županije mogu postati nekakav supstitut koji treba osigurati kvalitetan policentrični razvoj. Međutim, danas je očito da od toga nema ništa i da su više služile kao prostor za kadroviranje, nego za pitanja razvoja. Kao i, iz istog razloga, višedesetljetno održavanje dijela od čak 500-tinjak jedinica lokalne samouprave.

Tu je još bio i dualitet vezan uz državne funkcije na razini lokalne samouprave. Ne postoji logično obrazloženje za takvu organizaciju, osim onog da se već tada (1993. godine) počelo nazirati kako bi HDZ mogao gubiti kontrolu nad lokalnom samoupravom pa se tako, u biti, htjela zadržati kontrola prostora.

Za pola godine u Hrvatskoj će se održati izbori za lokalnu samoupravu. Oni su značajni jer će građani ponovo imati priliku izabrati one, koji će, osim vođenja lokalne zajednice kao autonomnog oblika političkog organiziranja, trebati biti sposobni konačno povući značajnija sredstva iz EU kase

U tom smislu je dovoljno spomenuti da je Split tek 2007. godine dobio pravo izdavanja građevinskih dozvola, kada se dio te službe ”spustio” s razine županije u grad.

I tako se pod reformom protura spajanje nekih općina, ukidanje zamjenika gradonačelnika, odnosno načelnika i župana te smanjivanje broja vijećnika (!), uz obrazloženje da je riječ o značajnijim financijskim uštedama, iako su svi svjesni da je riječ o banalnim iznosima, čak i ako ih usporedimo s novcem koji se ”vrtio” u i oko kluba u Slovenskoj 9.

I kao da je kod ove reforme prvenstveno riječ o uštedi, a ne funkcionalnosti sustava!

Ovo pitanje nije spomenuo ni novi predsjednik SDP-a Peđa Grbin u nastupnom govoru kada je, govorio gdje će se sve SDP suprotstavljati HDZ-u.

Tek, gotovo kao povjetarac, je GONG (slijedom svog ovogodišnjeg prijedloga reformi izbornog i referendumskog zakonodavstva) malo zatalasao žabokrečinu okruglim stolom na temu ”Hoće li i sljedeći parlamentarni izbori u Hrvatskoj biti neustavni?”.

Na njemu je promoviran rad profesora Gorana Čulara s Fakulteta političkih znanosti, u kojem se govori o nužnosti promjena izbornih jedinica te izbornog i referendumskog zakonodavstva, polazeći od (zbog nedostatka političke volje i inertnosti Ustavnog suda) nikada realiziranog stava Ustavnog suda iz 2010. godine.

Ocijenjeno je da je izborni sustav devastiran i zapušten te potvrđeno da je prekršeno načelo jednakosti biračkog prava uz navode da su se razlike posljednjih 20 godina značajno povećale. Tako su 2000. godine izvan zakonskog okvira bile tri, a sada je čak osam od deset izbornih jedinica te je čak 12 mandata nepravedno podijeljeno.

Za pola godine u Hrvatskoj će se održati izbori za lokalnu samoupravu. Oni su značajni jer će građani ponovo imati priliku izabrati one, koji će, osim vođenja lokalne zajednice kao autonomnog oblika političkog organiziranja, trebati biti sposobni konačno povući značajnija sredstva iz EU kase.

Na žalost još uvijek nije dovoljno osviješteno da fragmentiranost lokalne samouprave, stvarane po uzoru na francuski model, predstavlja problem i da županije nisu odgovorile tom izazovu. Stoga se stvaraju aglomeracije (kao, primjerice, splitska), koje bi trebale stvoriti jaču osnovu (kadrovsku i financijsku) za ”proizvodnju” projekata.

Zato je pred biračima zadatak tražiti one s iskustvom u projektnom radu, prekograničnoj komunikaciji i koji imaju konkretnu viziju ne samo o razvoju određene sredine, nego i podizanja kapaciteta javne uprave da može dorasti tim izazovima.

Vlast postala korumpiranija

 Na žalost, od kada je 2009. godine uvedena praksa neposrednog izbora načelnika, gradonačelnika i župana, pokazalo se da većina nada kako će to donijeti veću transparentnost i zaustaviti politikantske interese nije ostvarena.

U općoj kakofoniji i proizvodnji magle (kako to naziva Žarko Puhovski) koja je uslijedila po otvaranju afere oko kluba u Slovenskoj ulici 9 u Zagrebu, iz vidokruga javnosti su poispadale brojne aktivnosti koje bi u sinergiji trebale zaustaviti daljnji sunovrat Hrvatske u ekonomskom, demografskom te svakom drugom pogledu

Na to je još u rujnu 2008. godine upozorio analitičar Davor Gjenero rekavši ”kako je taj sustav loš” i da će se njime ”u Zagrebu dobiti još nekontroliraniju i korumpiraniju vlast nego što je sada”, predloživši da bi bilo bolje neposredno birati vijećnike.

Ipak, pod pritiskom tada stvorene atmosfere (u Hrvatskoj još nesvikloj na višestranačje) o kupovanju vijećnika, stranačkim prijelazima, mijenjanju volje birača… (kao da politika kao umijeće mogućeg već nije, između ostalog i trgovina i kao da te trgovine danas nemamo još i više, ali netransparentnije), prešlo se sa sustava lokalnog parlamentarizma, na prezidencijalni sustav u kojem su načelnici, gradonačelnici i župani ”zamijenili” poglavarstva.

Tako je stvoren sustav dvojnog demokratskog legitimiteta, koji se nije uspio razriješiti kasnijim izmjenama zakona.

Osim toga, došlo je do apsurdne situacije da su gradonačelnici (i ostali čelnici) umjesto članova poglavarstava počeli uzimati savjetnike. Pače zapošljavajući neke od njih za stalno. U Splitu se taj broj primjerice u jednom trenutku poklapao sa brojem nekadašnjih članova poglavarstva. Pače i više.

Dovoljno je sjetiti se primjera sisačko – moslavačke županice Marine Lovrić Merzel s dvocifrenim brojem savjetnika. Ali, dok su ondašnji poglavari otišli istekom mandata sadašnji ostaju, a i nove ih vlasti zapošljavaju za stalno.

Ono što je apsurdno u toj priči je da savjetnici, koji praktički nemaju nikakvu odgovornost, osim one savjetodavne, postaju osobe bez kojih se ne mogu donositi odluke. Naime, pročelnici teško bez njih donose odluke, jer su oni svojevrsna inkarnacija onoga tko ih je doveo, a za funkcioniranje sustava svojim potpisom u stvari odgovaraju pročelnici.

U praksi se u nizu slučajeva, pokazalo da, iako su izravni izbori sami po sebi demokratskiji od posrednih, ne daju ukupno bolji demokratski efekt od posrednih. Obično su povezani s populističkim kampanjama pojedinaca, stvaranjem osobnih klijentelističkih mreža noseći nepoželjne oblike personalizacije politike, što u ukupnosti dovodi do autokratskijeg modela vladanja.

Ujedno, pokazalo se da ipak svatko ne može biti kandidat, nego samo oni koji iza sebe imaju novac (tajkuni, ili koga oni odrede i eksponenti velikih stranaka). Tako smo uz predstavnike najjačih stranaka (uglavnom HDZ i SDP) dobili, primjerice, Gabrića Jambu u Metkoviću, Željka Keruma u Splitu, ili Joška Berketa u Kaštelima.

Pojedini primjeri izabranih nezavisnih kandidata su više posljedica revolta ljudi i to mahom u malim sredinama, nego što je to bilo i postalo prevladavajuće stanje. U malim sredinama je i veća prepoznatljivost kandidata, ali za veće gradove, županije ili, pak, za Sabor važno je biti u javnosti, a tu je ključna uloga medija. I tu se opet kao ključan javlja novac.

Jer oni koji u medije ne mogu ”razmjerno potpori biračkog tijela”, prostor u medijima mogu kupiti. Tako se postaje ”prepoznatljiv” i ”upadaš” u tzv. relevantna istraživanja (koja su često u Hrvatskoj čudno provođena i rezultati kojih su još čudnije plasirani u javnost, čime je relevantno uticano na biračko tijelo).

Da promjene nisu slutile na dobro vidjelo se još u vrijeme rasprave o Zakonu. Medijski su najvidljiviji bili primjeri gradonačelnika Zagreba, Splita i Rijeke, koji su se ponašali ne kao šerifi, ali da kao gubernatori.

Iskrivljavanje volje glasača se nastavlja i danas. U parlamentarnom sustavu su birači to ranije mogli uočiti pa su učili i stjecali iskustvo te na kraju kažnjavali na izborima.

Tek, gotovo kao povjetarac, je GONG (slijedom svog ovogodišnjeg prijedloga reformi izbornog i referendumskog zakonodavstva) malo zatalasao žabokrečinu okruglim stolom na temu ”Hoće li i sljedeći parlamentarni izbori u Hrvatskoj biti neustavni?”

Tako, od onih za koje se može cijeniti da su do 2009. godine ”kupovani”, već 2017. više nije bilo nikoga, jer su birači očito neke stvari prepoznali. Neke stranke su, pak, potpuno marginalizirane, među kojima i one koje su nekad sa SDP-om vladale Splitom i Hrvatskom, a danas su u vijeću tek zahvaljujući koalicijskim ”ulaznicama”.

Razvijati mjesnu samoupravu

 Također, kada je riječ o stalnoj kuknjavi kako su građani slabo angažirani u mjesnoj samoupravi svi se prave kao da ne znaju kako je pasivnost na toj razini logična, jer ta aktivnost nema gotovo nikakvog smisla. Nema se sredstava, a ni protočnosti sustava koji bi garantirao građanima utjecaj na donošenje odluka na lokalnoj razini, kao ni kontrolu provedbe tih odluka.

Naime, već na razini većih gradova sve se odlučuje na prilično otuđenoj razini vijeća. Tako u Splitu vijeće od 35 vijećnika odlučuje o prostoru, a da, primjerice, veliki i važni dijelovi grada nemaju u njemu svoje predstavnike – zar nije apsurd da kotarevi Spinut i Lovret – zapadni dio grada, koji zajedno imaju više od 20.000 stanovnika i naplatu komunalija preko 95 posto ne mogu ni s čim utjecati na gradske odluke, dok su takva prava, primjerice, dana općinama i gradovima s deset puta manjim stanovništvom).

Hrvatska ima iskustava s drugačijom pozicijom pa time i ulogom mjesne samouprave, ali se ne vidi da se razmatra ”popravljanje” uloge mjesne samouprave u tom smislu. Pače, čak se smanjuje broj vijećnika za skoro 30 posto. Čak i površnija analiza zahtjeva za referendumima (Istra, Dubrovnik…) bi pokazala da je poticaj za njihovim traženjem bio prvenstveno u neprotočnosti sustava (dakle čak do razine općine/grada).

Grad Split ima vrijedna iskustva u pokušavanju razrješavanja upravo takvih problema krajem 80-ih godina (i sam sam dijelom sudjelovao u tim aktivnostima). U Splitu je tada došlo do cijepanja grada na više općina (Kaštela, Solin i Split) uz pokušaj stvaranja zajednice gradskih općina u okviru tada ponuđene vizije policentričnog razvoja.

(Ideja je bila razvojem okolnog područja smanjiti pritisak na grad prometno ili prilivom stanovništva, time ljudima u Splitu i Zagori omogućiti kvalitetniji život – izbalansirati urbanitet s razvojem i da Split s rubnim točkama svoje aglomeracije (!): Trogir – Sinj – Omiš – Supetar-Brač postane lokomotiva razvoja cijelog područja, što i jest značajka velikih gradova. Jednom riječju organizacijom prostora staviti ga u funkciju razvoja.)

Projektom podjele tada najveće općine u Jugoslaviji željela se izbjeći i majorizacija dotada zapuštenih Kaštela i Solina. Rješavanje tog problema je bilo zakašnjelo zbog niza okolnosti, ali su ostala iskustva i spoznaje da se, do tada, zanemarenim područjima danas bolje upravlja nego dok su bili pod Splitom.

Poanta je dakle, da se izborni proces mora gledati neodvojivo od načina administrativno upravnog ustroja – daljnje demokratizacije društva i približavanja građana procesima donošenja odluka, ali i kontrole njihove provedbe, jer u pojedinim fazama društvenog razvoja jedan drugome mogu postati kočnica. U tom smislu je tužno gledati kako se neka pitanja iz tog konteksta ponovo otvaraju, a apsolvirana su poodavno.

Sve u svemu, dobili smo sustav u kojem se vremenom suzio broj onih koji odlučuju o javnom interesu (i javnom novcu), a njihova odgovornost postaje teško utvrdivom (zbog netransparentnosti sustava – zbog čega ni mediji, koji su i inače potpuno devastirani, što je i, ne slučajna, sudbina javnih medija – ne mogu obavljati svoju društvenu ulogu – kontrole funkcioniranja sustava u javnom interesu) pa ih je teže i mijenjati.

Dakle, bit je svega da se sustav upravljanja, odnosno donošenja odluka, približi građanima. Da se javne službe pretvore u što efikasnije (znači opet, što bliže i što brže) servise građana. Te dvije funkcije su najvažnije. Pritom je ova druga, da tako kažem – tehnička, a prva je suštinska. Znači, u prvoj se donose odluke temeljem kojih se onda nešto treba raditi.

Vezano za približavanje, jedan od modaliteta je tzv. posredna demokracija. Ona koju mi živimo je posrednička višestranačko parlamentarnog tipa. Uz to još republikanska. To je važan element, jer podrazumijeva izbore. Poanta je u tome kako približiti građanima ”mjesto”, odnosno ”proces” donošenja odluka.

Hrvatska ima iskustava s drugačijom pozicijom pa time i ulogom mjesne samouprave, ali se ne vidi da se razmatra ”popravljanje” uloge mjesne samouprave u tom smislu. Pače, čak se smanjuje broj vijećnika za skoro 30 posto. Čak i površnija analiza zahtjeva za referendumima (Istra, Dubrovnik…) bi pokazala da je poticaj za njihovim traženjem bio prvenstveno u neprotočnosti sustava (dakle čak do razine općine/grada)

Bit je da u procesu donošenja odluka (u posredničkoj demokraciji) bude zastupljeno što više predstavnika, koji, opet, predstavljaju što širi sloj stanovnika nekog područja, a to podrazumijeva i njihove socijalno ekonomske preferencije (dakle koje su škole završili, rade li, koje su struke, koji im je položaj u svijetu rada, dob, spol…), ali, pošto je čovjek nadasve društveno biće i koji su drugi njegovi interesi (jednom, ne baš adekvatnom riječju – hobiji).

Postojeći model je kompromitiran

Pošto je predstavnički sustav piramidalan, logično je da svi ti slojevi i sve te društvene grupe ne mogu biti zastupljeni u tijelima koja donose odluke.

Tu postoje dva ”lijeka”. Jedan, prisutan u praksi i, na žalost, počesto kompromitiran, je da se različite grupacije u tijelima koja donose odluke povezuju i međusobno dogovaraju kako će zajedno podupirati jedni druge u ostvarivanju svojih interesa.

Drugi je, pak, da se sustav donošenja odluka i njihove provedbe podvrgne što većoj kontroli, odnosno utjecaju samih građana. Jedna od metoda je korištenje tzv. izravne demokracije. Dakle, referenduma. Problem s referendumom je što se teško odlučiti u kojim ga prilikama koristiti.

Naime, da bi se odlučivalo referendumom prethodno treba donijeti odluku da se o nečemu odlučuje referendumom. Drugi problem je što bi učestalo odlučivanje referendumom bilo skupo. Treći problem je da se na referendumu mogu donijeti odluke s kojima se ugrožavaju neka prava manjina (svjedoci smo tome u Hrvatskoj pa čak i u jednoj Švicarskoj).

Četvrti problem je što je referendumski lakše odlučivati na nižoj razini, nego na višoj – nacionalnoj (gdje nam povijest daje dovoljno dokaza o manipulacijama nacionalnim referendumima – to iskustvo imamo mi s referendumima 1990. godine, a danas znamo i što se sve radilo oko Brexita).

O ozbiljnosti – težini odluka nacionalnih referenduma govore iskustva SFRJ, Španjolske i Velike Britanije. U nas su referendumi provedeni u uzavreloj atmosferi, u kojoj nedovoljno educirani glasači nisu bili ni dovoljno kvalificirani za odlučivanje pa je u tadašnjim okolnostima prevladao razumljivi emotivni moment.

Na nižoj razini ljude je lakše upoznati s temom. Osim toga su i zainteresiraniji, jer im je problem bliži, ali je upitno koliko im treba vremena da ju ”sažvaču” da bi o njoj mogli meritorno odlučivati. Iskustva gradskih vijećnika govore da i oni sami teško dolaze do kvalificiranih podataka. Kako onda da do njih dođu građani da bi meritorno odlučivali.

Na kraju, rezultat referenduma – 1 glas više ne znači da je odluka demokratska, jer ne znači i da je većina u pravu. Ali ako i prihvatimo taj princip (jer se negdje mora presjeći) koji broj građana uzeti za osnovicu takvog ”obračunavanja”. Je li to 50% + 1 svih glasača, je li to ⅔ svih glasača, ili možda 50% + 1 izašlih, odnosno ⅔ izašlih.

Da dilema nije ”filozofska” upozorava nas referendum o ulasku u EU, zbog kojeg je mijenjan zakon, ali samo na nacionalnoj razini.

Naravno, referendum ima i pozitivne odlike. Treba se samo sjetiti splitskih referenduma za samodoprinos i što je sve izgrađeno s njima. Bilo je i tada onih koji su se bunili da nitko nema pravo skidati nekome s plaće temeljem odluke ”nekog tamo” referenduma. Ali efekti odluka, opredmećeni u školama, vrtićima…, imali su visokomotivirajući utjecaj na izlazak ljudi i njihovo odlučivanje. Upravo je tu tajna.

Dakle, izgraditi mehanizam koji će ljudima davati motiv za sudjelovanjem u predlaganju odluka, kreiranju njihovog donošenja i kontroli provedbe tih odluka. To je moguće jedino ako se ustroji model koji će motivirati što veći broj ljudi da se uključe u taj proces koji u konačnici treba rezultirati boljim životom u njihovoj sredini.

U današnjoj upravnoj strukturi, kada imamo gradonačelnika/župana s njihovim zamjenicima kao eksces/iznimka je rješavanje predstavnika nacionalnih manjina u kontekstu ostvarivanja Ustavnog zakona

Ključ je dakle u promjeni statusa gradskih kotareva i mjesnih odbora. Njima treba dati veće ovlasti da sudjeluju u procesima donošenja odluka i veća financijska sredstva, kako bi sami i bez ”viših” vlasti uređivali prostor na svom području.

U tom slučaju bi se, primjerice, odluke o nekoj gradnji donosile usklađivanjem mjesnih i lokalnih vlasti, a tada mjesna vlast ne bi čekala lokalnu da joj ozeleni neki park. Mjesna vlast bi jasnije utvrđivala potrebe i prioritete, a tako motivirana bi se suprotstavljala i zloupotrebama u prostoru i ne bi dolazilo do toga da škola ne može imati adekvatno školsko igralište, jer je neka zgrada ”zapasala” dio prostora predviđenog za igralište (kakve slučajeve imamo u Splitu).

Takav pristup bio bi motivirajući za građane da se uključe u rad kotareva i odbora, odnosno mjesne samouprave, a time bi se stvarala i zdravija i kvalitetnija struktura onih koji vode cjelinu upravljanja lokalnom samoupravom i koji više ne bi bili podložni samo stranačkom (ili nekom privatnom) utjecaju i interesu, nego bi potrebe građana snažnije utjecale na kreiranje ukupnih pa i stranačkih politika, a time i razvoja lokalne samouprave.

Pogubnost prezidencijalnog sustava važna je i zbog statusa manjina i razvoja multietničnosti društva, što jest naša današnja stvarnost, ali i neizbježna budućnost.

U današnjoj upravnoj strukturi, kada imamo gradonačelnika/župana s njihovim zamjenicima kao eksces/iznimka je rješavanje predstavnika nacionalnih manjina u kontekstu ostvarivanja Ustavnog zakona.

Puno lakše, jednostavnije, a za neke vjerojatno i manje iritantno je kada se to pitanje rješava unutar poglavarstava, kao što je sada riješeno u okviru Vlade. Dakle, kada su u pitanju nacionalne manjine nije riječ samo o njihovim zastupnicima nego i o izabranim predstavnicima u izvršnoj vlasti.

Sva iskustva pa i ocjene eksperata za pitanje položaja manjina te pojedinih istaknutih pripadnika manjina govore da je sadašnji status zamjenika iz redova nacionalnih manjina sveden gotovo na poziciju ”fikusa”, a posljedica u tim sredinama je ili zanemarivanje potreba pripadnika nacionalnih manjina ili neiskorištavanje potencijala nacionalnih manjina važnih za razvoj određene lokalne sredine.

 

UKOLIKO VAM SE TEKST DOPADA I VOLITE NEZAVISNO I KVALITETNO NOVINARSTVO, VI MOŽETE PODRŽATI AUTOGRAF PA I NAJMANJOM MOGUĆOM UPLATOM NA NAŠ RAČUN, POZIVOM NA BROJ 060 800 333 ILI SLANJEM SMS PORUKE NA 647647 UZ KLJUČNU RIJEČ DEMOS. HVALA! ZA VIŠE INFORMACIJA KLIKNITE OVDJE.

    •  Je li fašizam prošlost?
    •  Što su nama nacionalne manjine (2)
    •  Što su nama nacionalne manjine (1)
    •  Antifašisti i žrtve fašizma na čekanju
    •  Antifašizam je civilizacijsko, a ne političko pitanje
    •  Revizionisti bi nas vratili u krvavu povijest
    •  Dostojno obilježiti stvaranje prve Narodne vlade Hrvatske
    •  Nogomet kao opijum za narod
    •  Ima li u Hrvatskoj nestalih Srba?
    •  Između stvarnog i hinjenog antifašizma

> Svi tekstovi ovog autora