Kako živjeti časno u nečasna vremena

Tragični događaj koji se zbio nedavno na Markovu trgu, iznio je, kao na pladnju, sve dugo potiskivane istine naše društvene stvarnosti na vidjelo.

Prije svega, već u prvim komentarima na društvenim mrežama dala se iščitati agresivnost, od one politički neobojane, ali zato obojane vlastitim projekcijama, koja opravdava bezumni čin i prijeti bit će toga i više ako ne bude pravde, kao da se bilo koja nepravda sustava rješava metkom, a ne vlastitim konstruktivnim doprinosom razgradnji postojećeg i izgradnji boljeg društva i sustava ili, na kraju, biranjem onog društva koje nam omogućava razviti svoje potencijale pod nekim drugim nebom.

Metak zacijelo nije i ne može biti pozitivan, niti mladić s očitim psihičkim problemima neki Matija Gubec. No vidljiva je zasićenost stanjem u državi, ortačko-klijentelističkim divljim kapitalizmom koji je postupno paralizirao sve institucije, i pritajen bijes koji je očigledno kod većine povezan s osjećajem nemoći da se išta promijeni.

Sigurno koronakriza i potres bez sustavne podrške mentalnom zdravlju nisu doprinijeli boljem nošenju s dugotrajnim problemima u društvu.

Druga serija komentara pokazala je kroničnu politiziranost koja je i proizvela dualizam u društvu i duboke podjele oko baš svake teme – na lijeve i desne, progresivne i nazadne, urbane i ruralne, uz visoku dozu agresivnosti i ad hominem vrijeđanja komentatora koji nisu istomišljenici.

Metak zacijelo nije i ne može biti pozitivan, niti mladić s očitim psihičkim problemima neki Matija Gubec. No vidljiva je zasićenost stanjem u državi, ortačko-klijentelističkim divljim kapitalizmom koji je postupno paralizirao sve institucije, i pritajen bijes koji je očigledno kod većine povezan s osjećajem nemoći da se išta promijeni

Općenito društvene mreže su postale lakmus za upijanje svih frustracija, pa je tako i dotični mladac prije svog sumanutog pohoda objavio nekoliko polupismenih statusa o sataricama i Srbima, vježbanju gađanja itd.

Očito nitko to nije smatrao dovoljno zabrinjavajućim da prijavi, kao što se ni govori mržnje nekih s druge strane spektra koji dotičnog nazivaju okotom kojeg je trebalo abortirati i čiju obitelj treba zatvoriti doživotno, jer za takve je bio Goli otok ili metak, nisu i ne smatraju zabrinjavajućim.

Dakle, što očekivati u zemlji koja nema strategiju zaštite mentalnog zdravlja koja bi uključivala prevenciju i istinsku brigu za mentalno zdravlje, svih dobnih skupina, pa isto tako i sadržavala transparentan registar branitelja i sustavnu brigu o njima, i za mentalno zdravlje i za socijalnu sigurnost, a ne da neki lažnjaci uspijevaju godinama sprječavati raščišćavanje na tom području, pomoću svojih političkih pokrovitelja.

Ne, ne živimo u nimalo časna vremena, to je istina. No metak to sigurno neće popraviti.

Mladac od 22 godine, koji se rodio poslije rata, i koji nije, očigledno, živio posebno teško, mogao je jedino biti indoktriniran sataricama od drugih.

Leži li hranjivo za takav čin u obiteljskom okružju ili u društvenoj klimi koja radikalizam nije sustavno kažnjavala niti banirala, gdje neke političke figure i danas izjavljuju da je normalno da se oružje drži doma jer se neka bolna pitanja još nisu riješila, ne znamo.

Vjerojatno u sinergiji jednog i drugog, uz očito psihičku predispoziciju.

Sustav definitivno ne valja u zagrljaju korupcije koja ga sve vrijeme paralizira.

No uvijek imamo konstruktivan izbor, i u najtežim vremenima može se odabrati živjeti časno, može se živjeti i pod nekim drugim suncem ako misliš da su koruptivni oblaci na ovom nebu pregusti da bi sunce ponovo granulo.

Jer, često ne vidimo koliko su teško živjeli i žive, skromni i samozatajni ljudi oko nas. Ispričat ću vam priču o jednoj takvoj ženi.

Moja pokojna baka imala je bedinericu Slavicu. Sitnu zagorsku ženicu, okretnu i vižljastu koja je svojim krhkim tijelom i nepunih metar i šezdeset visine okrenula cijelu kuću naglavačke. Dizala je tepihe, laštila parkete, skidala i stavljala zavjese okretnošću na kojoj bi joj pozavidjele dvadesetogodišnjakinje. A bilo joj je šezdesetak. Uvijek je govorila svojim zagorskim dijalektom, a mene je zvala ”milostivica”.

Tako sam jednom kod bake gledala dokumentarac o Marguerite Duras. Slavica mi se tiho prikrala iza leđa i rekla ”Milostivica, izvol’te malo kave” i stavila mi šalicu kave na stolić. Letimično je bacila pogled na ekran i nastavila dalje za svojim poslom.

Muž joj je prije dvadesetak godina samo spakirao kofere i otišao poslom. I nikad se nije vratio. Othranila je sama svoju djecu. Čula je poslije da živi s nekom ženom.

Općenito društvene mreže su postale lakmus za upijanje svih frustracija, pa je tako i dotični mladac prije svog sumanutog pohoda objavio nekoliko polupismenih statusa o sataricama i Srbima, vježbanju gađanja itd

Prošlo je otprilike mjesec dana od mog gledanja Marguerite Duras. Svratila sam baki i Slavica je bila tamo. Pitala sam je nešto za muža. Ona mi je odgovorila, na savršenom standardu: ”Ja vam, milostivica, ne mislim o tome je li mrtav ili živ, svjestan ili nesvjestan. Za mene je on iščeznuo, baš kao što kaže Marguerite Duras”.

Ostala sam zatečena. Je li moguće da mi je ta sitna ženica s rupcem na glavi odgovorila citatom? Ona dakle čita Marguerite Duras?!

”Otmjenost ježa” Muriel Barbery s prvim pročitanim stranicama vratila mi je sjećanje na tu neobičnu vižljastu ženicu. Jedna kućepaziteljica ne čita ”Njemačku ideologiju” pa nipošto ne bi bila sposobna navesti jedanaestu tezu o Feuerbachu. Jedna bedinerica ne čita Marguerite Duras pa nipošto ne bi bila sposobna navesti njezin citat.

Mnogo je oko nas, takvih ježeva, koji nas i u najtežim vremenima uče živjeti časno. A našim borbama, ratovima i traumama, ne trebaju biti u mladosti toksično zatrovani oni koji su se rodili poslije njih.

Završit ću stoga, stihovima moje drage fb prijateljice, pjesnikinje Anđelke Kočulanić, koje je u svom statusu objavila netom poslije pucnjave na Markovu trgu:

OPOMENA

Obraćam se očevima,
vama koji ste prošli kroz pakao
i još u nosnicama nosite miris baruta
i nevidljive rane pod košuljama
umrljanim zgrušanom krvlju subraće,
mir dajte sinovima u poraće.

Još u strahu, još garavih lica,
razvijte zastavu pobjede nad sobom,
zraku svjetla pustite u oko.
Ne pojite djecu otrovnim mlijekom
izdojenim iz grudi mladih udovica.

Spalite sjeme mržnje da ne izraste
u cvjetove zla na livadama djetinjstva,
spalite ga, zakopajte duboko.
Recite sinovima, ničija krv nije voda,
živjeti treba, živjeti časno.

Da ne požele igrati se, recite im
da samrtna su ratna proljeća
i kiša metaka ne nosi obilje uroda.

Recite im, i ponavljajte često i glasno,
da ratnici su igračke divljega vihora,
učite ih molitvi za mir, blagoslovu
kruha i snovima u toplini doma.

Osvetu ne spominjite u oporuci.
Obraćam se očevima,
vama koji ste prošli kroz pakao.
Razvijte zastavu pobjede nad sobom,
život vaše djece u vašoj je ruci.

 

UKOLIKO VAM SE TEKST DOPADA I VOLITE NEZAVISNO I KVALITETNO NOVINARSTVO, VI MOŽETE PODRŽATI AUTOGRAF PA I NAJMANJOM MOGUĆOM UPLATOM NA NAŠ RAČUN, POZIVOM NA BROJ 060 800 333 ILI SLANJEM SMS PORUKE NA 647647 UZ KLJUČNU RIJEČ DEMOS. HVALA! ZA VIŠE INFORMACIJA KLIKNITE OVDJE.

    •  Sarajevo, ljubavi moja
    •  Turbulentna prosvjetarska jesen
    •  U Alsaceu sam učila o ljudskosti, prevladavanju traumi i napretku  
    •  Plodovi jednostavnosti
    •  Adieu, mon amie la Rose
    •  Što bismo sve, da hoćemo, mogli naučiti od Baby Lasagne?
    •  Zašto ne vjerujem u pravdu Zorana Milanovića?
    •  Učenici prve i druge klase i inkluzija kao ideološka parola
    •  Sindikalni prosvjedi i rasjedi
    •  Božićno vrijeme u hostelu Arena

> Svi tekstovi ovog autora