Neka prestane mržnja! Slovo o mom bratu i ubijenima na Daksi

U spomen na 53 žrtve pogubljene na Daksi 25. i 26. listopada 1944. nakon ulaska partizana u Dubrovnik, bez ikakva suđenja, u nedjelju 25. listopada položeni su vijenac i zapaljena je svijeća, uz molitvu, kod Spomen križa na tome otočiću kod Dubrovnika.

Imam potrebu javiti se tim povodom, i kao teolog i novinar, ali i kao dragovoljac, a osobito jer imam brata nestaloga, pripadnika tadašnje 4. brigade, koji je, zajedno s četvoricom suboraca, izgubio život kod otoka Šipana (nakon razmjene vatre s patrolnim čamcem JRM 178) u pokušajima da se obrani hrvatski jug od, kako je napisao naš pokojni zapovjednik general Ivo Jelić, ”napada JNA na Republiku Hrvatsku”.

Ne činim to sada, kao što nisam to činio ni ranije kada sam pisao o zločinima snaga NOB-a, da bih se bilo komu pravdao, osobito ne neoustašama koji me prozivaju (pa i kada mi vrijeđaju mater, suprugu… ili mi priželjkuju ”metak u potiljak”) da ”slavim i odobravam četničke zločine”. Takvim spodobama se ne obraćam pa i zato jer su anonimne kukavice.

Ovo pišem kako bih dao doprinos kulturi sjećanja i kulturi dijaloga i solidarnosti za koju se zalaže papa Franjo.

Ovi pišem jer vjerujem u važnosti procesa suočavanja s prošlošću koji se trebaju fokusirati, kako tumači Vesna Teršelič, voditeljica organizacije ”Documenta” – Centra za suočavanje s prošlošću, ”i na druge slojeve nasilne prošlosti, kako bi se dodatno istražile činjenice vezane uz stradanja u Drugom svjetskom ratu, poslijeratnom političkom nasilju u vrijeme jugoslavenskog socijalizma i devedesetima u vrijeme Domovinskog rata”.

Kao što tražim da se članovi Hrvatske biskupske konferencije jasno odrede u vezi ustaškog terora, baš onako kako su to učinili njemački biskupi u povodu 75. godišnjice završetka Drugog svjetskog rata i nacizma, očekujem od antifašista da jednim cjelovitim pristupom i dokumentom zauzmu stav o zločinima s kraja 1944. preko cijele 1945. i dalje

Za razvijanje kulture sjećanja na razini pojedinih mjesta i država, rekla je Vesna jednom u Vukovaru, ”trebamo puno više od komemoracija jer nam nedostaje lokaliziranje pamćenja sudbine žrtava”.

Važno je, kaže papa Franjo u novoj enciklici Fratelli Tutti (Braća svi), svim žrtvama pokazati isto poštovanje. Umoreni civili i svećenici na Daksi nisu ni manje ni više važni od mojega brata Branka, premda je Branko bio vojnik u borbenoj akciji. Ako se sjećam Branka Pilsela ili Milana Levara ili Siniše Glavaševića ili Aleksandre Zec, dužnost mi je u mislima i molitvama biti s onima koji su ubijeni tamo pored Dubrovnika u listopadu 1944.

Dakle, pozivam se i na broj 253 enciklike Fratelli Tutti u kojem Papa citira pismo biskupa Hrvatske biskupske konferencije (HBK). U tom dijelu enciklike Franjo kaže: ”Kao što su učili biskupi iz Hrvatske ”svakoj nevinoj žrtvi dugujemo jednako poštovanje. Tu ne može biti razlike ni rasne ni nacionalne, ni konfesionalne, ni stranačke”.” Nakon te rečenice slijedi fusnota koja govori da je citat uzet iz pisma HBK u povodu 50. godišnjice završetka Drugog svjetskoga rata, objavljeno 1. svibnja 1995.

Ponovimo i istaknimo: ovo što Papa govori, pozivajući se na to pismo, je ”nauk vjere”, nešto što postaje obvezatno za sve vjernike. Ali Papa piše svima, ne samo vjernicima katolicima.

Ovo što Papa piše, pokušao sam pojasniti kolegama dok sam bio u predsjedništvu Saveza antifašista (odakle me ”ispratio” drug Ivan Fumić), a govorio sam vrlo jasno i otvoreno, pozivajući antifašiste, pa i bivše kolege u Antifašističkoj ligi u RH (otuda me nisu ”ispratili” već sam doživio poraz pred barjaktarima koji ne mare za milijune žrtava komunizma, od sovjetskih gulaga do polja smrti u Kambodži), da osudimo zločine koji se pripisuju partizanima i pobjednicima rata u svibnju 1945.

Premda nisam dobio njihovu pozornost, ne odustajem od onoga što smatram potrebnim i korektnim stavom.

Dakle, kao što tražim da se članovi Hrvatske biskupske konferencije jasno odrede u vezi ustaškog terora, baš onako kako su to učinili njemački biskupi u povodu 75. godišnjice završetka Drugog svjetskog rata i nacizma, očekujem od antifašista da jednim cjelovitim pristupom i dokumentom zauzmu stav o zločinima s kraja 1944. preko cijele 1945. i dalje.

To što Glas Koncila, na užas pristojnoga svijeta, nastavlja šamarati žrtve ustaškog logora smrti u Jasenovcu ili što se cinkaroša fra Bernardina Sokola iz franjevačkog samostana Badija kod Korčule pokušava, kao i Stepinca, progurati u svece unatoč nemoralnom ponašanju (kako stvari stoje, Sokol je, kao mrzitelj komunizma, išao u njemačku komandu u Korčuli prokazati grupu partizana što ih je stajalo života, a zbog čega je, u činu osvete i bez suda, ubijen i sam Sokol), ne daje nam pravo da eskiviramo moralni imperativ da svim žrtvama pokažemo jednako poštovanje.

To što je veliki branitelj fra Bernardina Sokola, moj bivši gvardijan u Rijeci fra Stipe Nosić, izabrao me oklevetati i, premda je on i njegov provincijal (moje bivše zajednice svetog Jeronima u Dalmaciji) upozoren da nije istina što mi fra Nosić pripisuje, no svećenik i franjevac Nosić (obavezan širiti mir i dobro) ostao je na poziciji klevetnika i mrzitelja, ne može mi biti alibi da ne iskažem sućut za žrtve Dakse i da osudim taj čin partizanske osvete zbog, kako se tada tumačilo, suradnje s ustašama i okupatorima u Dubrovniku.

Ponovit ću:

1) Uvreda je i kleveta da zastupam stav/”rakurs” Marina Jurjevića Baje da ”bilo kako bilo ubit ih se mora”. Ja sam kršćanin i ne pravdam niti jedan zločin, o čemu svjedoče stotine mojih tekstova i javnih nastupa.

2) Nikada nisam bio u vezi s nekakvim partizanskim oficirom Anićem. Knjigu Nikole Anića ”Dubrovnik u Drugom svjetskom ratu (1941. – 1945.) – Od okupacije do oslobođenja. Knjiga 1., Biblioteka ”Da se ne zaboravi”, Dubrovnik, 2013. NE POZNAJEM. Laž je, koju iznosi fra Stipe Nosić (i na portalu Poskok i drugdje gdje to plasira), da sam navedenu knjigu predstavio. Ponavljam, tu knjigu ne znam niti sam je predstavio.

3) Laž je, više puta javno demantirana, da sam ”na izraelsko veleposlanstvo u Buenos Airesu bacao molotovljeve koktele”. Istina je sljedeća: godine 1978., kada mi je bilo 16 godina, zajedno s pokojnim bratom Brankom bacio sam kamen na prozor jedne mjesne sinagoge u izgradnji u našem susjedstvu, barrio Florida, Vicente López. Za to sam se više puta javno pokajao.

4) Laž je i gruba uvreda da opravdavam i zagovaram smrtnu kaznu, bilo čiju, pa ni fra Bernardina Sokola.

Uvreda je i kleveta da zastupam stav/”rakurs” Marina Jurjevića Baje da ”bilo kako bilo ubit ih se mora”. Ja sam kršćanin i ne pravdam niti jedan zločin, o čemu svjedoče stotine mojih tekstova i javnih nastupa

5) Nikada nisam bio ustaša niti sam pripadao ustaškom pokretu. Bio sam indoktriniran ustaškim idejama, u ustaškoj sredini u kojom sam odrastao; time se ne ponosim. Od toga sam se prije jako puno godina distancirao. Može se to provjeriti u mojim objavljenim knjigama i člancima.

Ali to što se imamo braniti od kleveta ili što moramo iznova tumačiti povijesne činjenice nas ne ekskulpira od zadaće čestitoga suočavanja s prošlošću.

Pred nama je, antifašistima i demokratima, potreban zaokret prema istinskom humanizmu. Treba nam humanizam oslobođen za sebe i svjestan sebe, koji nas vodi prema žrtvi, prema drugima u potrebi, prema složnom, odgovornom i organiziranom radu, prema istini koja živi u svakom bitku.

Pred sobom imamo otvorenu mogućnost da preuzmemo nevolju rekonstruiranja uvjeta, intelektualne, društvene ili vjerske klime nekog idealnog ili boljeg vremena i mjesta gdje bismo se željeli, kao pojedinci i društvo, naći.

Mi moramo jedni drugima pružiti ruku pomirenja, ali to ne znači odustati od naših stavova. Oni koji komemoriraju na Daksi, a mrze korčulanske antifašiste koji terete fra Bernardina Sokola, na primjer, i oni koji ne mogu oprostiti Sokolovu krivicu za smrt partizana i suradnika NOB-a, a ne zarezuju one koji se svake godine okupljaju na Daksi trebali bi moći odustati od međusobnog prezira. Neka prestane mržnja!

Svakoj žrtvi dugujemo jednako poštovanje. Svi smo Božja djeca. Reče Isus: ”Ljubi Gospodina Boga svojega svim srcem svojim, i svom dušom svojom, i svim umom svojim.” To je najveća i prva zapovijed. Druga, ovoj slična: ”Ljubi svoga bližnjega kao sebe samoga.” O tim dvjema zapovijedima ovisi sav Zakon i Proroci. (Mt 22, 34-40).

 

UKOLIKO VAM SE TEKST DOPADA I VOLITE NEZAVISNO I KVALITETNO NOVINARSTVO, VI MOŽETE PODRŽATI AUTOGRAF PA I NAJMANJOM MOGUĆOM UPLATOM NA NAŠ RAČUN, POZIVOM NA BROJ 060 800 333 ILI SLANJEM SMS PORUKE NA 647647 UZ KLJUČNU RIJEČ DEMOS. HVALA! ZA VIŠE INFORMACIJA KLIKNITE OVDJE.

    •  Shvatite: Milorad Pupovac nije kriv za tragediju Vukovara
    •  Treba nam spomenik kakav je zagovarao Ivan Zvonimir Čičak
    •  Kutlešu ne brinu ni mrtvi ni grabežljivi kapitalizam
    •  Slovo o još jednom (ne)uspjehu, u Nacionalu
    •  20 godina ogromnog doprinosa Documente i Vesne Teršelič
    •  Dođite na promociju možda najvažnije moje knjige
    •  Može li nada doći iz Beograda? Da. Axios, mons. Ladislave!
    •  Novinar Malić i ministar Anušić misle da je Porfirije četnik?
    •  Vatikanska placebo Gospa
    •  Je li SDP ljevica, služi li ona još ičemu danas?

> Svi tekstovi ovog autora