Bosna i Hercegovina između unitarizma i federalizma

Maja 1993. godine bili smo prezauzeti nekim vlastitim nevoljama pa nam je promaklo da je ključnim izmjenama ustava završena trodecenijska separatistička kriza u Belgiji i da se izbjeglo odcjepljenje Flandrije. Kraljevina je tada postala federalna država, sastavljena od tri jezične zajednice (holandska, francuska i njemačka), odnosno tri autonomne regije (Flandrija, Valonija i Brisel) s određenim nadležnostima.

Da se odcjepljenje i dogodilo, rata sigurno ne bi bilo, kao što se dogodilo godinu dana prije na jugoslovenskom teritoriju. Sretne i mudre zemlje bi kroz istoriju dogovorno ili opstale ili se razdružile, a nesretne bi uglavnom poslije ratova brojale mrtve.

Različite velike sile koje su vjekovima dominirale nad jugoslovenskim duhovnim bićem navikle su različito lokalno stanovništvo i političkoj trgovini u kojoj se mudrošću pokušava izvući najviše, i frontalnom sukobu bez kompromisa po principu ”šta kome Bog da i sreća junačka!”.

Mi nismo jedini koji su češće koristili mišiće nego razum i dogovaranje. A vrlo često kad bismo oprobali snagu i sreću junačku, o vlastitoj postratnoj sudbini nikad nismo odlučivali sami već su to radili veliki umjesto nas.

Te 1993. godine, kad je Belgija riješila svoju administrativnu organizaciju, velike sile su se premišljale šta bi trebalo učiniti da se postigne mirovni dogovor na bosansko-hercegovačkom iščašenom tlu gdje obični ljudi tako lako postaju besplatni vojnici koji se mrze, a zlonamjerni političari i šverceri svih vjera braća koja se vole.

Pripreme za mirovnu konferenciju u Daytonu u novembru 1995. trajale su dugo. Sve je bilo brižljivo isplanirano i dogovoreno među velikim silama. Trebalo je pripremiti 123 stranice teksta i 26 stranica priloga te 102 karte.

Bosni i Hercegovini je poslije rata data mogućnost da, uz pamet i dobru volju, federalni model postane osnov za saradnju i napredak. Priliku smo zasad propustili

Ne znam je li i koliko je velikim silama belgijski federalni model poslužio da nađu rješenje za Bosnu i Hercegovinu, ali upadljive sličnosti postoje.

Najtačnije i najznakovitije tumačenje šta je zapravo bio Dayton dao je dugogodišnji ministar spoljnih poslova Hrvatske i učesnik konferencije u Daytonu, Mate Granić.

Razmislimo pažljivo i hladno o Granićevim riječima, korisno je i kapitalno jer ih dosad niko nije osporio.

”U početku su nam kazali da postoje dvije stvari o kojima se ne može razgovarati – da će se nova daytonska BiH sastojati od dva entiteta i tri konstitutivna naroda i da će razgraničenje biti 51:49 posto, iako je Federacija BiH u tom trenutku držala oko 58 posto teritorija”, rekao je Granić.

Sapienti sat.

Srbi su izgubili rat, pali na koljena i bili prinuđeni pristati na pregovore. U američkoj vojnoj bazi nijemo i u strepnji su čekali presudu, očekujući bolnu kaznu.

Na vlastito iznenađenje, koje je više ličilo na šok, dobili su na tanjuru pola države koja nosi srpsko ime. Bez pregovora i bez ikakvih zahtijevanja! Slučajno?! Greškom?! Naravno da nema ni slučajnosti ni greške.

Ako se zna da su sredinom decembra 1995. u Parizu na mirovni sporazum potpise stavili Bill Clinton, John Major, Jacques Chirac, Helmut Kohl, Viktor Černomirdin i Felipe Gonzalez u ime EU-a, a ako nam još odzvanjaju u ušima Granićeve riječi, lako možemo razumjeti da su pomenuti potpisnici inzistirali da Bosna i Hercegovina ne bude ni slučajno centralizirana i unitarna država već isključivo federalna, što je logično za postratna društva koja su se međusobno tukla.

Nije teško odgonetnuti zašto su baš tako povučene granice. Nešto teže je razabrati ko je na tome najviše inzistirao jer niko nije bio protiv. Ali i to će se saznati jednog dana.

Ono što se dobro zna je da su od prvog dana poslije rata Bošnjaci bili za unitarizam, a Srbi i Hrvati za federalizam, uz napomenu da Hrvati imaju troentitetsku koncepciju federalizma.

Druga vrlo važna napomena je da se podrazumijeva da među federalistima ima i Bošnjaka, kao i da se dio Srba i Hrvata ne mire s federalnim konceptom uređenja zemlje i naginju unitarizmu.

Ako ostavimo po strani Hrvate koji u Daytonu iz razumljivih razloga nisu uspjeli izlobirati treći entitet koga će uvijek sanjati, glavni problem ipak nastao je između dva najbrojnija naroda, Bošnjaka i Srba. Bošnjaci su srčano protiv dvoentitetskog rješenja, dok su Srbi srčano zadovoljni federalnim rješenjem.

Ni jednim ni drugim ne treba zamjeriti što su iskreni i što su duboko ubijeđeni da su u pravu. S druge strane, i jednim i drugim možemo zamjeriti što mnogo isključivije brane svoj stav nego što pokušavaju razumjeti stav drugog pa se stoga među njima širi sve veći jaz.

Sve se to zapravo dešava zato što suštinski nikad nismo shvatili da su mnogo važniji međuljudski odnosi od unutrašnjih granica, koje sloga i spokoj brišu, a mržnja i nesporazumi crtaju. Nećemo da prihvatimo da je državotvornije i mudrije graditi međunacionalnu harmoniju nego nametati vlastiti koncept uređenja države.

Različite velike sile koje su vjekovima dominirale nad jugoslovenskim duhovnim bićem navikle su različito lokalno stanovništvo i političkoj trgovini u kojoj se mudrošću pokušava izvući najviše, i frontalnom sukobu bez kompromisa po principu ”šta kome Bog da i sreća junačka!”

Prihvatanjem realnosti koju su ovjerile i zapečatile velike sile te pružanjem ruku saradnje mogli su se sudbinski popraviti međunacionalni odnosi i stvoriti atmosfera povjerenja i sloge te graditi zajednička svijest o identičnim državnim interesima.

Realnost nismo odabrali i opredijelili smo se za političku iracionalnu tvrdoglavost koja šačici pojedinaca donosi profit, a cjelokupnom stanovništvu dugogodišnju golgotu i jad. Ova šačica je naravno i kriva što se sve ovo događa.

Godine prolaze, nesporazumi ostaju, a želja za ukidanjem entiteta kod nas neprestano jača da bi od dana kad je proglašena pobjeda Joea Bidena, u Bosni i Hercegovini nastalo neko čudno političko-medijsko ludilo.

Pokušava se jače nego ikad probuditi lažna nada da će novi američki predsjednik podstaknuti snažnu međunarodnu kampanju da se ukine Republika Srpska.

Novinari očajnički traže od bilo koga potvrdu da će nova administracija to i učiniti. Neprestano se ponavlja da je Biden prijatelj Bosne i Hercegovine pa se valjda podrazumijeva da će lupiti šakom o stol i napraviti red.

Pri tome se zaboravlja da biti prijatelj države, a Biden to zaista jest, znači istovremeno da se neće stavljati na stranu bilo kog naroda već na stranu građana i države Bosne i Hercegovine i zajedničkog interesa.

Zašto bi se, uostalom, velike sile upuštale u naše unutrašnje stvari i stvarale nove probleme, praćene, vrlo vjerovatno, odlaskom dijela stanovništva iz zemlje?

Imamo li snage da logički odgovorimo na ovo pitanje ili je u nama i dalje jača strast i tvrdoglavost koju već četvrt stoljeća presnažno podstiču oni pojedinci koji se bogate na unesrećivanju ljudi?

U dijalogu gluhih niko ne razmišlja da tražiti od SAD-a da intervenišu protiv volje jednog naroda je s političke strane naivno, s državničke nemudro, a s ljudske strane nekorektno i fatalno. Tako se ne treba ponašati s narodom s kojim bi se trebao dijeliti hljeb i sudbina.

Neprestani pozivi na ukidanje Republike Srpske kojima smo svjedočili u proteklih 25 godina imali su bezbroj negativnih posljedica od kojih su dvije najvažnije. Zahvaljujući lažnoj ”borbi” i za ukidanje i odbranu učvršćena je vlast obje nacionalne partije.

S druge strane, odnosi između Bošnjaka i Srba su bolno zatrovani i postaju sve gori i gori, poput odnosa Srba i Hrvata u Kraljevini Jugoslaviji poslije 1918. godine. Ovaj loš primjer mogao bi nam danas biti opomena. Dovoljno je riječ Srbin zamijeniti s Bošnjak, a Hrvat sa Srbin i imat ćemo sliku iz današnje Bosne i Hercegovine.

Kao i danas u BiH, tada su dva najveća naroda, Srbi i Hrvati, imali potpuno suprotna gledišta o administrativnom uređenju države. Srbi su inzistirali na centralističkom uređenju, a Hrvati na federalnom.

Budući da su sve hrvatske političke stranke bile jednodušne i da je bilo nemoguće privoljeti Hrvate na popuštanje, umjesto uvažavanja činjenice da treba poštovati mišljenje drugog po brojnosti naroda, Srbi su se 15. marta 1921. godine dogovorili s Jugoslovenskom muslimanskom organizacijom i izglasali centralistički Vidovdanski ustav, 28. juna 1921. godine.

Preglasavši Hrvate, ustav je ustrojio centralističku kraljevinu, a Hrvati su uglas ponavljali da je federalna država jedino uređenje u kojem su bili spremni živjeti s drugima.

”U početku su nam kazali da postoje dvije stvari o kojima se ne može razgovarati – da će se nova daytonska BiH sastojati od dva entiteta i tri konstitutivna naroda i da će razgraničenje biti 51:49 posto, iako je Federacija BiH u tom trenutku držala oko 58 posto teritorija”, rekao je Granić. Sapienti sat

Kao što se moglo očekivati, neprincipijelno preglasavanje Hrvata na jednom od za njih vitalnih pitanja bio je najbolji put u destabilizaciju zemlje. Upravo zbog takvog nedemokratskog čina i te prevare, tokom naredne dvije decenije, Hrvati će uporno naglašavati kako nikad neće prihvatiti takav ustav.

Paralelno s tom borbom jačao je i antijugoslovenski duh kod Hrvata, a odbijanje Srba da se približe stavu Hrvata, izazvao je pojavu ekstremizma u hrvatskoj politici iza 1921. godine.

Poslije izglasavanja Vidovdanskog ustava stvoren je, krajem avgusta 1921. godine, Hrvatski blok koji je bojkotirao rad Skupštine i time želio obznaniti da se protivi novoj državi po ustavu koji je izglasan.

Prilikom stvaranja Bloka saopšteno je da ”ostvarenje jedne istinske suverenosti Hrvatske – ili priznanje hrvatske države u zajedničkim granicama međunarodne zajednice Srba, Hrvata i Slovenaca – postaje na taj način jedna europska potreba”.

Tek 1939. godine, kad je potpisan Sporazum Cvetković-Maček svi su shvatili da i federalne države mogu biti stabilne. Bilo je, međutim, kasno jer je pet dana poslije potpisa sporazuma izbio Drugi svjetski rat. Dogovor se zaboravio, a jedino što je ostalo upamćeno su mržnja i nesporazumi.

Bosni i Hercegovini je poslije rata data mogućnost da, uz pamet i dobru volju, federalni model postane osnov za saradnju i napredak. Priliku smo zasad propustili.

Nikad nije kasno da shvatimo da je administrativna podjela sporedna u odnosu na životnu potrebu da se ljudi povezuju i zajednički grade srećnu državu.

 

UKOLIKO VAM SE TEKST DOPADA I VOLITE NEZAVISNO I KVALITETNO NOVINARSTVO, VI MOŽETE PODRŽATI AUTOGRAF PA I NAJMANJOM MOGUĆOM UPLATOM NA NAŠ RAČUN, POZIVOM NA BROJ 060 800 333 ILI SLANJEM SMS PORUKE NA 647647 UZ KLJUČNU RIJEČ DEMOS. HVALA! ZA VIŠE INFORMACIJA KLIKNITE OVDJE.

    •  Idu čete biznismena, mrtva stabla pronose
    •  Udžbenici istorije: traženje istine preko trostrukih laži
    •  Život u carstvu ravnodušnosti
    •  Šta je Bosna bez Mlade Bosne?
    •  Ja sam Kanak tim se dičim, to ne može biti svak'!
    •  Neopasne rezolucije u dobu opasnih ljudi
    •  Posljednje evropsko ljeto
    •  Ukrajina – nasamareno čedo Zapada grca u izobilju smrti
    •  Dvjesta godina Srbije: od uzora do zazora
    •  Jugoslavenska Bosna i Hercegovina

> Svi tekstovi ovog autora