novinarstvo s potpisom
Prošao je prvi lockdown. Idemo na sistematski pregled, kćerka i ja.
Ne očekujem ništa loše, najviše me brine kako će kćerka podnijeti vađenje krvi jer i najiskusnije medicinske sestre imaju problem s njenim venama pa se čitav postupak zna pretvoriti u noćnu moru koju smo prošle već bezbroj puta od njenog najranijeg djetinjstva.
Idemo od ordinacije do ordinacije, obavljamo pretrage, jedna od njih je i ultrazvuk abdomena. Osjećam hladnoću gela na svojoj koži pa potom pritisak sonde po tijelu, doktorica ljubazno objašnjava stanje mojih organa.
Dolazimo do grudi, liječnica pretragu obavlja duže nego što sam očekivala. Vraća se više puta na istu tvorbu, izraz njenog lica postaje zabrinut nakon čega izjavljuje: ”Bojim se da nije dobro. Ovo djeluje jako suspektno. Hitno morate onkologu. Po svemu sudeći radi se o karcinomu!”
Kćerka je prije pola sata bila u laboratoriju i gledala sam kako joj u tišini suze klize niz lice dok su joj istovremeno iz obje ruke dvije sestre pokušavale injekcijama pronaći venu. Kad sam ušla u ordinaciju za ultrazvuk bila je još uvijek vidno potresena.
Moje misli su čitavo vrijeme bile uz nju, tako da sam i ovu izjavu doživjela kao da se radi o nekom drugom, dok sam ”prava ja” htjela samo što prije izaći i pružiti podršku svom djetetu.
Zahvalila sam se liječnici na ljubaznosti, brzo se odjenula i krenula u potragu za kćerkom koja je pred drugom ordinacijom čekala svoj red. U toj brzini sam zaboravila uzeti dio nalaza pa je liječnica došla do mene i glasno ponovila važnost hitnog odlaska onkologu.
Stvar se više nije dala popraviti, kćerka je dakle svega par minuta poslije mene doznala što je na stvari.
Onakvu, još gotovo suznih očiju, gledala sam kako se slama preda mnom, kako suze koje su do tada bile bezglasne počele dobivati zvuk, zvuk straha i zabrinutosti.
Moja jedina briga bila je tad smiriti je govoreći joj da to još ništa ne znači te da će biti sve u redu.
Zahvaljujući dragom prijatelju, došla sam ubrzo na pregled onkologu kojeg bih svakom poželjela. Prije svega izvrsnom stručnjaku, a potom čovjeku čija susretljivost u komunikaciji pacijentima mnogo znači.
Bio je ponedjeljak. Moja majka, ne znajući ništa još o mojoj situaciji, nazvala me oko jedanaest sati prijepodne. Tog jutra bila je kod radiologa koji je pretpostavio, na osnovu ultrazvuka, da ima karcinom dojke. Ona je to, pak, prihvatila kao već sigurnu dijagnozu.
Umirivala sam je činjenicom da se radi tek o prvom pregledu koji ukazuje samo na suspektnost te da mi svakako odmah pošalje slike i mišljenje liječnika putem maila kako bih mogla zatražiti drugo mišljenje.
Nije ni slutila da taj dan, za manje od dva sata, idem na Institut za tumore zbog istog razloga.
Liječnik, čim je vidio slike mog ultrazvuka, čak i bez palpacije, rekao je: ”Da, ovo je karcinom! Idemo odmah u obradu”.
Nikad neću dokučiti nevjerojatnu lakoću prihvaćanja svoje dijagnoze. U meni se ništa nije pomaklo. Nije ta mirnoća bila izazvana šokom. Nije ni hrabrošću. Ona je bila nešto iracionalno čiji naziv ne postoji ni u rječnicima s najvećim brojem stranica. Kao da je njegov glas prošao pored mene.
Zamolila sam ga bi li mogao pogledati slike moje majke, ljubazno je prihvatio molbu. Njen nalaz je, po njegovom mišljenju, bio sasvim uredan, nije bilo nikakvog razloga za bilo kakvu zabrinutost. Odahnula sam.
Ljudi se različito nose s bolestima, kao što se različito nose sa životom. Nismo svi isti i, ako u nekoj obitelji mora doći do bolesti, najbolje je da pogodi onog tko ima najviše snage nositi se s njom. Taj dan sam gotovo bila zahvalna na tome.
Ljubav je brižnost, divno je imati one koje istinski volite i nad kojima brinete.
Tad, štogod vam se događalo, uvijek vas drži iznad površine onaj osjećaj zahvalnosti što najgore ipak ne pogađa vaše najvoljenije, ali i osjećaj odgovornosti da se, ako ne za sebe, morate boriti zbog njih.
Uostalom, sve se događa s nekim razlogom.
Bilo je trenutaka u mom životu kad je znalo postati toliko teško da sam poželjela završiti sa svim. Jesam li takvim mislima prizvala ovu situaciju? Hoću li iz nje izvući lekcije koje samo ona može dati? Što je u životu kazna, a što nagrada? Sva ta i druga pitanja će dolaziti kasnije, ovo je bio tek početak.
Dijagnoza moje bolesti je potvrđena na godišnjicu smrti mog oca kad, ako nisam u Dalmaciji, tradicionalno odlazim zapaliti svijeću za njegovu dušu na Kamenita vrata. I taj dan sam zapalila svijeću.
Činjenica da idem na Institut za tumore baš na taj dan me umirivala vjerujući da je to prst sudbine koji će, zbog te koincidencije, pretpostavljenu dijagnozu učiniti netočnom.
Pitala sam se, dok sam hodala Radićevom ulicom, što mi to život, svemir, otac, Bog žele poručiti.
Bolest je uvijek poruka. I pouka. Svijeća je upaljena ostala iza mene na mjestu gdje su se mnogi pomolili za zdravlje. Ja sam se pomolila za svoje najbliže.
Ako je bolest kazna potrudit ću se odraditi je dostojanstveno, ako je nagrada pokušat ću shvatiti njenu višu dimenziju.
Vrijeme sve pokaže, ono da mjeru svemu. Ili barem tako mislimo. U konačnici, kad padamo za nešto se moramo uhvatiti. Najčešće je to upravo ono nevidljivo, neopipljivo i riječima neizrecivo…
UKOLIKO VAM SE TEKST DOPADA I VOLITE NEZAVISNO I KVALITETNO NOVINARSTVO, VI MOŽETE PODRŽATI AUTOGRAF PA I NAJMANJOM MOGUĆOM UPLATOM NA NAŠ RAČUN, PREKO PAYPAL-A, POZIVOM NA BROJ 060 800 333 ILI SLANJEM SMS PORUKE NA 647647 UZ KLJUČNU RIJEČ DEMOS. HVALA! ZA VIŠE INFORMACIJA I PRECIZNE UPUTE KLIKNITE OVDJE.