Fantastična mašta Basare i Jergovića

Stvarnost i vrijeme u kojima živimo sve češće bivaju iščašeni na načine koje više ni najmaštovitiji satiričari i pisci fantastičnih priča ne stižu predvidjeti, već im preostaje tek naknadno ih ismijavati. Ta pojava posljednjih godina baš uzima maha, kao da svijet zahvaća uraganski vrtlog koji nas vrti i nosi sve brže i dalje prema neminovnoj katastrofi.

Veliki srpski pisac Svetislav Basara to bi mnogo prikladnije izrekao sočnom psovkom o tome kako sve odlazi u jedan muški, ili najmanje tri ženska spolna organa. I to majčina.

Pričao je Basara o tom svom literarnom psovanju ovih dana i u Zagrebu kada je kroz razgovor s Miljenkom Jergovićem u Frakturinoj knjižari predstavljao svoj roman “Kontraendorfin” koji je u izdanju 24 sata upravo objavljen i u Hrvatskoj. Tako smo saznali da je Basara već bio duboko zabasao u pisanje romana kad mu je na um pao njegov naslov.

Zapravo, nije to palo na um Basari, nego je veliki francuski liječnik i filozof Georges Canguilhem baš u Basarinom delirično ludom i fantastičnom rukopisu odlučio svom sugovorniku Stojkoviću u jednog pariškoj kafani otkriti ono što nije objavio ni u jednom od svojih kapitalnih radova: postajanje kontraendorfina, hormona jada i čemera koji izlučuje kontrahipofiza uzrokojući tako silne nesreće koje sebi i jedni drugima čine osobito narodi Balkana, a na prvom mjestu Srbi, jer Basara kao Srbin i srpski pisac u prvom redu o Srbima i za Srbe piše.

Obožavam Basarinu prozu, a ne propuštam ni njegovo svakodnevno kolumnističko hrvanje s fantastikom i iščašenošću srpske političke i društvene svakodnevice i stvarnosti na portalu dnevnog lista Kurir, u koji je Basara prije šest mjeseci prešao iz Danasa

A tiče se i nas Hrvata, već i zbog toga što imamo tu sreću, ili nesreću, da jezik na kojem je napisan ovaj roman, lani ovjenčan i još uvijek prestižnom Ninovom nagradom, razumijemo kao svoj vlastiti.

Obožavam Basarinu prozu, a ne propuštam ni njegovo svakodnevno kolumnističko hrvanje s fantastikom i iščašenošću srpske političke i društvene svakodnevice i stvarnosti na portalu dnevnog lista Kurir, u koji je Basara prije šest mjeseci prešao iz Danasa.

U literarno nadmetanje autorske umjetničke mašte s apsurdnom stvarnošću na jednako majstorski način upustio se i Miljenko Jergović svojim nedavno objavljenim romanom “Vjetrogonja Babukić i njegovo doba”. Ne znam koliko su Basara i Jergović bili u dosluhu, ili možda i nehotice jedan na drugog utjecali, ali činjenica je da između dva romana postoji barem jedna velika sličnost u virtuoznom prepričavanju prepričanih fantastičnih dijaloga koji se događaju između likova, kojima ne manjkaju fantastične i magične osobine.

Za čitanje i jednog i drugog bit će vam potrebna velika koncentracija i pažnja, koja i u jednom i u drugom slučaju biva bogato nagrađena. To nipošto ne znači da će vas čitanje usrećiti. Štoviše, ovi nas pisci žele učiniti još jadnijima nego što jesmo, ne bi li nas tako prizvali pameti i pokazali kamo sve to i svi mi zapravo idemo.

Jergović je roman izgradio na svojoj, u njegovim tekstovima i kolumnama već dugo prisutnoj fascinaciji aerodromima i čitavom tom svijetu zračnih putovanja sa svom pratećom infrastrukturom, pravilima i nedaćama. S naglaskom na ovom posljednjem. U tom smislu mi je bio vrlo simpatičan nesporazum koji je s Jergovićevim romanom, hvaleći ga, imao Igor Mandić predbacivši autoru što čitav taj aerodromsko-avionski svijet opisuje kao da je riječ o, božemiprosti, običnim autobusnim kolodvorima.

Mandić, naime, na avionska putovanja očito još uvijek gleda iz sada već davne prošlosti u kojoj se ama baš svakom putniku, pa i one najniže ekonomske klaze, ukazivala gotovo aristokratska pažnja. Naš veliki kritičar jednostavno ne zna u što se u međuvremenu pretvorila industrija zračnog putničkog prijevoza i kako se postupa prema putnicima ekonomske stočne klase.

Što se tiče stvarnosti koja pretječe i nadmašuje ideje pisaca sklonih fantastičnim pretjerivanjima, na Jergovićevog sam Babukića, njegove fantastične aerodromske i avionske dogodovštine i priče koje je pokupio od svojih suputnika zahvaljujući svojoj fantastičnoj sposobnosti razumijevanja svih ljudskih jezika, dakle na sve sam to mislio dok sam ovih dana čitao o tome što se dogodilo putničkom avionu i njegovim putnicima na letu Ryanaira iz Atene u Vilnius.

Dok se avion već približavao granici između Bjelorusije i Litve, počinjući lagano spuštanje prema Vilniusu, presreo ga je bjeloruski vojni MIG s naređenjem pilotima da skrenu oštro udesno i da se umjesto u mnogo bliži Vilnius spuste u Minsk.

Takva intervencija države koju avion trenutno nadlijeće i njenog vojnog zrakoplovstva dopuštena je samo u krajnjem slučaju neposredne opasnosti, odnosno terorizma. I upravo takav razlog je naveden pilotima irske kompanije i aviona u vlasništvu njihove poljske podružnice: sumnja da je u avion podmetnuta bomba.

Sva logična pitanja o svrhovitosti takvog presretanja pala su u vodu i postala bespredmetna nakon što je avion prizemljen u Minsku, gdje se ubrzo otkrila prava svrha bjeloruske intervencije.

Igor Mandić, naime, na avionska putovanja očito još uvijek gleda iz sada već davne prošlosti u kojoj se ama baš svakom putniku, pa i one najniže ekonomske klaze, ukazivala gotovo aristokratska pažnja. Naš veliki kritičar jednostavno ne zna u što se u međuvremenu pretvorila industrija zračnog putničkog prijevoza i kako se postupa prema putnicima ekonomske stočne klase

Detaljan pregled aviona i sve putničke prtljage pokazao se farsom, jer nikakve bombe nije bilo. Ali su zato bjeloruske vlasti među putnicima izdvojile mladog Bjelorusa Romana Protaševiča i njegovu još mlađu djevojku, rusku državljanku i uhapsile ih. Ne zbob prijetnje bombom sigurnosti ljudi u avionu i na zemlji, nego zbog Protaševičevog disidentskog djelovanja protiv Lukašenkova režima, zbog čega je mladi novinar i aktivist i napustio zemlju i potražio azil u Poljskoj.

Bjelorusija će zbog toga dobiti još poneku sankciju, mnoge avio-kompanije su već privremeno promijenile rute i više ne nadlijeću tu zemlju, ali to neće pomoći Protaševiču kojemu u njegovoj nevoljnoj domovini prijeti čak i smrtna kazna, koja u Bjelorusiji još nije ukinuta.

Svašta se Jergovićevom Babukiću dogodilo u avionima, ali ništa slično ovome, a u svijetu kojim vlada pandemijski strah očito su zamagljeni i otupjeli naši nekada prirodni instinkti i senzibilitet za slobodu i pravo gdje se ništa ranije stečeno više ne podrazumijeva.

U čitavom Jergovićevom romanu mene je najsnažnije, kao najpoetičnija i time najistinitija, pogodila rečenica o tome kako je aramejski jezik onaj kojim razgovaraju oblaci nad Europom. U njoj je za mene sadržan čitav taj senzibilitet koji je, bojim se, već do te mjere izgubljen da je čak i većini Jergovićevih čitatelja ta rečenica toliko nerazumljiva baš kao da je napisana na aramejskom.

Ako uopće znate čiji je to jezik bio i kakve to veze ima s oblacima nad Europom.

(Prenosimo iz Večernjeg lista gdje je kolumna naslovljena: Fantastičnu maštu pisaca poput Basare i Jergovićeva sve češće nadmašuju apsurdi sadašnjice).

 

UKOLIKO VAM SE TEKST DOPADA I VOLITE NEZAVISNO I KVALITETNO NOVINARSTVO, VI MOŽETE PODRŽATI AUTOGRAF PA I NAJMANJOM MOGUĆOM UPLATOM NA NAŠ RAČUN, PREKO PAYPAL-A, POZIVOM NA BROJ 060 800 333 ILI SLANJEM SMS PORUKE NA 647647 UZ KLJUČNU RIJEČ DEMOS. HVALA! ZA VIŠE INFORMACIJA I PRECIZNE UPUTE KLIKNITE OVDJE.

    •  Andrej Plenković i HNK Zagreb
    •  Debakl u Afganistanu: sve je služilo nezasitnom profitu
    •  Pogorelić protiv pandemije zaborava umjetnosti i ljudskosti
    •  "Misa Mediterana" je blasfemija i dekadencija. Ali ne škodi
    •  Oplakati sve mrtve je ljudski, a biti radostan božanski
    •  Good Fest u Drnišu: prilika da (opet) budemo ljudi
    •  Utrka milijardera u svemiru
    •  Nigdje se publiku i umjetnike ne maltretira kao u Hrvatskoj
    •  Srećom, život i svijet nisu tako jednostavno crno-bijeli
    •  Vojni neboder "Vukovar" kao otirač i kamuflaža HDZ-a

> Svi tekstovi ovog autora