novinarstvo s potpisom
Sram me je zbog te grdne svinjarije unutar moje profesije i lista koji je nekad redovito prenosio moje tekstove – objavila je neki dan na Facebooku kolegica Sanja Modrić reagirajući na izvanredne otkaze koje su dobili novinari Glasa Istre Danijela Bašić Palković, Borka Petrović i Zoran Angeleski.
“Novinari su se pobunili protiv dogmatskog navijanja i cenzure – sigurno svjesni koliko se izlažu – poslani su na cestu. Je li se glavni uredni suprotstavio? Je li se borio za njih? Nismo čuli”, nastavila je kolegica Modrić.
Nismo čuli, nego smo pročitali tekst glavnog urednika Roberta Franka pod ovim naslovom: “POZADINA PRIČE O TRI OTKAZA NOVINARIMA GLASA ISTRE: Prešli su liniju nakon koje nema povratka. Prava riječ za to je izdaja – i kolega i novine i principa i profesije”.
Odakle krenuti? Ne pitam se to ja, jer su mi već kao novinaru-početniku urednici, lektori i redaktori utuvili u glavu koliko je glupo uopće početi pisati tekst na početku kojeg se još uvijek pitam odakle krenuti. Robert Frank očito nije imao sreću proći takvu školu, jer upravo on tako počinje tračerski pamflet protiv svojih otpuštenih novinara. No, nešto mi još gore bode oči i sluh već u samom naslovu u kojem su otpušteni novinari optuženi za “izdaju novine”.
Već odavno se uvriježilo i među novinarima, pa i urednicima, da umjesto novine kažu novina, a to su u standardnom hrvatskom jeziku, temeljnom alatu svakog novinara, još uvijek dvije različite riječi. Novina, u izgovoru s naglaskom na drugom slogu, znači “nova pojava, pronalazak, novi način, promjena koja smjenjuje nešto prethodno, novost”, dok za tiskane dnevne ili tjedne publikacije koje sadržavaju, vijesti, komentare, oglase i slično valja koristiti imenicu množinskog oblika novine.
Glavni urednik jednih novina (a ne novine!), osobito važnih regionalnih novina velike tradicije kao što je Glas Istre ovo bi morao znati, utoliko više što u tekstu pod takvim naslovom piše: “Upravo da se spriječe ili umanje greške do kojih ponekad neminovno dolazi… u strukturi novinskih redakcija postoje urednici s autoritetom znanja i pozicije. Oni ponekad moraju presjeći kriznu situaciju, odvagnuti ispravnost ili greške u nekom tekstu. To se ne zove ni cenzura ni šikaniranje nego – odgovornost.”
Troje kolega, novinarskih veterana je ostalo na cesti, četvrtom, mladom honorarcu Robertu Rauchu koji se s njima solidarizirao nije produljen ugovor, dok Chiaru Bilić, kolegicu koja je također bila potpisala otvoreno pismo protiv neprofesionalne uređivačke politike, trenutno od otkaza štiti porodiljski dopust.
A ja ovdje tupim o hrvatskom pravopisu i gramatici.
Zašto? Zato što sam čvrsto uvjeren u ono što su veliki mudri ljudi odavno utvrdili da zbrka u jeziku, a pogotovo nevladanje istim, dovodi do zbrke u mislima i djelima, kako u glavi pojedinca, tako i u društvu. A očito je nešto duboko poremećeno u društvu i državi u kojem netko nepismen može postati i biti glavni urednik jednih novina, glasa zajednice i javnosti.
Pismenost, naime, nije samo sposobnost prepoznavanja, čitanja i pisanja slova, nego i uobličavanja suvislih misli u suvisle rečenice.
Prosudite sami je li suvisla sljedeća rečenica Roberta Franka, glavnog urednika Glasa Istre: “Borka Petrović, Zoran Angeleski i Danijela Bašić Palković otkaze nisu dobili jer su rekli svoje mišljenje, nego zato što su bez pravih argumenata formirali neke svoje stavove koji ih pretvaraju u lažne žrtve”.
Čitam jednom, dvaput, triput. I ne razumijem. Ali zato itekako dobro razumijem sljedeću rečenicu: “Ocrnili su tvrtku u kojoj rade i primaju plaću”.
Ta dogma o zabrani ocrnjivanja tvrtke u kojoj radite i u kojoj primate plaću – što se ističe kao da je primanje plaće za rad neka vrhunaravna milost, a ne temeljno ljudsko pravo stečeno još otkako je ukinuto robovlasništvo – kod nas je pretvorena i u zakonske norme kojima su već bili išibani i egzistencijalno osakaćeni mnogi zviždači unutar mnogih profesija, pa i novinarske.
Čast, ugled i dobar glas tvrtke, korporacije i onih koji ih vode i predstavljaju čuva se, štiti i brani od lošeg mišljenja i riječi njihovih zaposlenika s jednakom strogošću kao što su se nekada od građana SRFJ i njihovog slobodnog mišljenja štitile svijetle i svete tekovine socijalističke revolucije, radničkog samoupravljanja, bratstva i jedinstva, Tita i Partije.
Pritom je od dva autoriteta koje spominje Robert Frank, a upravo njegov primjer to lijepo dokazuje, autoritet pozicije daleko važniji od sasvim sporednog autoriteta znanja bez kojeg se može.
U Glasu Istre mi je ovog proljeća privukao pažnju članak nedostojan novina takve tradicije i nekadašnje reputacije. Njegov autor najprije naširoko prepričava jednu davnu utakmicu na kojoj je Mladen Delić uzviknuo svoje legendarno “ljudi moji, je li to moguće”, samo da bi mogao napisati sljedeću rečeničetinu, koja bi mogla ući u udžbenike novinarstva kao primjer nepismenosti, nedopustive mizoginije i k tomu još senzacionalističkog širenja panike: “E, pa ljudi moji, parafraziramo li Delića, možemo se zapitati je li moguće da neke mlade pulske mamice, besposlene, ali očito solidno situirane, usred korone puštaju svoju djecu u vrtićima, dok se one, ispijajući kavice i hodočasteći dućane, lijeno prošetavaju gradom, ili se pak udobno zavaljene na svoje kućne trosjede gnijezde od nerada, dok istodobno, valja to ponoviti, njihova dječica, kao najrizičnija skupina za prijenos koronavirusa, borave u vrtićima u kojima im, u aktualnim okolnostima, nije mjesto.”
Koji je urednik mogao pustiti u novine takav tekst? Pa glavni, koji ga je i napisao, Robert Frank.
Pridružujem se podršci otpuštenim kolegama s nadom da će, kako je u svojoj poruci napisala i Sanja Modrić, dobiti te sudske sporove. Ali, bojim se da će biti i onako kako kolegica Modrić poruku završava: “Ali ni onda ti šuftovi koji su im spakirali otkaze neće dobiti nogu u guzicu. Zadovoljština: nula. Za otpuštene kolege. Za te novine. Za javnost. Za društvo i državu”.
Drugi su već pisali o medijskim reketarenjima i drukanjima Roberta Franka, pa sam pokušao priču vratiti na početak. Jer, najprije smo srozali svoj jezik.
Navedeni primjeri baš i nisu neki dokazni materijal za sud i pomoć otpuštenim kolegama, ali iz njih je prilično jasno tko tu izdaje i sramoti i svoje novine i profesiju, vrijeđajući usput jezik kojim piše.
(Prenosimo iz Večernjeg lista gdjue je kolumna naslovljena: Nisu profesiju izdali otpušteni novinari Glasa Istre, nego to svojim tekstovima već dugo čini glavni urednik).
UKOLIKO VAM SE TEKST DOPADA I VOLITE NEZAVISNO I KVALITETNO NOVINARSTVO, VI MOŽETE PODRŽATI AUTOGRAF PA I NAJMANJOM MOGUĆOM UPLATOM NA NAŠ RAČUN, PREKO PAYPAL-A, POZIVOM NA BROJ 060 800 333 ILI SLANJEM SMS PORUKE NA 647647 UZ KLJUČNU RIJEČ DEMOS. HVALA! ZA VIŠE INFORMACIJA I PRECIZNE UPUTE KLIKNITE OVDJE.