U potrazi za vlastitim Staklenim Gradom

Svake godine, devetog srpnja, sjetim se Željka Malnara i kasne spoznaje o tome koliko su zapravo njegovi putopisi bili ključni za ono što me izvelo na pučinu i u potragu nekoliko desetljeća kasnije.

Samo sam ga jednom vidjela na OTV-u, u prolazu, dok je moja, sada pokojna, prijateljica Mare tamo bila visažistica. Knjigu putopisa ”U potrazi za Staklenim Gradom” pročitala sam kao studentica, gutajući opise putovanja po Turskoj, Afganistanu, Tibetu, spuštanja kroz špilju Kapadokiju u mistični podzemni svijet.

Već sam tada odlučila da ću putovati i otkrivati, ne shvaćajući zapravo u potpunosti onu najdublju, unutarnju dimenziju otkrivanja samog sebe na putovanjima. U studentsko vrijeme, više sam doživjela priču o različitim, dalekim kulturama nego onu unutarnju dimenziju potrage za samim sobom koja je potka putopisa.

Kod Malnara me se najviše dojmio odnos prema životinjama, način na koji je pisao o svom konju Sandokanu i koliko je duboko tugovao za svojim psom. Po toj sam ga dimenziji najneposrednije doživjela kao bliskog, osobu koju duboko razumijem, iako se osobno ne poznajemo.

Život nam režira svakojake egzistencijalne i obiteljske situacije zbog kojih se dugo, pa i dekadama posvećujemo onom što je potrebno činiti, ostavljajući putovanja, pa i rad na otkrivanju sebe negdje postrance da čekaju bolja vremena.

Puno je vremena prošlo od onog prvog čitanja Malnarove i Bebekove knjige do dana kad sam zaista naučila putovati slobodno, i dalje od klasičnih odredišta našeg obiteljskog odmora. A još više do dana kad sam se odvažila putovati i otkrivati sama. I druge, nepoznate gradove, i samu sebe.

Sa svakog se samotnog putovanja vratim drugačija, upoznajem sebe na način koji mi je nedohvatan i u društvu i u svakodnevici, i sa svakim sam jedan koračić bliže svom Staklenom Gradu, svom idealu osobe kakva bih htjela biti

Danas ima vrlo malo ljudi s kojima volim putovati, jedva za prste jedne ruke. Prije svega stoga, što sam napokon shvatila priču o Staklenom Gradu pa je danas putovanje za mene značenjski najmanje u samom odredištu, a znatno više u putovanju samom, i onome što saznajem o samoj sebi izvan svoje poznate okoline, komfora, situacija koje mogu kontrolirati.

Putujem zato samo s ljudima koji su mi bliski, na putovanju neovisni, vole sami istraživati, pa na zajedničkim ručkovima ili večerama razmjenjivati iskustva o onom što su otkrili u vrijeme kad nismo bili zajedno.

Agencijska ili grupna putovanja koristim povremeno i samo iznimno, kad me zanima neki događaj poput izložbe ili koncerta, i agencijski popust koji se tom prilikom može dobiti i na ulaznice i na smještaj.

Inače, danas čovjek može zaista jeftino putovati sam, bez aerodromskih taksi i agencijskih provizija, ako se umreži s ljudima i platformama na kojima solo putnici dijele preporuke i iskustva.

Kad putujem s bliskom osobom, s njom se tada povezujem na drugačiji način, kroz novo iskustvo, i volim gledati kako nas te nove dimenzije doživljenog izvan poznatih situacija povezuju na nov način i preoblikuju naš odnos.

No jako volim putovati sama. Dragocjeno mi je to iskustvo, jer je više od iskustva samog putovanja, ponajprije je to iskustvo otkrivanja nepoznatih dimenzija sebe u novim i nepredvidivim okolnostima, i otkrivanje svojih unutarnjih granica.

Granica slobode uvijek je omeđena našim strahovima. Na početku puta na koji krećeš sam, bar prvi put, iskustvo može biti pomalo zastrašujuće, jer na površinu isplivaju sve naše nesigurnosti i strahovi, dobro potisnute iza naših uspješnih društvenih i obiteljskih uloga koje u svakodnevnom životu i manje-više poznatim i kontroliranim uvjetima, igramo.

Naš evolucijski najstariji dio mozga, nazvan i gušterskim, podešen je tako da predviđa opasnosti, brine se za resurse, predviđa moguće ishode. Malo je straha i bogobojaznosti i dobra stvar, jer nas u ključnom i nepredvidivom trenutku može i spasiti, tako da se ničega, pa ni straha, ne treba odreći, samo ga treba upoznati i upravljati njime tako da radi za nas, a ne protiv nas.

Činjenica da svaku svoju potrebu ili nezgodu moraš iskomunicirati nepoznatim ljudima na stranom jeziku i da doista ovisiš samo o sebi u početku plaši.

Kasnije, kako se nižu putovanja i iskustva, postupno s nas otpadaju svi -izmi koje često prikrivene i neosviještene nosimo duboko u sebi. Egoizam je prvi na udaru.

Već je otiskivanje u nepoznate krajeve vlastite domovine iskustvo s ljudima koji su mentalitetom i načinom života potpuno različiti od nas, i koji u redovnim okolnostima nisu dio našeg društva i našeg svijeta. Često ih ne razumijemo ili se s njima ne možemo ni na kojoj razini poistovjetiti.

Pa ipak, kad putujemo sami, posve smo ovisni o susretu s drugim i potpuno drugačijim, na njega upućeni u zadovoljavanju svojih osnovnih potreba na putu, za usmjeravanjem, friškom vodom ili hranom i konakom. Rijetko je koje iskustvo toliko intenzivno u slamanju vlastitih preduvjerenja i otvaranju susretu koliko samotno putovanje.

Kad smo u stranoj zemlji, i prolazimo kroz neko selo ili gradić, i upućeni smo na lokalce, čiji jezik govorimo, ali ne i narječje, to je iskustvo upućenosti na drugoga i nadvladavanja vlastitih preduvjerenja i nesigurnosti još intenzivnije.

Samo sam ga jednom vidjela na OTV-u, u prolazu, dok je moja, sada pokojna, prijateljica Mare tamo bila visažistica. Knjigu putopisa ”U potrazi za Staklenim Gradom” pročitala sam kao studentica, gutajući opise putovanja po Turskoj, Afganistanu, Tibetu, spuštanja kroz špilju Kapadokiju u mistični podzemni svijet

Često se ne uspijete do kraja razumjeti riječima, samo polovično. Pa ipak, meni su najbolju okrjepu pružili, a i konak u nezgodi, ljudi koje sam samo djelomično razumjela verbalno. Spoznala sam koliko riječi nisu ključan faktor, nego ljudskost, osmijeh, pogled u oči i prihvaćanje.

Prije bih, putujući s nekim ili s agencijama, dvojila jesam li nešto pravilno gramatički izrekla, ako nisam bila sigurna kako da ispregovaram ono što mi treba, znala bih odustati, prepuštajući se komforu sigurnog putovanja. Jer, bez toga mogu.

Samotna su otiskivanja posve različit doživljaj. Možemo prelaziti brojne vanjske, državne granice, no one vlastite, unutarnje, koje prelazimo svakako su brojnije.

Doista, Malnar je u pravu: svaka religija, svjetonazor, politička ideja, kao i svaka osoba, ima svoj Stakleni Grad, unutarnji ideal kojem teži.

Iako su moja samotna putovanja tek plaha otiskivanja po susjedstvu Europe i nepoznatim dijelovima vlastite domaje, i daleko od Malnarovih i Bebekovih, ipak me ništa nije uspješnije očistilo od balasta strahova, predrasuda, dogmatičnosti i egoizma koliko ta iskustva.

Sa svakog se samotnog putovanja vratim drugačija, upoznajem sebe na način koji mi je nedohvatan i u društvu i u svakodnevici, i sa svakim sam jedan koračić bliže svom Staklenom Gradu, svom idealu osobe kakva bih htjela biti.

Još je puno unutarnjih granica koje mi valja prijeći i ne znam koliko će moja plovidba morem života trajati. Nitko od nas ne zna.

No znam, sasvim sigurno, da ću uvijek dizati konope i isplovljavati. Jer, nijedna lađa nije stvorena za cimu i sigurnu luku. Svaki brod je živio samo ako je plovio, pa tako i moj, do samog kraja će ploviti u potrazi za vlastitim Staklenim Gradom.

 

UKOLIKO VAM SE TEKST DOPADA I VOLITE NEZAVISNO I KVALITETNO NOVINARSTVO, VI MOŽETE PODRŽATI AUTOGRAF PA I NAJMANJOM MOGUĆOM UPLATOM NA NAŠ RAČUN, PREKO PAYPAL-A, POZIVOM NA BROJ 060 800 333 ILI SLANJEM SMS PORUKE NA 647647 UZ KLJUČNU RIJEČ DEMOS. HVALA! ZA VIŠE INFORMACIJA I PRECIZNE UPUTE KLIKNITE OVDJE.

    •  Tragične smrti i promašeni Milanovićevi sastanci
    •  Sarajevo, ljubavi moja
    •  Turbulentna prosvjetarska jesen
    •  U Alsaceu sam učila o ljudskosti, prevladavanju traumi i napretku  
    •  Plodovi jednostavnosti
    •  Adieu, mon amie la Rose
    •  Što bismo sve, da hoćemo, mogli naučiti od Baby Lasagne?
    •  Zašto ne vjerujem u pravdu Zorana Milanovića?
    •  Učenici prve i druge klase i inkluzija kao ideološka parola
    •  Sindikalni prosvjedi i rasjedi

> Svi tekstovi ovog autora