novinarstvo s potpisom
Naputovao sam se po svijetu i nauživao glazbe na festivalima, od onih najvećih, poput Salzburških svečanih igara ili Zvijezda bijelih noći u Sankt Peterburgu, pa sve do Festivala polarne noći daleko na sjeveru Norveške. Za Krešimirom Dolenčićem i hrvatskom umjetničkom i producentskom ekipom odletio sam do Pekinga na stadionsku “Aidu”, za Ivom Pogorelićem do Los Angelesa gdje sam omirisao i Pacifik.
S baletom splitskog HNK obišao sam Izrael, a sa Zagrebačkom filharmonijom sletio i na obalu Indijskog oceana i ostao zapanjen ljepotom Kraljevske operne kuće koju je Muscatu, Omanu i svijetu ostavio neprežaljeni sultan Kabus bin Said al Said.
Ne nabrajam da se hvalim, nego da vam posvjedočim: ni na jednom od tih mjesta nisam doživio da se publiku i umjetnike gnjavi i maltretira toliko suvišnim i toliko nepristojno predugačkim govorancijama kao što se još uvijek radi na hrvatskim festivalima, osobito onima pod državnim pokroviteljstvom. Kao neku večer na otvaranju 67. Splitskog ljeta.
Počelo je s podugačkom recitacijom ulomka iz Marulićeve “Judite”. To je još i imalo smisla. Ipak je petstota godišnjica djela čiji nam je arhaični jezik živo dočarala glumica Katarina Romac.
Ali, onda je slijedilo skoro dvadeset minuta gnjavaže, u prvom redu suvišne konferanse sastavljene od samih frazetina u kojima je sve vrhunsko i najbolje ne samo u Hrvatskoj, nego i na svijetu.
Mlada glumica, a naročito glumac, kojima nimalo neće škoditi što im se nisam potrudio saznati i upamtiti imena, čitali su taj referat patetično i preuzbuđeno, onako kako samo djeca znaju pretjerivati dok na školskim priredbama pozdravljaju mame, tate, djedove, bake i svu ostalu rodbinu, ili onako kako nas se u televizijskim reklamama uvjerava da je rublje oprano baš tim jednim jedinim deterdžentom najmirisnije ili kako će korištenje mobitela i internetske mreže baš te kompanije od nas učiniti najbolje ljude, a naši životi dobiti napokon smisao i svrhu.
A tek protokolarni pozdravi!
Da je vrag skroz odnio šalu, ili da je možda čitava ceremonija baš zamišljena kao jedna velika parodija, pomislio sam kad je nakon nositelja svih mogućih važnih i najvažnijih funkcija lokalnih, državnih i crkvenih vlasti, i nakon direktora banke koja je, ajde, za sve to također dala neki novac, poseban pozdrav upućen izaslanici ili izaslaniku, ne sjećam se više, zapovjednika vojne pomorske oblasti.
Nije nam se, naravno, dalo zaboraviti epidemiju i pandemiju kojoj smo, eto, festivalskim okupljanjem i tobože uz sve propisane mjere prkosili.
Svaka čast zdravstvenim radnicama i radnicima, zahvalilo im se i ovom prilikom, a ja mislim da bi njima bilo drago da se o njima, njihovoj požrtvovnosti i rasklimanom sustavu kojeg su dio vodilo računa i prije nego je svekolika javnost, lokalna i globalna, zahvaljujući razvikanoj koroni odjednom ostalu prestravljena spoznajom o ljudskoj smrtnosti.
Mnogo više o epidemiji nego o kulturi govorio je i novi splitski gradonačelnik, kojem je tradicionalno pripala čast proglasiti Splitsko ljeto otvorenim.
Odsviravši na početku himnu, orkestarska čeljad (kako je za Bečke filharmoničare u jednoj prilici rekao Ivo Pogorelić) ostavljena je da sjedi i čeka dok se sve to ne izgovori i dok se ne ispozdravlja svu tu službadiju (kako je, pak, jednom genijalno sve te državne činovnike nazvao Radovan Ivšić).
A onda smo još svi mi skupa, gledateljstvo i čitav umjetnički ansambl, ostavljeni da sjedimo i čekamo u gluhoj tišini još nekih dugih pet minuta. Za uzbuđenje i pozitivnu napetost koju pred početak premijere osjećaju umjetnici, sve je to bilo ubitačno.
Kasnije sam saznao razlog i toj pauzi prije nego što je ono zbog čega smo se okupili i počelo. Naime, za to vrijeme je HRT, izravno prenoseći značajan kulturni događaj, kako i priliči javnoj televiziji, odlučio učiniti upravo ono što toj istoj javnoj televiziji nikako ne priliči: pustiti blok reklama.
Takav tretman i takvo maltetiranje umjetnika i publike je ništa drugo nego jedna uvredljiva, najblaže rečeno, svinjarija. Primjer kako provincijalni činovnici shvaćaju umjetnost, kulturu i njene svečanosti.
Nisam se, trpeći sve to, mogao ne sjetiti fantastične reakcije publike na otvorenju nove sezone Mađarske filharmonije kojoj sam svojedobno prisustvovao u Budimpešti. U predivnoj dvorani koje nosi ime Franza Listza, osjećalo se posebno uzbuđenje jer smo čekali da na pozornicu, kao šef-dirigent orkestra i solist izađe tada još doista genijalni i u punoj snazi slavni pijanist Zoltan Kocsis. No, na pozornicu je izašao tadašnji mađarski ministar kulture.
Kada je publika shvatila da namjerava govoriti duže od “dobra večer, uživajte u koncertu”, zasula ga je gromoglasnim pljeskom. Jadni je ministar taj prvi pljesak shvatio kao oduševljenje općinstva njegovim likom i riječima. Sav se ozario čekajući da pljesak prestane i da nastavi s govorom. No, samo što je opet progovorio, publiak je još jače zapljeskala.
Mislim da su mu trebala još dva-tri takva pljeska prije nego se, shvativši da mu publika zapravo udjeljuje pljuske, okrenuo i otišao s pozornice, s koje je bio doslovno otpljeskan.
Možda se ideja uhvati i kod naše publike, za neku sljedeću sličnu prigodu.
Srećom, naši su umjetnici žilava i otporna bića, pa tako i ansambl splitskog HNK.
Ne znam koliko je gledatelja do tog trenutka ostalo pred televizorima, ali mi, koji nismo imali kuda, bili smo nagrađeni i utješeni već prvim nježnim taktovima gudača koji su, pod ravnanjem maestra Ive Lipanovića, dočarali sicilijansko proljetno svitanje kojim počinje Mascagnijeva “Cavalleria rusticana”.
Uz besprijekorno pripremljen i koncentriran Orkestar, nekom novom snagom naročito je zablistao Zbor Opere HNK Split, koji odnedavno uvježbava i vodi iznimno nadaren mladi dirigent Veton Marevci.
Dok je režiji Jelene Bosančić trebalo neko vrijeme da uhvati ritam s glazbom i strastvenom dramom, glazba je postojano rasla prema svom vrhuncu zahvaljujući i odreda sjajnim solistima: Kristinom Kolar u ulozi tragične Santuzze, Antonijom Teskerom u ulozi namiguše Lole te sa stranim gostima koji su itekako opravdali angažman.
To su bili Max Jota kao Turridu, Paolo Gavanelli kao Alfio i Stefany Findrik kao Lucia. Preživjela je umjetnost protokolarne parodije mnogih država i sistema, pa će tako i ovo nedoba.
Hvala umjetnicima!
(Prenosimo iz Večernjeg lista gdje je kolumna naslovljena: Nigdje se više u svijetu publiku i umjetnike ne maltretira dugačkim i suvišnim govorima, kao što se čini u Hrvatskoj).
UKOLIKO VAM SE TEKST DOPADA I VOLITE NEZAVISNO I KVALITETNO NOVINARSTVO, VI MOŽETE PODRŽATI AUTOGRAF PA I NAJMANJOM MOGUĆOM UPLATOM NA NAŠ RAČUN, PREKO PAYPAL-A, POZIVOM NA BROJ 060 800 333 ILI SLANJEM SMS PORUKE NA 647647 UZ KLJUČNU RIJEČ DEMOS. HVALA! ZA VIŠE INFORMACIJA I PRECIZNE UPUTE KLIKNITE OVDJE.