novinarstvo s potpisom
U riječkom dnevniku na talijanskom jeziku La Voce del Popolo istaknuti komentator tog lista, Dario Saftich, izrazio je zabrinutost zbog mogućnosti da se nastavi trend smanjivanja broja pripadnika talijanske manjine u Hrvatskoj u popisu stanovništva 2021.
Nije to prvi popis koji iznosi na vidjelo probleme nacionalnih manjina. Smanjenje broja pripadnika talijanske narodnosti primijećeno je već u popisima iz 2001. i 2011. Nije se to dogodilo samo talijanskoj manjini, već i drugim manjinama.
Već je 2001. godine postavljeno pitanje o izjavi o nacionalnoj pripadnosti i materinjem jeziku ispitanika. Tada je vruća tema bilo drastično opadanje broja pripadnika srpske manjine u ukupnom broju hrvatskog stanovništva.
Organizacije civilnog društva, odnosno nevladine udruge za ljudska prava, za izgradnju mira i promicanje suživota u poslijeratnom razdoblju, kao i udruge srpske narodne manjine upozoravale su javnost da se može očekivati drastičan pad broja Srba u popisu stanovništva Republike Hrvatske.
Takav pad se očekivao ne samo zbog masovnog egzodusa srpskog stanovništva 1995. za vrijeme vojne operacije ”Oluja”, već i zbog oklijevanja izjave o vlastitom nacionalnom opredjeljenju izazvanom osjećajem nelagode i čak i straha da se bude proglašenim drugačijim u atmosferi nacionalističke euforije i trijumfalizma koja je prevladavala u jednom dijelu medija i hrvatskog političkog establišmenta.
Očekivalo se, tada, od vlade lijevog centra predvođene socijaldemokratom Ivicom Račanom da će napraviti iskorak i pridonijeti stvaranju atmosfere u kojoj će biti moguće slobodno izjašnjavanje vlastitog nacionalnog opredjeljenja, bez bojazni od reperkusija, u atmosferi tolerancije i suživota, dakle, normalizacije nakon ratnih strahota.
Zbog toga su i zagovornici ljudskih prava predlagali primjenu jedne ”fleksibilne metodologije” u odnosu na izjašnjavanje o etničkoj pripadnosti i o materinjem jeziku.
Bojazan nije bila neosnovana: došlo je do drastičnog pada broja pripadnika srpske narodnosti, više od onoga što su predviđali demografi i sociolozi.
Razlozi ovom padu, izvan poznatih povijesnih i političkih razloga, mogu se pripisati i mješovitim brakovima čija su se djeca morala opredijeliti za nacionalnost jednog ili drugog roditelja.
Na izjašnjavanje je svakako djelovalo i opredjeljenje mnogih pripadnika nacionalnih manjina, ne samo srpske, da se izjašnjavanjem za pripadnost hrvatskoj narodnosti bolje uklope u svoju radnu i životnu sredinu i da se eventualno ne izlažu tihom ostracizmu i ponavljanju nesretnih situacija iz devedesetih, kada su pripadnici nacionalnih manjina bili podvrgnuti atmosferi netolerancije, gubitka posla i izolaciji.
To se nije dogodilo samo pripadnicima srpske nacionalnosti, već i skoro svim drugim etničkim zajednicama, uključujući i talijansku manjinu.
Slično se dogodilo i za vrijeme popisa stanovništva u Hrvatskoj 2011., s tom razlikom da je tada na vlasti bila koalicija desnog centra (predvođena Jadrankom Kosor), za koju se ideološku orijentaciju i u političkoj teoriji inače smatra da pokazuje manji senzibilitet prema nacionalnim manjinama, naročito u uvjetima nacionalne homogenizacije i prevlasti nacionalizma u javnom diskursu, kao što iznosi i jedan od najistaknutijih modernih politologa Norberto Bobbio.
No u Hrvatskoj na tom planu i nije bilo veće razlike između dvaju blokova, lijevoga centra i onoga desnog centra.
A sada se nalazimo pred mogućim ponavljanjem i potvrđivanjem trenda ovih dvaju prošlih popisa stanovništva, a to je smanjenje broja pripadnika nacionalnih manjina.
To je posebno osjetljivo i za talijansku manjinu, koja je, osim što je izložena i ”većinskoj akulturaciji”, izložena i egzodusu zbog ekonomskih faktora, deindustrijalizacije zemlje, mogućnosti boljeg zapošljavanja u susjednoj Italiji i Europskoj uniji.
Ali, baš zato što smo sada u Europskoj uniji, moguće je primijeniti fleksibilnije kriterije i u popisu stanovništva, one koje sugerira i Eurostat – Europski ured za statistiku, koji je, sugerirajući primjenu načela supsidijarnosti i prilikom popisa stanovništva, usvojio i ”Načela i preporuke za popis stanovništva i kućanstava” Odjela za ekonomska i socijalna pitanja UN-a, usvojenih 1958., ali nadopunjenih u više navrata, a posljednji put 2007.
Ako vidimo koje su to preporuke, onda je bitna ovdje preporuka državama-članicama da nacionalnu pripadnost stanovništva tretira kao ”proces, a ne kao statički koncept”, i zato nacionalna klasifikacija mora biti ostvarena s ”mobilnim granicama” i u popis stanovništva treba uključiti i uporabu materinjih jezika – u množini, tamo gdje postoji ne samo bilingvizam, već i tradicionalna uporaba više materinjih jezika u mješovitim brakovima i u zemljama tradicionalnog, povijesnog bilingvizma (kao kod nas, na primjer, Istra i Rijeka).
Što znače ove preporuke UN-a, koje recipira i EU na razini sugestije i preporuke? To znači da su u suvremenom, globaliziranom i multikulturnom svijetu, mogući i višestruki nacionalni identiteti.
Moguće je da jedan pojedinac ne osjeća pripadnost samo jednom nacionalnom opredjeljenju, već je obilježen višestrukim nacionalnim identitetom.
I, što je najvažnije, države moraju, prema preporuci UN-a, pokazati posebni senzibilitet prema takvim pojavama, i zato treba omogućiti da se u popisu stanovništva onaj tko to želi izjasni kao pripadnik dvaju naroda, da bude, recimo, i Hrvat i Talijan, a da mu materinji jezik nije samo jedan, već dva – hrvatski i talijanski.
To bi, naravno, prema tradicionalnom poimanju nacionalne pripadnosti značilo pravu subverziju, jer nacionalni stereotipi traže decidirano opredjeljenje, a takvo dvostruko izjašnjavanje bi zamrsilo račune onima koji špekuliraju s brojem stanovnika jedne ili druge nacionalnosti.
Uostalom, u nekim zemljama, kao i u Francuskoj, ne postoji izjašnjavanje po nacionalnoj pripadnosti u popisu stanovništva, jer je bitna ”građanskost” (ne građanstvo, kako se ponekad prevodi francuski pojam citoyennité), kako ju objašnjava francuski filozof Étienne Balibar, pa u Francuskoj nema nacionalnih manjina.
To bi značilo, na primjer, da se jedan stanovnik krajeva u kojima postoji tradicija mješovitih brakova, ili povijesnog multikulturalizma, može izjasniti kao istovremeno i pripadnik dvaju naroda, i da je odrastao s dvama materinja jezika, odnosno materinjim i očinskim jezikom.
To je budućnost naše Europe, kaže Balibar, a ako jednom dođe do realizacije ”sve tješnje unije među Europljanima”, kako je to pisalo u propalom Europskom ustavu, to će biti moguće u budućim popisima stanovništva.
A sada, moramo se ”pošlihtati” po nacionalnom ”befelu”, i očekivati nastavak ovog, i za manjine a i za većinu, nesretnog trenda opadanja broja pripadnika nacionalnih manjina u Hrvatskoj.
UKOLIKO VAM SE TEKST DOPADA I VOLITE NEZAVISNO I KVALITETNO NOVINARSTVO, VI MOŽETE PODRŽATI AUTOGRAF PA I NAJMANJOM MOGUĆOM UPLATOM NA NAŠ RAČUN ILI PREKO PAYPAL-A. HVALA! ZA VIŠE INFORMACIJA I PRECIZNE UPUTE KLIKNITE OVDJE.