Povećati ljudske nade

Smrt voljene osobe, posebice ona iznenadna i neočekivana, zna nas i unutar (ne)ozbiljnih vremena itekako uzdrmati i uozbiljiti te potaknuti na razmišljanja o smislu i besmislu naše privremene egzistencije. Svijest o prolaznosti života osobno me potresla ovih dana kada sam na Retfalačkom groblju u Osijeku imao dužnost održati pogrebni govor na ispraćaju jednoga dragog prijatelja. Moja je pogrebna “propovijed” bila ekspozicija Psalma 90. u kojem izraelski lider i zakonodavac Mojsije meditira o krhkosti čovjeka i rezignirano konstatira kako je ljudski život ne samo kratak, nego naizgled i besmislen.

 

Cijeli je Psalam, kao što je i prikladno kada se s Bogom razgovara o prolaznosti života i neumitnoj smrti, zapravo iskrena konfrontacija u vidu molitve u prvom licu. “Zaista, izjeda nas tvoja srdžba, i zbunjuje ljutina tvoja… Jer svi naši dani prođoše u gnjevu tvojemu, kao uzdah dovršismo godine svoje. Zbroj naše dobi sedamdeset je godina, ako smo snažni i osamdeset; a većina od njih muka je i ništavost; jer prolaze brzo, i mi letimo odavle.“

 

Vrhunac molitve ipak je konstruktivna zamolba za svijest životnog realizma koji vodi u odgovornu mudrost: “Nauči nas dane naše brojiti, da steknemo mudro srce.” Psalmist je svjestan da je vrijeme Božji dar, ali i naš(a) odgovor(nost). Neponovljivi dar životnog vijeka je ograničen pa stoga apostol Pavao na više mjesta upozorava ”iskupite vrijeme jer su dani zli.”  Apostol naroda je itekako svjestan da sve što činimo u vremenu odjekuje u vječnosti.

Pametni Gustave Flaubert rekao je za svoje vrijeme da ”nas pomisao na budućnost muči, da nas prošlost vuče natrag i zbog toga nam sadašnjost klizi iz ruku.” Zar to nije opis prokletstva koje prati našu mladu državu Hrvatsku?

 

Nikada nisam imao ni strpljivosti ni razumijevanja za one koji na pitanje što rade, odgovaraju: ”Ubijam vrijeme!” To je vrhunac neodgovornosti koji odlikuje samo one koji su istodobno i glupi i lijeni. Druga je krajnost izražena u prečestoj jadikovki (ili izgovoru) ”nemam vremena”.

 

Ovih smo dana opet čuli radosnu vijest betlehemskog misterija o tome kako je veliki Bog postao Božićem jer je vječnost doslovno ušla u vrijeme. “Riječ je tijelom postala i ušatorila se među nama” – reći će bogoslovskim kategorijama evanđelist Ivan, čija božićna priča počinje u vječnosti te preko stvaranja i utjelovljenja dolazi k nama kao poruka nade i za naše vrijeme.

 

To je poruka nade i za Novu godinu na čijem se pragu nalazimo. Bit će to zasigurno godina ponekih šansi i prilika koje ne smijemo propustiti, ali i godina velikih neizvjesnosti. Ipak: dobro je podsjetiti se da je svaka godina darovano vrijeme koje treba mudro iskoristiti.

 

Pametni Gustave Flaubert rekao je za svoje vrijeme da ”nas pomisao na budućnost muči, da nas prošlost vuče natrag i zbog toga nam sadašnjost klizi iz ruku.” Zar to nije opis prokletstva koje prati našu mladu državu Hrvatsku?

 

Na ovome pragu ulaska u još jednu godinu opterećeni smo sveprisutnim tjeskobnim predosjećajem kako nam je budućnost kojoj se želimo nadati na neki nepromišljen način već oteta jer je ne gradimo mi slobodni građani, nego o njoj odlučuju neki drugi kojima bez obzira na demokratske procese ipak nismo dali pravo raspolaganja našim sudbinama.

 

Možda je u pravu polu-naš briljantni Ivan Illich koji uz mnoge druge tvrdi da živimo u vremenu koje je izgubilo svoj putokaz. Nalazimo se pred onim što je Michel Foucault nazvao ”epistemološkim slomom” –  promjenom u predodžbama koje područje neočekivanog i nezamislivog pretvaraju u realno.

Možda je u pravu polu-naš briljantni Ivan Illic koji uz mnoge druge tvrdi da živimo u vremenu koje je izgubilo svoj putokaz. Nalazimo se pred onim što je Michel Focault nazvao ”epistemološkim slomom” –  promjenom u predodžbama koje područje neočekivanog i nezamislivog pretvaraju u realno

 

Pripovijeda mi ovih dana zabrinuti susjed kako ga svake godine u ovo vrijeme najviše muči pitanje što nam donosi budućnost. Svjestan je toga da živimo u opasnom svijetu i da je budućnost ne samo neizvjesna nego i krcata razlozima za strah. No on me moli da ne razgovaramo o hrvatskim problemima i krizi jer o tome bruje svi mediji, a da smo preslabo informirani o globalnim kretanjima.

 

Pitanjem kako odgonetnuti budućnost, bave se bezbrojni astrolozi, vračare i rastuća armija ozbiljnih (i sve više frustriranih) futorologa, ali i bezveznih šarlatana na svim meridijanima. Budućnost je postala unosnim biznisom jer ima ”stručnjaka” koji znaju itekako eksploatirati ljudski strah i hraniti radoznalost naivnih i nesigurnih. U jednom dijelu zapadnog fundamentalističko-apokaliptički orijentiranog kršćanstva već neko vrijeme cvate industrija ”posljednjih vremena”, a skori smak svijeta najavljuju s podjednakim žarom i zloguki propovjednici nekih drugih religija.

 

Budućnost je ipak preozbiljna stvar da je prepustimo promućurnim gatalicama, astroprofiterima i anksioznim pseudoprorocima. Ljudski je odgovorno pitati što možemo predvidjeti, što planirati, što je realno očekivati s obzirom na postojeće trendove, što može krenuti ukrivo, gdje se kriju opasni čimbenici nepredvidivosti te na kojim područjima možemo preventivno djelovati, pa čak – koliko god to pretenciozno zvučalo – preusmjeriti pravac nadolazeće povijesti.

 

Unatoč nekim donekle ohrabrujućim svjetskim kretanjima i trendovima, koje nosi sveprisutna, ali i kontradiktorna globalizacija, sa sve jačim i brzim protocima roba, kapitala, ljudi, znanja i usluga, teško je govoriti o nekom sveopćem napretku čovječanstva. Taj napredak je neravnomjeran i obilježen novim globalnim nepravdama jer bilježimo zaostajanja mnogih područja siromaštva i nestabilnosti, posebice u podsaharskoj Africi, na Srednjem istoku i u dijelovima Latinske Amerike.

Što zaključiti osim da plodovi globalizacije nisu jednoznačno pozitivni te da napredak gospodarstva (ondje gdje ga ima, jer kod nas ga očito nema) sam po sebi ne donosi ni slobodu ni sreću ni sigurnost? Stoga jedno od ključnih pitanja za čovječanstvo ostaje kako povećati ljudske nade i kako smanjiti strah od budućnosti?

 

Najviše koristi od globalizacije izvlače dvije najveće zemlje svijeta, Kina i Indija, koristeći prednosti goleme jeftine radne snage i pristupa visokim tehnološkim mogućnostima. Predviđa se da će do kraja ovoga desetljeća bruto domaći proizvod Kine biti veći od bilo koje druge zapadne zemlje, izuzev SAD-a, a Indija će nadmašiti europske ekonomije. Što se ekonomskoga rasta tiče, treba primijetiti i veliki napredak u Brazilu, Indoneziji i nama nešto bližoj Turskoj. Bilježi se dakle enormni pomak gospodarske (pre)moći sa Zapada prema Aziji. To je jedan od četiri scenarija prema stručnim analizama globalnih trendova američkog Nacionalnog obavještajnog vijeća (NIC-a), a nazvali su ga prema najpoznatijem sastajalištu globalista – ”Svijet Davosa”.

 

”Pax Americana” je ime drugog scenarija prema kojem će SAD još bar desetak godina ostati vodećom velesilom svijeta jer je u stanju preživjeti sve radikalne promjene te snagom svoje ekonomije, tehnologije i vojske dominirati globalnom scenom.

 

Treći, mnogo negativniji scenarij, nazvan ”Novi kalifat” predviđa poraz globalizacije i pobjedu svjetskog terorizma. Po njemu je moguće da neki fanatični islamski klerikalac (još opasniji Osama Bin Laden?) velikih političkih ambicija, uz pomoć separatističkih pokreta u nekim arapskim zemljama postane vođom antizapadnog svjetskog islamskog pokreta.

 

Četvrti zamišljeni scenarij predviđa posvemašnji rast nesigurnosti zastrašujućim terorističkim napadima i nekontroliranim širenjem konvencionalnog naoružanja i različitih vrsta (od kemijskih do nuklearnih) oružja masovnog uništenja. Taj bi scenarij neprestane ugroženosti prouzročio nametljive mjere sigurnosti na štetu privatnosti (vidi polemike oko američkih tajnih prisluškivanja svih i posvuda!), slobode kretanja i ljudskih prava te stvorio klimu koju NIC-ova Karta budućnosti naziva ”Krug straha”.

 

Što zaključiti osim da plodovi globalizacije nisu jednoznačno pozitivni te da napredak gospodarstva (ondje gdje ga ima, jer kod nas ga očito nema) sam po sebi ne donosi ni slobodu ni sreću ni sigurnost? Stoga jedno od ključnih pitanja za čovječanstvo ostaje kako povećati ljudske nade i kako smanjiti strah od budućnosti?

 

Zabrinutom susjedu, kojega sam dodatno globalistički i zbunio i uznemirio, obećajem da ćemo o tome nastaviti konstruktivnije u novoj godini. Čitateljima pak predlažem da Psalam 90. pročitaju u cjelini. Mojsije naime osim “srca mudra” u otvaranju i zaključku nudi i nešto supstancijalnije kao dio odgovora na ova teška globalna pitanja i osobne dileme.

    •  Stogodišnji Jimmy Carter – najuspješniji bivši predsjednik
    •  Pola stoljeća Lausanskog pokreta za evangelizaciju svijeta
    •  Pismenost je preduvjet napretka na svim područjima života
    •  Gospa na nebo uznesena ''dušom i tijelom''? Plod mašte
    •  Privlačnost ersatzreligije koja se zove nogomet
    •  Trump je 34 puta kriv, a mnogi Amerikanci još uvijek naivni
    •  Medalja slobode isusovcu i evanđeoskoj političarki
    •  Cvjetnica – spomen na Isusov mesijanski ulazak u Jeruzalem
    •  Religijska slika svijeta se mijenja
    •  Diana Budisavljević: najbolji ljudi u najgorim vremenima

> Svi tekstovi ovog autora