Komšićeva ”haška knjiga” je izuzetan i pouzdani dokument

(Opaska uredništva: Donosimo govor Zlatka Dizdarevića izrečen u sarajevskoj Vijećnici 20. listopada na promociji knjige Ive Komšića ”Tuđmanov haški profil – Udruženi zločinački poduhvat na BiH”, Synopsis, Zagreb-Sarajevo, 2021., s dodatnim osvrtom i na prethodnu knjigu, istog izdavača, prof. Ive Komšića – ”Bosanski začarani krug”. Obje uredio Drago Pilsel).

Uvodne riječi:

– Odlična i poučna izlaganja dr. Hrvoja Klasića i dr. Husnije Kamberovića. Kazano je puno toga što je u ovim okolnostima trebalo i moglo da se kaže povodom haških presuda u slučaju Udruženog zločinačkog poduhvata na BiH.

– Tema je u povodu knjige fokusirana na Hrvatsku, ali je veoma važno i jasno iz svega rečenog, da je tu riječ o jednom aspektu bh drame koja nije puki događaj, već istorijska storija, proces, zločin mnogo širih razmjera i sa mnogo većim brojem sudionika nego što su optuženi i presuđeni povodom UZP-a.

– Direktnih i indirektnih učesnika zločina i krivaca za sva zbivanja u BiH u ratu, ali i nakon toga je više, i na više strana pa i u inostranstvu.

– Ostaje nakon svega nada da ćemo doživjeti trenutak kada će se pred javnošću pokazati kad-tad podjednako cjelovita, na ovakav način dokumentovana i provjeriva priča i o još jednoj ključnoj strani istog zla. Ona o Miloševićevom udruženom poduhvatu sa snagama u BiH, kao što ih je Tuđman imao na istom terenu. Jer njihov dogovor ključ je svega.

Knjiga ”Tuđmanov haški profil” je značajna što surovim ciframa, nepobitnim faktima – ma koliko smo uplovili u svijet u kojem fakti više ne važe – pokazuje koja je bila cijena bolesnih opsesija vladanja

– Podjednako je bitna, posebno za nas u BiH, i priča o mnogima ovdje, kao i u svijetu, čije ruke nisu bile doslovce i direktno okrvavljene, ali su bile u funkciji različitim kreatorima usmjeravanja i odlučivanja o zlu koje je ostavilo i ostavlja duboke tragove sve do danas. I prepoznavat će se još dugo.

Uvažavajući sve ono što je već rečeno, kazat ću nešto iz malo drugačijeg ugla, i skladu i sa onim čemu svjedočimo unazad trideset godina, ali i ovih dana.

Čitajući pažljivo knjigu koja je povod današnje promocije – ”Tuđmanov haški profil”, osjetio sam u sebi, mimo očekivanja, nekoliko posebnih reakcija pa i – zbunjenosti.

Prvo je bila spoznaja da sve ono što sam pročitao u velikoj knjizi kao faktografiju, objašnjenje događanja, kao razloge za to zlo planirano iz pozadine uz onoliku količinu ljudskih tragedija mitskih dimenzija – proizvodi danas čak i veću svojevrsnu frustraciju, na mahove i nevjericu, nego prije triju decenija kada se drama dešavala, a nije nam ovdje, u Sarajevu, bila nepoznata.

Zašto sve to, ponovo pronađeno među koricama knjige, evo specifičnim ali i poznatim povodom, nije bar za nijansu izblijedilo, odmaklo se, ”mirnije” tumačeno uz istine odavno poznate… A eto nije.

Druga spoznaja, isto tako ne nova, a sada kao iz mraka i s distance iskočila, jeste da se mnogi preddogađaji onoga zla evo opet odnekud cere iza ćoška, da se mentalni sklop zla obnavlja, da se navodni argumenti za to uvlače otvoreno pa i ciljano u svakodnevnicu, testiraju nas kao nekad, na tren se povlače i onda ponovo vraćaju. Zadnjih sedmica, evo, i uznemiruju. A ljudi šute. I čekaju, nešto i nekoga, uglavnom izvana. Ko se sjeća, zna o čemu je riječ.

Zebnja je podjednako i temeljem ponovo rasprostranjenog, navodno merhametli, a zapravo jadnog mentaliteta da će stranci to zaustaviti jer, bože moj, mi smo im važni. Tako smo čekali i onda sve dok nije postalo prekasno. Čudi me samo što nisu bili pozvani na ono sijelo s harmonikom u Predsjedništvo nedavno. Baš bi im bilo lijepo. A nama drago što je njima lijepo.

Konačno, frustraciji ima mjesta i uz pitanje – gdje su otišle one godine, barem ona prva poratna decenija u odnosima nas i susjeda (i na drugoj strani komšije) – kojih se sjećam radeći tada kao ambasador u Zagrebu i s međunarodnim organizacijama. Iz današnje perspektive, to mi izgleda skoro pa nevjerovatno.

A razgovaralo se i radilo na tome kako ne činiti dominantnim u našim odnosima onaj zli dio prošlosti, kako se nalaziti u zajedničkoj budućnosti, kako uporno pregovarati ako stvari zapinju. I sa hrvatske strane tada, i posebno sa naše, osjećala se pozitivna energija uz ozbiljnije angažovanje i politike i struke.

Mogli smo tada vjerovati jedni drugima i okretati se primarno terenu na kojemu se može postići rezultat, a ne podmetati noga. Čuvam danas, za sebe uglavnom, bezbroj dokaza i primjera za ovo, jer je previše onih koji iz sadašnje perspektive ne vjeruju da je to tada, svega pet godina iza rata, bilo moguće.

U čitanju Komšićeve ”haške knjige” kao izuzetnog dokumenta kojemu se mora vjerovati jer joj je velika vrlina u činjenici da je svaka konstatacija u njoj potkrijepljena imenom, datumom, cifrom, kontekstom. Ne baš uobičajeno danas.

Uz ovu knjigu se nekako prirodno i sjajno nadovezala još jedna Komšićeva knjiga, ”Bosanski začarani krug”. Objavljena je lani u januaru kod istog izdavača, Synopsis iz Zagreba. Ona je i nastavak i prethodnica knjizi pred nama. Tu se pronađu mnogi odgovori na gore pomenute dileme i iznenađenja pri čitanju storije o UZP-u.

Zebnja je podjednako i temeljem ponovo rasprostranjenog, navodno merhametli, a zapravo jadnog mentaliteta da će stranci to zaustaviti jer, bože moj, mi smo im važni. Tako smo čekali i onda sve dok nije postalo prekasno. Čudi me samo što nisu bili pozvani na ono sijelo s harmonikom u Predsjedništvo nedavno. Baš bi im bilo lijepo. A nama drago što je njima lijepo

Zgražavanje nad količinom i vrstom planskog zla tamo opisanog u značajnoj mjeri i proističe iz spoznaje da se puno sličnog može desiti opet. Ni onda se nije desilo prvi put. A jeste bilo podosta godina kada smo vjerovali da se to više ne može desiti.

Doduše, danas znamo da smo onda birali mnoge koji su bili bitno drugačiji od onih potrebnih budućnosti, a ne profiterstvu iz prošlosti. No narod nije promijenio njih, već oni narod koji ih je birao. Mučna je spoznaja da bi većina opet birala te iste i dogodine – samo zato jer su ”naši”.

Knjiga o UZP-u nam je u bezbroj situacija kazala koliko je učinjeno zlo onda kapitaliziralo šutnju ljudi pred očiglednim signalima da je ono, zlo, na vratima, a nećemo da ga vidimo.

Tačno je, onda nismo imali ovo sjećanje koje danas imamo, pa je otud opravdanje za ponavljanje velike greške neuporedivo manje. Pogotovo što na vrata kucaju isti, dugo ponavljani razlozi za ”istorijske pobjede”, iste opsesije spram Bosne i Hercegovine sa starih adresa, i iste bolesne ambicije, ljudske potkapacitiranosti, da o političkim debilizmima ne govorimo.

Suštinska i kapitalna prednost današnjeg zla jeste u međuvremenu rastureno društvo i proizvedena mržnja. Planski i profiterski. Pokazalo se koliko su na ratnim osnovama, spram stoljetnih tradicija i drugačije realnosti, ”nove države” projektirane kao interesna žarišta sukoba i onih koji su rat počinjali pa ostali na vlasti nemajući interesa da okončanje rata i Dayton budu drugačiji.

Stranci kojima smo predali svu pamet, uz uvjerenja da smo im bitni, neznanja o tome šta im je važno a šta ne, još su transparentnija priča o vremenima koja su se promijenila, ali njihova vrsta predanosti vlastitim interesima ne. Posebno u notornoj birokraciji i mentalnom sklopu EU-a. Dakle, hoće, uradit će ono što je njihov interes, ne naš. Uspjeh im se zove održani status quo, a dokaz za taj uspjeh je – ne puca se!

Ivo Komšić u bijeloj knjizi – sa Tuđmanovom salvetom zločina otimačine BiH zemlje i istorije na naslovnici – jasno na puno mjesta objašnjava koliko je među njima tzv. tvorac ”nove Hrvatske” prodao Hrvata, njihovih vjekovnih korijena u BiH, zarad svoje bolesne opsesije.

Odigravajući time dodatno i u korist Miloševića i ”akademskih” zločinačkih opsesija iz susjedstva. Cilj im je bio samo da u završnici uslovljena zajednička dobit bude veća nego prije – za njih. I naravno, povijesno-istorijska.

Konkretno, UZP je sav sazdan na zločinu prema drugima, ali i na žrtvovanju onih Bošnjaka, Hrvata i Srba, uz sve druge u BiH, koji u ključnoj priči nisu živjeli na mjestima potrebnim planu ”osamostaljivanja” kroz krvavu podjelu. A nisu bili spremni da mijenjaju rodna mjesta, grobove predaka i spomenike vlastite istorije za bolesnu matematiku i interese vođe i njegovih poslušnika.

Prije trideset godina – kako knjiga dokumentuje – desetine i stotine hiljada Hrvata planom Tuđmana i Miloševića iz Karađorđeva i operacionalizacijom tog plana dogovorom Bobana i Karadžića u Grazu – ciljano je protjerano sa svojih ognjišta u centralnoj Bosni i Posavini ponajviše u Hercegovinu i Krajinu. Podjednako i Srba iz Krajine. Drama Bošnjaka ovdje posebna je priča.

Opsesija ideologa UZP-a da uđu u istoriju kao tvorci – krvlju i ”humanim preseljenjima” – konačno jedinstvene, ponovo ”one” Nezavisne Države Hrvatske i konačno najveće ”jedinstvene” Srbije u istoriji Balkana, završila je krahom ali, očigledno ne i izliječenim opsesivnim ambicijama samog projekta, grupa i pojedinaca aktivnih do danas.

U koje su se na svoj način uglavljivali i razni igrači sa strane, ali i oni sa bh prostora koji su nastojali da podjelu velikih kapitaliziraju realizacijom vlastitih snova o ”čistoći” nove državice. Samo nek’ je naša.

Zbog ciljanih planova Zapad je podržao na tom terenu u ratu i Izetbegovića koji je poslušno pristajao u pregovorima sa emisarima iz svijeta na obećanja tragom logike – ako će oni imati svoje, i nama to odgovara, makar na dijelu onoga što iza njih ostane. A istrgnuto iz goleme fantazije o planetarnoj zajednici ”braće” koja ne priznaju ni naciju ni državu.

U čitanju Komšićeve ”haške knjige” kao izuzetnog dokumenta kojemu se mora vjerovati jer joj je velika vrlina u činjenici da je svaka konstatacija u njoj potkrijepljena imenom, datumom, cifrom, kontekstom. Ne baš uobičajeno danas

Naivnima baš prikladno za istorijski kobajagi zajednički prostor, ali podijeljenih naroda i vjera. Nije čudo što je iz te perspektive bezmalo samo dan prije prvih granata na Sarajevo Alija hodao Titovom i pred tv kamerama pozivao građane da izađu na ulicu i mirno šetaju gradom, jer zla neće biti. I sin mu ovih dana na sličan način smiruje sve razložno šokirane građane Dodikovim divljanjem.

Knjiga ”Tuđmanov haški profil” je značajna što surovim ciframa, nepobitnim faktima – ma koliko smo uplovili u svijet u kojem fakti više ne važe – pokazuje koja je bila cijena bolesnih opsesija vladanja.

Što udruženim zločinačkim poduhvatima, što ludilima sa nivoa Akademija nauka i tamo projektovane sile, što opsjednutošću malih ljudi pustim snovima, omeđenim vlastitim deklaracijama na koje se u miru i privatno imalo prava. Ali ne i u zaluđivanju pristalica tih deklaracija sa vladajućih mjesta, od tzv. lidera što se na putu nisu sreli sa lukavostima ”geostrategija” okrutnog svijeta, a lažno podržavani da bi se preko njih ostvarili interesi mega-profitera.

Mnogi od tih interesa detaljno su predstavljeni i precizno dokumentovani u knjigama koje je Komšić napisao. Kao i posljedice od kojih nas mnoge prate, ali evo i sustižu. Otud i strah što se ponovo budi i nameće.

Ivo Komšić, taj put proizvodnje ovoga što nam prijeti, precizno je opisao: Poznato nam je a nećemo da vidimo. Prva faza je optužba drugih, naravno, za sve loše što nam se dešava. Druga je proizvodnja straha. Treća nepovjerenje spram svega što dolazi ”od njih”, lukavih.

Potom eto mržnje koja nije ni samonikla, niti je prirodno stanje i osjećanje normalnog čovjeka, već forsirano i projektovano utiskivana u ljudske duše. Iza toga ide neprijateljstvo. Lukavi stratezi ovog procesa, tu među nama, znaju kako se to neprijateljstvo uzajamno kapitalizira, pa i po cijenu žrtvovanja ljudi iz vlastite okoline.

U našim uslovima, nacija se sve masovnije medijski, obrazovno, javno, knjiži jednosmjerno kao neuporedivo važniji kod za prepoznavanje pripadnosti nego građanska širina i individualnost sa svim ljudskim, prirodnim ili stečenim vrlinama i manama.

Tu se negdje zatvara krug započet, tamo kako i gdje jeste prije evo trideset godina. Komšićeve knjige sjajan su udžbenik tog procesa za one koji bi željeli da ipak ne započne iznova ono za što smo mislili da neće i da nije moguće, a sluti na loše.

No nije tu do procesa, već do nas.

 

UKOLIKO VAM SE TEKST DOPADA I VOLITE NEZAVISNO I KVALITETNO NOVINARSTVO, VI MOŽETE PODRŽATI AUTOGRAF PA I NAJMANJOM MOGUĆOM UPLATOM NA NAŠ RAČUN ILI PREKO PAYPAL-A. HVALA! ZA VIŠE INFORMACIJA I PRECIZNE UPUTE KLIKNITE OVDJE.

    •  Zabranjeno gašenje požara
    •  Sluti li kraj ludilu?
    •  Netanjahu i Hamas otvorili su zlo širih razmjera
    •  Kasno je da se BIH vakciniše protiv uzročnika stida
    •  Sarajevski zatvoreni krug
    •  Zašto se nikako ne razumijemo ili gdje su pare?
    •  Koronavirus, kuda dalje: pare ili život!
    •  Beskrupulozna otimačina prirode
    •  Sad znamo ko je prijatelj, a ko neprijatelj
    •  Aja Sofija – vladavina sile u ime neba

> Svi tekstovi ovog autora