Ljubav je konstanta, kroz sve ratove, sva stradanja

Pratiti ratna zbivanja u susjedstvu u digitalno doba, iskustvo je koje često graniči s bizarnošću.

Naslovi portala koji iskaču na društvenim mrežama garnirani strašnim slikama razaranja i često pretenciozne rečenice, koje ciljaju na pojačanja emocionalnog dojma kod čitatelja i, naravno, povećanje broja klikova na članak, izmjenjuju se sa statusima podrške Ukrajini, zastavama na profilnim slikama, komentarima samozvanih analitičara koji razrađuju sve moguće scenarije doslovno bez ikakvog znanja o materiji, a sve je u novostima pomiješano sa slikama ljudi koji su otvorili svoje domove prognanima, pa fotografijama obiteljskih ručkova, planinarenja i cvijeća, savjetima za shopping i prizorima šetačica u smjelim kombinacijama high-street brendova, poezijom, slikarskim kolonijama, profesionalnim napredovanjima i svime što čini normalan tijek života.

Virtualni svijet kroz naše zaslone, često izgleda dekadentno i distopično, zbog toga što smo, ako ne biramo sadržaje pomno, ne ograničimo si vrijeme za ekranom, i ne filtriramo informacije, izloženi naizglednom kaosu, u kojem vidimo ljude kako bježe sa zgarišta razorenih zgrada, i odmah iza toga neki idilični obiteljski ručak ili mladu dotjeranu ženu kako ispija svoj koktel na novootkrivenoj lokaciji u gradu ispod koje nam portal sugerira mjesto koje obavezno moramo posjetiti ako već nismo.

Neki su portali čak išli toliko daleko da su sliku uplakanog dječaka na Poljskoj granici beskrupulozno iskoristili kako bi pojačali ”emocionalni dojam” pa su iz kadra u tu svrhu izbrisali njegovu majku i baku, tvrdeći da je došao ”potpuno sam i s vrećicom u ruci”.

Čini se nemogućim usredotočiti se na bitno usred tako kaotičnog pregleda novosti na internetu i vijesti, poluprovjerenih, punih polučinjenica i amaterskih analiza koje kao da su pisali fb komentatori i analitičari diplomirali na Googleu koji se izmjenjuju s prizorima svakodnevnog opuštenog života i reklamama za nove brendove, te dnevnika punih paušalnih izjava, slabo prikrivenih istina o ranjivosti i nesposobnosti države u kojoj živimo. No nije nemoguće.

Mene, recimo, više od činjenice s kim je dječak stigao na poljsku granicu proganja pitanje, što je bilo u njegovoj vrećici? Je li se među ”najnužnijim za preživljavanje” našla njegova omiljena igračka, najdraži autić ili mali plišanac s kojim je bilo lakše zaspati i koji još miriše na sigurnost nedirnutog doma?

Je li mala Medina, kod nas nedobrodošla i neželjena, kad se po drugi put vraćala prugom, imala u ruksaku ili u džepu svoju najdražu igračku?

Zašto se o tome pitam? Pa zato što u predmetima koji su nam s ljubavlju poklonjeni i koji mirišu na dom, i mi odrasli koji za razliku od djece dobro racionaliziramo i kategoriziramo nalazimo utjehu. Rat dehumanizira i raščovječuje na najokrutniji način, odvajajući nas od svega što je do tada imalo značenje.

Ljudi izbjegli pred bombama iz svojih domova, ako budu imali sreće, moći će se vratiti i obnoviti svoje kuće, a oni manje sretni, svoj će novi dom izgraditi drugdje.

No niti u jednom slučaju u tom domu neće više biti onog štrikanog stolnjaka na kojem su se posluživali nedjeljni ručkovi, kristalnih čaša koje su zveckale kad se nazdravljalo krštenju djeteta ili rođendanu voljenih, onih prvih dječjih cipelica koje su ostale u vitrini da podsjećaju na prve korake ljubljenog bića u velikom, izazovnom svijetu.

Moja je baka, primjerice, kad su je u zoru Cvjetne nedjelje, kao maloljetnicu odveli u Staru Gradišku, a prabaku i cijelu obitelj Eisinger u Jasenovac, uspjela u džepu sakriti malu srebrnu žlicu kojom je jutrom stavljala šećer u bijelu kavu koju joj je prabaka u porculanskoj šalici na cvjetiće servirala za doručak, uz još tople puter kifle koje je svake nedjelje pekla glavna domaćica imanja, čija je kći bila bakina najbolja prijateljica i s njom išla u razred.

Ta je žličica bila cijeli njen nestali svijet, sakrila ju je u ćeliji u udubinu zida ispod rasklimane cigle, i vadila u dugim samotnim noćima. Činjenica da je mogla dodirnuti, osjetiti pod prstima malu srebrnu žlicu, učinila je ljubav koju je u svom roditeljskom domu osjećala ponovno opipljivom, osjetnom, ne samo imaginarnom i u sjećanju prisutnom.

Razmišljam i o nježnoj, krhkoj ženi Marie-Madeleine Alluni, koja je 1939., kad je Hitler tek započinjao svoj krvavi pohod rodila djevojčicu i od svog voljenog čovjeka dobila na poklon bisernu ogrlicu.

Ona, tek završena medicinska sestra s položenim državnim ispitom na Visokoj školi za medicinske sestre u Reimsu, on profesor glazbe na drugoj zamjeni u pokrajini Champagne, nadali su se da rat ipak neće zahvatiti cijeli svijet, tek je počelo disati njihovo djetešce.

Puno je volje, ljubavi i hrabrosti bilo u krhkom tijelu Marie-Madeleine, gotovo da je svaka od njenih pedesetak kila bila ponos, hrabrost, dostojanstvo.

Naizgled krhka, junakinja francuskog Pokreta otpora, u jeku najjačeg Gestapovog terora nabavljala je lijekove ranjenim i skrivenim britanskim pilotima, kako bi se s lažnim dokumentima mogli vratiti natrag u Britaniju i ponovo uključiti u napade na njemačke vojne ciljeve.

Bila je otkrivena i uhapšena, preživjela je zloglasni nacistički zatvor Châlons-sur-Marne, vratila se svojoj obitelji s teškim posljedicama mučenja čije je posljedice osjećala do kraja života, i prvo zatražila svoje bisere. Nije se od njih odvajala do svoje smrti.

Ti su biseri prvo čega se iz djetinjstva sjeća njen unuk, topline bakina krila nakon nedjeljnog ručka, i bisera koje je frkao u prstićima dok ga je baka uspavljivala.

Poslije njene smrti, njena kći, ista ona koju je rodila 1939. u Reimsu, prvi put ih je stavila na proslavi doktorata svog sina, istog onog koji ih je frkao među prstićima uspavljujući se u bakinu krilu. Puno su obiteljskih okupljanja, puno predanosti i ljubavi upili ti riječni biseri kroz tri generacije.

Kad mi ih je početkom veljače, moj voljeni čovjek, unuk Marie-Madeleine koji ih je frkao među prstićima uspavljujući se, stavio oko vrata, rekavši da ih moram imati jer u meni sve njegove ljubavi nalaze puninu, nismo ni slutili da upravo stojimo na opasnom rubu rata u Europi koji može postati svjetski.

Teško je opisati koliko mi snage sada daju ti biseri sa svom ljubavlju koju su kroz generacije u njegovoj obitelji upile, sa svom njegovom ljubavlju zbog koje je spreman okrenuti svoj život i život svojih najmilijih naglavce ne bi li me odveo na sigurno, zaklonio od rata i zadnje svoje udahe ako treba proveo štiteći me.

Naizgled, u moru ratne propagande, u kojoj je prva žrtva uvijek istina, u beskonačnom kaleidoskopu virtualnih trivijalija, čini se da se teško koncentrirati na bitno. A nije.

Ljubav je konstanta, kroz sve ratove, sva stradanja, ma što tko pričao. Treba samo pronaći grupu i prognane ljude kojima je treba pružiti. Kupiti novu igračku uplakanom djetetu koje je moralo izaći iz svoga doma, da miriše na dobrodošlicu i sigurnost.

Ne mogu se ne pitati, bježe li djeca bez svoje najdraže igrače. U moru vijesti, meni je to iznimno bitno. Jer, najveća opasnost ne krije se u biološkoj smrti, nego u preživljavanju, ali slomljene duše.

I dok rat grmi, mogu samo reći s Vesnom Krmpotić:

Hajde da gradimo svijet nove odanosti
Hajde da ne znamo tko smo, dok nismo Božji.
Hajde da ne znamo gdje smo,
Dok nismo jedni drugima u srcu.
Hajde da ničeg nemamo, dok sebe nemamo.
Hajde da budemo što nismo nikada bili,
jer nismo umjeli biti.
Hajde da se mijenjamo,
pa će se dom promijeniti,
pa će se ulica promijeniti,
pa će se i grad promijeniti,
pa će se zemlja i svijet promijeniti,
pa će se promijeniti zapis u zvijezdama.

 

UKOLIKO VAM SE TEKST DOPADA I VOLITE NEZAVISNO I KVALITETNO NOVINARSTVO, VI MOŽETE PODRŽATI AUTOGRAF PA I NAJMANJOM MOGUĆOM UPLATOM NA NAŠ RAČUN ILI PREKO PAYPAL-A. HVALA! ZA VIŠE INFORMACIJA I PRECIZNE UPUTE KLIKNITE OVDJE.

    •  Sarajevo, ljubavi moja
    •  Turbulentna prosvjetarska jesen
    •  U Alsaceu sam učila o ljudskosti, prevladavanju traumi i napretku  
    •  Plodovi jednostavnosti
    •  Adieu, mon amie la Rose
    •  Što bismo sve, da hoćemo, mogli naučiti od Baby Lasagne?
    •  Zašto ne vjerujem u pravdu Zorana Milanovića?
    •  Učenici prve i druge klase i inkluzija kao ideološka parola
    •  Sindikalni prosvjedi i rasjedi
    •  Božićno vrijeme u hostelu Arena

> Svi tekstovi ovog autora