autograf.hr

novinarstvo s potpisom

UKRAJINA ČIM PRIJE U EUROPSKU UNIJU!!

Zlo kao metafizička i povijesna stvarnost

AUTOR: Ante Žderić / 26.03.2022.

Ante Žderić

Zlo je povijesna, osobna, društvena, ali i nadpovijesna, metafizička stvarnost. Podložno je rastu i nestajanju, transformaciji, preobrazbi, maskiranju.

Ono buja kad ga zaniječemo, relativiziramo, zanemarujemo, uljepšavamo, tražimo mu opravdanja, pravimo se da ga ne vidimo, metemo ga pod tepih svijesti, savjesti, zaborava i povijesti. Zlo slabi i nestaje kad ga prokažemo, raskrinkamo, posvijestimo, ukažemo na njega.

Zlo uvijek na kraju pojede njegove nosioce, promotore, uzročnike, sudionike, opravdatelje i skrivače. Ironija povijesti je takva da zlo proguta i one koji su ga začeli i provodili. Prije ili kasnije.

Ono, istina, traje u povijesti, dulje ili kraće, ali se na kraju uvijek uruši u sebe. Zatim neko vrijeme pritajeno čeka da u nekom novom obliku ponovno podigne svoju gadnu glavu, znajući da će čovjek, prije ili kasnije, opet posegnuti za njim.

Poslanje Crkve je ukazivati na zlo, biti savjest društva, proročki glas. Kako bi mogla obavljati to poslanje, ona uvijek mora biti otvorena poticajima Duha Svetog, koji je čuvaju od sna uljuljkanosti u vlastitu samodopadnost i prilagođavanje društvenom trenutku, sve radi ugode svog postojanja i djelovanja. Crkva koja teži ugodi ne izvršava svoju zadaću.

Budući da je, sociološki, dio društva, Crkva je podložna svim njegovim datostima. Ljudi u Crkvi ne postaju nadljudi samim time što su u Crkvi. Oni u nju uvijek unose svoju ljudsku narav, svoje vrline, slabosti i ograničenja.

Zbog toga Crkva uvijek mora najprije bdjeti sama nad sobom, uvijek kritički preispitivati sama sebe, znajući da je, dok putuje zemljom, podložna slabostima i grijehu svakog njezinog člana.

Da bi to mogla, ona mora živjeti u duhu poniznosti, malenosti, svjesna ograničenja svakog svog sina i kćeri, osobito pastira. Taj duh isključuje svaki oblik čežnje za veličinom, dojmom, duhom nadmenosti i dociranja.

Zato je Crkva pozvana raskinuti s mentalitetom aristokracije i monarhizma, koji su strani duhu evanđelja.

Kršćanstvu je potpuno suprotno svako diviniziranje zemaljskih, društvenih datosti. Ono ne poznaje ideju države i vlasti koje bi bile plod posebnog Božjeg izabranja i pomazanja.

Božje Kraljevstvo ”nije jelo ili piće”, a još manje društveni konstrukt koji poznajemo kao državu ili građansku vlast. Otajstvo Božjeg Kraljevstva je nadpovijesna datost, otajstvena stvarnost koja središte ima u Kristovu kraljevanju u srcima ljudi, a ne u društvenim tvorbama u povijesti.

Zato Crkvi mora biti strana svaka isključivost u posezanju za idejom o Božjem izabranju države i vlasti u njoj. Još joj više mora biti strano posezanje za isključivim pastoralnim djelovanjem na određenom zemljopisnom prostoru, na kojem drugi ne bi imali to isto pravo.

Strano joj mora biti pristajanje uz politike koje teže (re)konstrukciji ideja iz (polu)mitološke prošlosti i romantično obojenih priča o slavnoj povijesti, prema kojima je postojalo idealno društvo, uređeno od strane i Crkve i države, a koje treba obnoviti.

Sve što je nestalo kroz povijest – nestalo je s razlogom, jer ”Mi ovdje nemamo trajna grada, nego onaj od gore čekamo, koji je Nebeski Jeruzalem, majka naša!” Bijeg u prošlost znak je slabosti u sadašnjosti i nespremnosti za budućnost.

Mi kršćani ne trebamo nikakve velike vođe na zemlji. To nam treba biti strano. Mi imamo Boga za Oca.

Identitet jednog naroda ne ogleda se u njegovim vođama. Takvi svoju moć uglavnom grade na tuđoj krvi i suzama. Kultura je ta koja narodu daje identitet. Ne puška, metak ili veliki vođe.

Misleći čovjek se gnuša ubijanja, razaranja i etničke ili religijske isključivosti, osobito ako dolazi iz redova političara koji pripadaju vlastitom narodu. Najperfidnije je zlo koje se rađa u vlastitom srcu i dvorištu, jer smo ga najskloniji opravdavati.

Zlo nema vjersku, etničku, jezičnu ili rasnu pripadnost. Zlo je zlo i takvom ga moramo imenovati. To smo dužni generacijama koje dolaze.

Nitko nema pravo ugroziti drugoga i to opravdavati pozivanjem na vlastiti narod, prošlost ili Boga. Upravo je nasilje pljuvanje na Boga na kojeg se nasilnik poziva.

Upravo je množenje zla omogućeno onda kada okrećemo glavu od njega, praveći se da ga ne vidimo, da ne postoji. Ili kad ga opravdavamo vlastitim ranama. Ni jedna naša rana nikad nije zacijelila jer smo ranili drugoga. Jedno zlo nikad neće opravdati drugo.

Kako ne postoji – niti može postojati – generalna krivnja, ne postoji niti trans-generacijska odgovornost.

Zato teško griješi onaj koji odgaja djecu da vrebaju trenutak za osvetu drugima zbog grijeha predaka, radi neke tobožnje vječne, povijesne pravde.

To uopće nije pravda, to je samo jalovo opravdanje za zlo koje se ničim ne može opravdati. To je – doslovno – sotonski, đavolski.

UKOLIKO VAM SE TEKST DOPADA I VOLITE NEZAVISNO I KVALITETNO NOVINARSTVO, VI MOŽETE PODRŽATI AUTOGRAF PA I NAJMANJOM MOGUĆOM UPLATOM NA NAŠ RAČUN ILI PREKO PAYPAL-A. HVALA! ZA VIŠE INFORMACIJA I PRECIZNE UPUTE KLIKNITE OVDJE.

Još tekstova ovog autora: