Identitetu treba sloboda. Tada je i agresije u društvu manje

Svega u jednom navratu (ima tome možda i više od destak godina) izborili smo se za priliku da kao NVO RCT iz Zagreba radimo s mladim počiniteljima nasilja: radilo se o mladima – mlade žrtve, mladi maloljetni nasilnici prema malobrojnim pripadnicima srpske manjine (negdje u RH). Institucije, osim policije, nisu tome posvetile pažnju. U službama vezanim uz obrazovanje i odgoj, te brigu i odgovornost za mlade nisu pokazali osjetljivost, ni brigu, ni odgovornost! Oni koje sam kontaktirala djelovali su zbunjeno, kao da se njih to ne tiče.

U situacijama nasilja pomagači idu k žrtvama: podrška, priznanje za patnju i nepravdu, ponekad liječenje – neophodni su. Unatoč tome žrtvama većinom ostaje osjećaj kao da s njima nešto nije u redu, ostaju nevidljive, često im se poručuje da su nečim doprinijele nemilim događajima, jednako pojedincima i određenim grupama.

Duboko zgroženi, imali smo na umu pitanje: Da li mi kao građani Hrvatske, kao društvo, možemo i smijemo li dospustiti da se dio mladih na taj način razvija, destruktivan za njih, zajednicu, društvo?

Zamislili smo se o tome i čija su to djeca koji svoju snažnu, mladu i bujajuću energiju usmjeravaju protiv onih slabijih. U kakvim obiteljskim prilikama žive, tko su njihovi učitelji, kome je uopće stalo do njih?

Posebno, koje im se to društvene vrijednosti, modeli i prilike nude, kako se to u društvu dobije ”dozvola” za slične postupke?

Radila sam ja davno i u socijalnoj službi. Sjećam se jednog od dječaka iz disfunkcionalne obitelji, meni dragog, bistrog, ali ometanog u realizaciji svojih sposobnosti obiteljskom sredinom, sve više pokazujući znake neprihvatljivog ponašanja… Izdržao je u školi niže razrede, a kasnije ga je njegovo ponašanje dovelo do ustanove u Turopolju.

Nakon dužeg vremena sretnem ga na ulici, javi mi se srdačno i pristojno, sada odrastao mladi čovjek: izašao je iz ustanove, tamo je završio osnovnu školu, možda i neki zanat, ne sjećam se. Zamoli me da srdačno pozdravim njegovu tadašnju psihologinju, koja mu je bila značajna podrška dok je boravio u ustanovi. Bila sam iznenađena i dirnuta.

U to doba (kasne devedesete, dugo pamtim) znala sam za poteškoće te ustanove, npr postavljanjem rukovodstva koje je valjda bilo podobno (ali nestručno); bilo je to doba oskudne materijalne situacije koja se odražavala na osnovne potrebne štićenika i dr. Ali, za ovog mladog dečka našla se u ustanovi osoba koja ga je prepoznala kao vrijedno biće. Nastojala je obavljati svoje zadaće profesionalno, humano, zalažući se za sve korisnike, ne brinući se puno o tome što je u tim nastojanjima bila (hajde da kažemo) ”naporna” upravi, često osamljena i među kolegama, a možda zbog toga nije ni dovolnjo napredovala u sustavu… 

Ali ostala je dosljedna. Nije lako opstati u sredini u kojoj ukazuješ na probleme i tražiš rješanja.

Za ovog mladog čovjeka psihologinja je bila nešto što možemo nazvati ”zaštitni faktor” u njegovom razvoju.

Da se vratim gornjoj priči o maloljetničkom vršnjačkom nasilju: Kako dobiti na suradnju školu iz koje su bili mladi počinitelji? Koje stavove i volju za suočavanjem s tim problemima ima uprava, nastavnici? Kako je njima? Pitali smo se kako organizirati radionice s mladima, od kojih su mnogi zanemareni, često iz disfunkcionalnih obitelji, uz to mladi muškarci u razvoju?

Teško da bi jedna sredovječna psihologinja koja nije imala iskustva s tom populacijom mogla zainteresirati neku grupu dječaka/mladića za ograničeni  broj susreta u kojima bi tema bila nasilje…

Nadali smo se da bi se s njihovim nastavnicima mogla uspostaviti suradnja: pokazalo se da interes kod uprave postoji, ali da je opća klima među nastavnicima bila obeshrabrujuća. Za mene je to bilo porazno, ali to odgovara istraživanjima i iskustvu o slabljenju institucija u poslijeranim društvima. Ipak, čak i nakon puno godina?

Onda, kao profesor Baltazar iz crtića, moja suradnica Valentina predloži: ”Zvat ćemo režisera Maria Kovača, možda on pristane!” Deus ex machina!!! Kultura kao lijek!!!

Valjalo je i meni rad s ljudima pogledati na drugi način, izaći iz svog profesionalnog okvira i proširiti svoje granice!

Prisustvovala sam (tiho) ponekoj radionici, diveći se spontanosti, pristupu, raumjevanju, susretu (rekla bih egzistencijalnom susretu što mi i želimo u psihoterapiji) odrasle osobe koja razumje kako su ti mladi ljudi, koje su njihove potrebe, načinu da im se približi i ponudi neke nove vrijednosti, novi kut gledanja na sebe i druge, na njima prihvatljiv način. 

Dječaci su mogli na drugi način razgovarati o snazi, junaštvu i kukavičuku, o slici o sebi i drugima, a doživjeli su čar i snagu kazališta. Ovaj rad bila je kap u moru, ali značajna!

Podsjetila me je ova priča na djelovanje psihijatra J. L. Morena i suradnika koji su prošlog stoljeća izašli iz klasičnih okvira psihijatrije, prepoznavali probleme u društvu i pokušavali djelovati. Navodim dio iz jednog plenarnog predavanja (psihijatra dr. Dušana Potkonjaka iz 2017. godine, iznimnog stručnjaka u psihodrami, učenika Zerke Moreno): ”Moreno je 1910-tih u Beču posmatrao dečju igru i potrebu dece da u igri odigravaju uloge odraslih. To igranje uloga je bilo deo pripreme da kasnije igraju i kompleksnije i realnije uloge u životu. Moreno je sa decom u parkovima Beča odigravao priče i bajke u spontanom improvizovanom dečjem pozorištu. Menjali su zajedno postojece priče i bajke i stvarali su nove priče u trenutku, zavisno od potreba i inspiracije grupe dece.

Po završetku Prvog svetskog rata, 1918. i kasnijih godina do 1925. godine u Beču Moreno vodi grupu mladih kreativnih ljudi i zajedno sa njma istražuje i razvija Teatar Spontanosti. To je bilo promptno improvizovano pozorište, događanja na sceni su se dešavala odmah na licu mesta, bez prethodne pripreme i teksta. Na sceni su oživljavani aktuelni događaji, scene iz života učesnika. Učesnici grupe su postajali glumci i na sceni učesnici grupe su igrali različite aspekte sebe, istraživali su uzroke konflikta, motivaciju i moguća razrešenja. Moreno i ostali su primetili da ovaj teatar spontanosti ima oslobađajuće dejstvo i za učesnike na sceni a i za publiku”.

(Moreno je svoj je angažman kasnije usmjerio prema marginaliziranim društvenim skupinama).

Zašto sve ovo pišem?

Kao psiholog (potaknuta nedavnim agresivnim događanjima prema pripadnicima srpske manjine i uopće ometanjima kulturnih događaja s obilježjima antifašizma ili kritičkim stavom prema pojavama u društvu) mogu pisati o psihologiji agresivnih grupa u Hrvatskoj, o istraživanjima, različitim faktorima koji dodprinose njihovom djelovanju, tipovima agresije…

Prikladnim tretmanom mogu se postići neke promjene kod (individualnog i grupnog) agresivnog ponašanja, u čemu postoje značajna iskustva. Sve je to istraživano, poznato, opisano.

Stvarne promjene koje mogu utjecati na pojavu, uzroke i uopće zdravlje društva, ipak ne leže u psihologiji i psihijatriji, pedagogiji i dr..

Svjedočimo rastućem crnilu u našem društvu, normalizaciji fašističkih simbola, veličanju ustaštva koje eskalira zadnjih mjeseci (duh iz boce ipak je pušten davno).

Vjerujem da te organizirane grupe mladića koje gledamo ovih dana s fantomkakama nisu prvi s kojima treba početi nešto raditi, ali za agresivno ponašanje svakako su potrebne i odgovarajuće mjere. Opet se tu uzdam u policiju, ipak.

Jesmo li mi to doista zarobljeni time da samo odabrani (zabranitelji, grupe u fantomkama i pokrovitelji) imaju pravo nametnuti svoju istinu i svoj način ljubavi prema domovini, određuju što je kultura, a svako kritičko propitivanje je neprihvatljivo, znak protuhrvatstva i nekakvog projugoslavenstva što god to značilo. Opet se žrtvi pripisuje odgovornost.

Političari na vlasti (umjesto da su političari, jedan plodan i hrabar autor kaže da su oni u današnje vrijeme ”propagandisti”) okreću priču naopako poistovjećujući važan građanski protest protiv fašizacije (Ujedinjeni protiv fašizma, 30. 11. 2025.) s mržnjom prema Hrvatskoj, optužujući neku ”ekstremnu ljevicu”, uz to ”histeričnu”.

(O našoj ljevici Dean Duda kaže za DW 22. 9. 2025. da se radi o gubljenju snage i hlapljenja lijevih ideja iz političke arene; u suprotnom možda ovolikog crnila ne bi bilo?) 

Kod faktora koji objašnjavanju agresiju u društvu između ostaloga spominje se nacionalizam. Toliko potreban osjećaj identiteta i pripadanja, a tako zavodljiv emocionalno, može biti iskorišten u najgorem smjeru, u konačnici s teškim posljedicama po grupu!  Dejan Jović negdje piše o nacionalizmu kao želji da se tim putem spriječi pluralizam i onemogući sloboda oblikovanja identiteta društva.

A znamo da je identitet općenito nešto živo, treba mu da se mijenja, razvija, raste, obogaćuje, treba mu sloboda oblikovanja. Tada je i agresije u društvu manje.

U međuvremenu nadu daje nedavni građanski protest, uporni glasovi nekih intelektualca i osoba iz javnog života, te rijetki političari (kada se jave političarke, sve pršti od mizoginije i primitivizma); nadu daju neki vrijedni kulturni trudbenici koji na svoj način progovaraju i suočavaju nas sa stvarnosti, izražavaju se i povezuju (i regionalno, unatoč spominjanju baba roge projugoslavenstva), iako osporavani i pod prijetnjama.

A mladići pod fantomkama neće imati priliku ni kroz kroz psihodramu, a ni na druge načine osvijestiti i odigrati svoje bitne teme, osjećaje i motive. Šteta mladosti.

MOŽETE PODRŽATI AUTOGRAF PA I NAJMANJOM MOGUĆOM UPLATOM NA NAŠ RAČUN HR8923600001102715720 (SWIFT/BIC: ZABAHR2X za uplate iz inozemstva) ILI PREKO PAYPAL-A. HVALA! ZA VIŠE INFORMACIJA KLIKNITE OVDJE.

    •  Naši mladi nisu u fokusu društva
    •  Pozdrav medicinskoj sestri koja je pitala pišem li o njima
    •  Što je to dobrota?
    •  Thompsonovo sakraliziranje nacionalnog
    •  Važne poruke mirovne konferencije ''Srcem do mira''
    •  Treba dići glas protiv poricanja zločina
    •  Jača svijest o prepoznavanju potrebe za psihološkom podrškom
    •  Kako osnažiti školu nakon tragedije u OŠ Prečko
    •  Problematični dječak: reagirati, ne izbjegavati problem
    •  Ljudi bez maske

> Svi tekstovi ovog autora