Profesor Vladimir Degan iz povijesti je nazirao budućnost

Stjecajem čudnih slučajnosti i koincidencija (a postoje li one zapravo u životu?) dobio sam priliku napisati još jedan tekst posvećen nedavno preminulom profesoru emeritusu Vladimiru Đuri Deganu.

Ako sam svoj osobni oproštaj s njime napisao onako ”iz duše”, onda ovaj tekst pišem nekako ”iz srca”, a ako se ikad upustim u ozbiljniju analizu nekog njegovog znanstvenog ili inog rada, nadam se da će to onda biti ”iz mozga”.

Profesor Degan rođen je 2. srpnja 1935. godine u Bosanskom Brodu, a sve do svoje smrti 27. ožujka 2022., radeći kao pravni ekspert ostvario je impozantnu karijeru baveći se međunarodnim javnim pravom.

Sav hrvatski dnevni tisak i elektronski mediji objavili su vijest o njegovoj smrti u kojoj su manje više navodili njegove titule, članstva u međunarodnim institucijama, njegove radne funkcije i njegova značajnija djela.

Za onoga koga to pobliže zanima detaljnije može pogledati na ”Hrvatska enciklopedija, mrežno izdanje”. Leksikografski zavod Miroslav Krleža, 2021. ili još podrobnije na stranicama Hrvatske akademije znanosti i umjetnosti.

Iz svega što se može pročitati na tim (a i mnogim drugim) stranicama o pokojnom profesoru Deganu i kada se ostvari uvid u opus znanstvenih radova koje je napisao, odmah se nameće zaključak da je on bio vrsni pravnik i poznavatelj par excellence međunarodnog javnog prava.

Prema jednoj definiciji, uvriježenoj u praksi Europske unije, međunarodno pravo je skup pravila koje države ili narodi prihvaćaju kao obvezujuća u svojim međusobnim odnosima, uključujući odnose s međunarodnim organizacijama i ono se ne poklapa s pravom EU-a, koje se zbog svoje specifičnosti, smatra posebnim oblikom međunarodnog prava (o tome više drugi put i na nekom drugom mjestu), a međunarodno javno pravo je disciplina međunarodnog prava (pored međunarodnog privatnog prava), koja uređuje odnose među državama i međunarodnim organizacijama i odnosi se na područja kao što su ljudska prava, ugovorno pravo, pravo mora, međunarodno kazneno pravo i međunarodno humanitarno pravo.

Gotovo iz svake ove oblasti profesor Degan je ostavio trag kroz svoje knjige, znanstvene radove i stručne članke i to ga, bez imalo dvojbe, čini ako ne najboljim onda zasigurno jednim od najsvestranijih autora i poznavatelja ove grane prava u Hrvatskoj pa, usudio bih se reći, i šire u svijetu.

No manje je poznato da je profesor Degan imao i druge afinitete kod pisanja, ali koji su uvijek tangirali međunarodno pravo, odnosno međunarodne odnose.

Autoru ovog teksta je profesor Degan jednom prilikom poklonio dio svojih radova u elektronskom obliku od kojih je većina bila napisana na francuskom i engleskom jeziku, a manji dio na hrvatskom.

Među tim tekstovima bila su i dva manuskripta (do sada neobjavljena) od kojih je jedan An introduction to the law of nations: natural law and public international law (Uvod u pravo nacija: prirodno pravo i međunarodno javno pravo) napisan na engleskom jeziku što je i razumljivo, a drugi UNE HISTOIRE BALKANIQUE – Mémoires d’un professeur croate de droit international (BALKANSKA POVIJEST – Memoari hrvatskog profesora međunarodnog prava) na francuskom jeziku što na prvi pogled može izazvati malo čuđenje, ali nakon što se malo zaviri u sadržaj napisanog, razlog postaje puno jasniji.

Profesor je očito smatrao da tekst iako je napisan još 2015., a konačna korektura je završena 2017., još nije zreo da ugleda svjetlo dana u Hrvatskoj, jer su mnoge osobe o kojima je profesor iznio svoje sudove u tim memoarima još uvijek žive, a s obzirom na to da i sam naslov pretendira na povijest, doduše relativno noviju, onda je vremenski odmak objavljivanja prijeko potreban radi same objektivnosti budućeg čitatelja.

Kako se osobno ne služim francuskim jezikom i ne govorim ga, osim onih nekoliko fraza koje poznaje svaki malo obrazovaniji srednjoškolac u Hrvatskoj, uz pomoć internetskih prevoditelja zavirio sam malo u sadržaj ovih memoara i ostao osupnut opisima događaja s direktnim iznošenjem imena i prezimena svih glavnih aktera, a još više sa zaključcima koji ne dopuštaju niti malo dvojbe je li autora bilo eventualno strah objaviti svoje djelo radi sebe ili radi drugih.

Uostalom čovjek koji je ”izgubio svjetla Pariza” radi svojih stavova oko odnosa Hrvatske prema BiH nikada nije imao straha kada je u pitanju bio njegov moralni stav i nazor koje je branio po cijenu i osobne štete.

Ono što je fascinantno su neki dijelovi teksta i posebno zaključci iz tih memoara koji su tako aktualni pogotovo u ovo doba događaja u Ukrajini, a vezano za termine kao što su: agresija, genocid, ratni zločin, međunarodno pravo i slično.

Poštujući pravila autorskog prava, a u cilju promocije i pronalaženja eventualno zainteresiranog izdavača (naravno ako to dopuste nasljednici), ekskluzivno na ovome mjestu, navest ću samo nekoliko pasusa iz epiloga neobjavljenih memoara koji su signifikantni, a siguran sam da mi pokojni profesor ne bi na tome zamjerio, jer zar je slučajno što mi je dao taj rad… ili…?

Evo što je pisao još 2015. godine: 

”Ove memoare počeo sam pisati prije dvadesetak godina nakon što je okončan sukob u Hrvatskoj i Bosni i Hercegovini, ali ne i na Kosovu. Ovaj rad mi je bio zadnji na listi prioriteta kao i četvrtina mog života do njegove kulminacije. Svaka velika ljudska katastrofa završava stalnom željom: ‘Nikad više rat!’. Nije bilo drugačije za vrijeme i nakon sukoba na Balkanu u posljednjem desetljeću drugog tisućljeća nove ere.

Stoga sam sebi na početku ovog djela predložio da sastavim epilog svojih memoara propovijedajući zavjet u korist trajnog mira između različite etničke ili vjerske zajednice koje žive zajedno na nekom teritoriju. Pri tome nisam dovoljno uzeo u obzir druge pokolje u drugim dijelovima svijeta koji su koegzistirali ili su slijedili onaj na Balkanu. Neki su sada krvaviji i okrutniji od onih kojima sam svjedočio sa svojom obitelji u Bosni i Hercegovini i Hrvatskoj.

Današnje vijesti na TV-u pune su zastrašujućih slika koje dolaze iz Sirije, Iraka, Afganistana, Libije, Jemena i nesretnih izbjeglica iz ovih i drugih zemalja u mediteranskim vodama. Nitko ne zna koji će dio svijeta s njihovim stanovništvom biti sljedeće žrtve ovih velikih katastrofa. To znači da priče poput moje nemaju epilog jer su te pošasti stalne i beskrajne.”

”Jedno od prirodnih prava čovjeka i ljudskih skupina je pravo na otpor ugnjetavanju. Dakle, u Preambuli Opće deklaracije iz 1948. stoji da je ‘bitno da ljudska prava budu zaštićena pravnim sustavom kako čovjek ne bi bio primoran kao posljednje sredstvo pobuniti se protiv tiranije i ugnjetavanja’. Izrazi un régime de droit (ili vladavina prava, u engleskoj verziji) znače pozitivno pravo. I Preambula Francuske deklaracije iz 1789. u istom je duhu proglasila da su ‘neznanje, zaborav ili prezir ljudskih prava jedini uzroci javnih nesreća i korupcije vlada’.”

”Pravnici koji, osim određenih službenika, nisu vezani nikakvom prisegom, mogu se podijeliti u tri velike skupine.

Prvu grupu čine ljudi poput mog pokojnog kolege. Korisni su svim režimima, ali ne kao stručnjaci koji sudjeluju u donošenju odluka. Traže ‘pravne’ argumente nakon donošenja političke odluke….

Druga skupina je možda najčešća među pravnim znanstvenicima. U svojim istraživanjima i publikacijama svjesno izbjegavaju teme koje su politički kontroverzne. Time izmiču vlastitoj profesionalnoj diskreditaciji, ali njihova pasivnost njeguje povjerenje političara u sebe i kada su u krivu.…

Stručnjaci treće skupine ne bježe od svoje profesionalne odgovornosti za politiku svoje zemlje. Žele uskladiti političke ciljeve svoje domovine s njezinim zakonskim obvezama i izbjeći neopravdane rizike. Međutim, moje osobno iskustvo pokazuje da političari s demokratskim legitimitetom nerado slušaju kritička i neovisna mišljenja stručnjaka. Lako ih je diskreditirati i otjerati s pozicija jer su im kolege iz prethodne dvije skupine ogorčeni suparnici, uvijek spremni zamijeniti ih.”

”Konačno, ova knjiga je moja vlastita biografija koja sadrži prikaz svih debakla i uspjeha u mom profesionalnom životu. Ne vjerujem da su moji porazi izravna posljedica moje balkanske biografije. Postoje mnogi drugi individualisti s izvanrednim rezultatima u svojim profesijama koji imaju potpuno istu sudbinu kao i ja. Oni su posvuda u svijetu žrtve osrednje većine, što nije balkanska privilegija.

Ono što Balkan razlikuje od naprednijih zemalja je to što nakon što eliminirate njihove talentirane kadrove, ne ostaje gotovo ništa. U zemljama s najdubljom pravnom tradicijom, njihovi takozvani ‘srednji’ kvalificirani pravnici, kao i njihovi nastavnici, bolje su pripremljeni za praktičan život od onih u zaostalim zemljama.

Gore sam opisao maglovite navodno marksističke dogme koje su dominirale u pravnom obrazovanju moje generacije, a koje se nitko nije usudio poreći. Konkretno, u Hrvatskoj i Sloveniji razina pravne naobrazbe danas je općenito prilično loša. Postoje odjeli i neki nastavnici koji su bolji od drugih, ali mi ne pripremamo pravnike koji bi mogli štititi interese svoje zemlje u inozemstvu.

Unatoč tome, njihovi profesori glume svoj takozvani globalni prestiž. Te kvalitete ne mogu dokazati ni svojim prethodnim obrazovanjem ni popisima svojih publikacija, ali s tom istinom ih nema tko suočiti. Ipak, treba se nadati da će nova situacija ovih država kao članica Europske unije potaknuti brz napredak u obuci novih kadrova. Kako bih im pomogao, napisao sam i objavio nekoliko udžbenika iz područja međunarodnog prava na hrvatskom jeziku.”

Ove zadnje rečenice iznose ideju vodilju profesora Degana i daju putokaz kamo treba stremiti.

Njegovi memoari nisu znanstveno djelo kakvo je, primjerice, ”Južnoslavensko pitanje i svjetski rat – Pregledan prikaz cjelokupnog problema – S tri zemljovida”, koje je napisao dr. Ivo Pilar u Beču 1918. godine (reprint u Hrvatskoj uz prijevod Dalibora Jolera izdao Institut društvenih znanosti Ivo Pilar i Školska knjiga, 2021.), ali blisko obrađuju slične teme i dileme koje su se pojavljivale i prije sto godina.

To upućuje da na ovim prostorima teško prolazi ona Historia est magistra vitae!, a ta konstatacija opet govori o nedovoljnom obrazovanju i poznavanju i svoje i svjetske povijesti, politike, a ponajviše prava.

Zaključak što bi se moglo i trebalo učiniti po tome pitanju se nameće sam po sebi, ali prije nego ga iznesemo u javnost dopustite mi malu digresiju.

Profesor Degan je završio Pravni fakultet Sveučilišta u Sarajevu 1957. godine. Iste godine skupa s njim diplomirao je na istom fakultetu i profesor Davorin Rudolf. U Sarajevu je rođena profesorica Vesna Barić Punda. Opet slučajnost!?

Svi oni su vodeći stručnjaci iz međunarodnog javnog prava posebice prava mora u Republici Hrvatskoj i bili su predavači na postdiplomskom studiju Pomorsko pravo i pravo mora na Pravnom fakultetu Sveučilišta u Splitu, studij koji je poznat i izvan granica Hrvatske, ali je na žalost i na čuđenje svih poznavatelja pomorske problematike, naprasno prekinut i danas ne postoji, odnosno nema postdiplomanata, koji bi stjecali specijalistička znanja slušajući eminentne predavače.

Osim naprijed spomenutih Hrvatska je imala i ima cijelu plejadu svjetski poznatih pravnika iz oblasti međunarodnog javnog prava (napose prava mora), koje neću poimence navoditi kako bih izbjegao rizik da nekoga izostavim, ali njihova brojnost nedvojbeno pokazuje kolika je to potencijalno intelektualna snaga.

Kada se tom ljudskom kapitalu doda kvantiteta i kvaliteta njihovog znanstvenog rada, kao i činjenica postojanja institucija Jadranskog zavoda HAZU-a i Hrvatskog društva za pomorsko pravo to bi trebao biti fundament za osnivanje ”Instituta za međunarodno javno pravo V. Đ. Degan”.

Ako takve slične institute mogu imati zemlje poput BiH, Slovenije ili Srbije (na primjer, Institut za istraživanje zločina protiv čovječnosti i međunarodnog prava Univerziteta u Sarajevu, Inštitut za mednarodno pravo in mednarodne odnose Pravna fakulteta Univerza v Ljubljani, Inštitut za mednarodno pravo-zavod Ljubljana, Institut za međunarodnu politiku i privredu Beograd, Institut za uporedno pravo Beograd i slično) ne vidim nikakav razlog da ga ne bi imala i Hrvatska, tim više što kadrovski, povijesno i bibliografski ima sve uvjete.

Pri tome Jadranski zavod HAZU i HDPP koji su specijalizirani za jednu oblast Međunarodnog javnog prava trebaju biti potporne i potpuno samostalne institucije, a rezultati njihovog rada bili bi perjanica budućeg Instituta.

Sredstva koja bi se uložila u osnivanje jednog ovakvog instituta i u održavanje njegovog hladnog pogona višestruko bi se u budućnosti isplatila Hrvatskoj.

Podsjetimo samo da Hrvatska nema do kraja riješene morske i kopnene granice sa Slovenijom, Crnom Gorom, BiH, Srbijom, a perfidne pretenzije za promjenu granica pokazuju i drugi susjedi kao Mađarska i Italija.

Sve to ukazuje da educiranje ”vojske” mladih znanstvenika-pravnika koji će znati u budućnosti braniti interese Lijepe Naše primjenom znanja i propisa međunarodne zajednice … čini nedvojbeno hrvatski interes.

Osim toga primjena tih pravila i posebno načela, u samoj Hrvatskoj, može joj donijeti samo prosperitet i povećanje ugleda i uvažavanja u cijelom svijetu, za koji smo svjedoci da je počeo i sam lavirati u tumačenju onoga što je međunarodno pravo, a što nije i kako se treba primjenjivati u svim slučajevima podjednako ili različito.

Za države poput Hrvatske to je pitanje conditio sine qua non njenog opstanka u budućnosti.

”Povijest ne koristi onomu, koji iz nje čita prošlost, već onomu, koji iz nje nazire budućnost.” (F. Pananti)

 

UKOLIKO VAM SE TEKST DOPADA I VOLITE NEZAVISNO I KVALITETNO NOVINARSTVO, VI MOŽETE PODRŽATI AUTOGRAF PA I NAJMANJOM MOGUĆOM UPLATOM NA NAŠ RAČUN ILI PREKO PAYPAL-A. HVALA! ZA VIŠE INFORMACIJA I PRECIZNE UPUTE KLIKNITE OVDJE.

    •  Partitokracija = korupcija

> Svi tekstovi ovog autora