Ivica Osim: “Pa da se i vi sjetite da sam se rodio u Sarajevu”

Ništa u društvu, a možda ni u prirodi, nije takva rijetkost kao ono što je tipično. Ivica Osim bio je tipičan Sarajlija jednoga minulog doba. Podrijetlom – kuferaš. A kako je bosanski nacionalni ključ bio trokomponentan, računalo se da je svatko tu Musliman (kasnije će, od 1993, u posthistoriji, to biti Bošnjak), Srbin ili Hrvat, tako je Ivica Osim obračunavan kao Hrvat. Premda mu je, kako je to još 1969. govorio u intervjuu za Plavi Vjesnik, otac Mihajlo bio sin Slovenca i Njemice, a mati Karolina kći Poljaka i Čehinje.

Za taj svijet koji je uglavnom preko Beča pristizao u Bosnu i u Sarajevo, Zagreb je bio usputna stanica na putovanjima u zavičaj, ako je takvih putovanja više uopće i bilo, a hrvatstvo i hrvatluk bili su jednostavno objašnjenje nečega što je bilo dozlaboga komplicirano i što se svakako trebalo izbjeći.

Osim toga, u Osimovom slučaju, kao i u većini naših kuferaških slučajeva, svi ti djedovi i babe bili su katolici, a Crkva je u Sarajevu ionako držala tapiju na hrvatstvo. Na kraju, nacija je tu, ipak, samo jedan element u tom kompliciranom čvoru čovjekovih pripadnosti i bivanja, koji će se mnogo kasnije nazvati identitetom.

Osimov je otac bio strojobravar. Ako sam to dobro upamtio iz ona dva usputna privatna razgovora, radio je u Glavnoj željezničkoj radionici, koja se kuferaškim razgovornim jezikom nazivala Central Werkstätte, tojest samo Verkštate, ili među nižim osobljem Ferkštate i Ferkštat. Izgrađena krajem devetnaestog stoljeća, Central Werkstätte, koja će kasnije nekoliko puta mijenjati imena, a u naše vrijeme će se zvati Željeznička radionica Vaso Miskin Crni, premda će je njezini radnici i dalje zvati Verkštate ili Ferkštat, bila je, uz Direkciju željeznica i Poštu, košnica oko koje su se tradicionalno rojili, okupljali i doseljavali kuferaši. Da je sad izlistati imena svih koji su tu radili, njihova imena i prezimena, mjesta rođenja i zavičajnosti, bila bi to cijela jedna Europa.

Central Werkstätte podignuta je dobrih pet-šest kilometara od onodobnog centra Sarajeva, kao i stara željeznička stanica. Ni nova se neće gradu previše prikučiti. Austrija je računala na Sarajevo kao na glavni rad, koji će se razvijati prema Sarajevskom polju, rast će i ljepotati se, pa su prugu stavili daleko od centra, podigli su moćnu radionicu i veliko željezničko čvorište, s mnoštvom kolosijeka. Veću su sagradili samo bolnicu. Bolnički kompleks na Koševu bio je cijeli jedan grad.

Oko Central Werkstätte planski su nicala radnička naselja, željezničke kolonije, najprije formirane u nizovima manjih obiteljskih kuća, onako kako se to radilo u devetnaestom stoljeću, a onda i sve većim stambenim zgradama. Životno središte cijeloga jednog sarajevskog svijeta izniknulo je tu, praktično izvan Sarajeva. Za njih su izgrađene crkve na Marijin dvoru i u Novom Sarajevu, oni su formirali mikrolokacije svojih zasebnih urbaniteta, te su tako nastajala sarajevska naselja na Grbavici, u Hrasnom, na Čengić vili.

Tu je osnovan Fudbalski klub Željezničar, i tu je, već u socijalizmu, godine 1953. podignut stadion. Na njemu ću, kao gledatelj, sedamdesetih provoditi svoje nogometno djetinjstvo, nikad ne kročivši na prelijepu njegovu drvenu tribinu, koju smo zvali Penzija. Tu su, naime, sjedili penzioneri. A mi, koji smo sebe doživljavali kao aktivne aktere jednoga vremena, bili smo nasuprot njih, s druge strane terena, na grubo izbetoniranim, nikad dovršenim stepenicima.

U to vrijeme, Ivica Osim – kojeg, naravno, nikada nisam gledao kako na Grbavici igra nogomet, jer sam bio premlad, bio je legendaran poput Ahila i Prometeja. Njegova je slava neposredno prethodila šampionskoj ekipi Željezničara iz 1972, ali je, prema općeprihvaćenoj mitologiji, bio veći od nje. Prepričavale su se one čuvene utakmice s Europskog prvenstva 1968…

Bio je godinu dana stariji od moje majke, rođen na isteku prvog mjeseca rata 1941. Ona ga je iz mladosti poznavala. Nemam više koga pitati kako ga je poznavala. Bio je dobar učenik, primjeran omladinac, povučen. Studirao je matematiku. Nosio je u Sarajevu tada neobično čest nadimak – Švabo. U taj nadimak bila je upisana njegova plava kosa, a pomalo i njegovo podrijetlo. I u mojoj generaciji ponekoga bi se još nazvalo Švabo, premda tu epohu pamtim po nadimcima Nikson, Kenedi, Čombe…

Željezničar je zbog nečega – vjerojatno i zbog siromaštva – bio klub koji su relativno rijetko vodili treneri sa strane. Nakon Milana Ribara, koji je stvorio šampionsku ekipu iz 1972, nastupilo je vrijeme propadanja, i 1977. šokantno ispadanje iz Prve savezne lige. Kada se, godinu kasnije, klub vratio u prvu ligu, mjesto trenera ponuđeno je Ivici Osimu, koji je u Francuskoj upravo završio svoju dugu igračku karijeru. On će dugo voditi Željezničar, dvaput će s njim biti viceprvak Jugoslavije, ući će u finale Kupa maršala Tita, ali ono što je za mene važnije, Osim će biti trener Želje od vremena kada sam još bio dječak do moje vojske i početka studija.

Bio sam na Lastovu, na takozvanom izdvojenom mjestu, živio sam u potkopu, u centru veze na vrhu otoka, zajedno s još petnaestoricom supatnika. Na crnobijelom televizoru, koji jedva je hvatao domaći televizijski signal, gledali smo direktan prijenos s Grbavice, utakmica polufinala Kupa UEFA, između Željezničara i Videotona. Golovima Bahtića i Ćurića Željo je poništio zaostatak iz Székesfehérvára, gdje je Videoton pobijedio sa 3:1, i samo se čekao kraj utakmice. U finalu, koje nećemo doživjeti, čekao nas je veliki Real. Za nas unaprijed izgubljena utakmica, ali nije to bilo važno dok se o njoj maštalo. Ali onda je, dvije minute prije kraja, bek Videotona József Csuhay iz ničega zabio gol koji preokreće priču, a na neki način i mnoge naše živote.

Nije to mogao biti običan gol, jer se njime odlučivalo o nečemu što je ipak bilo mnogo veće od nogometa. Dok sam sjedio u tom blindiranom, u zeleno obojenom oklopu, osvijetljenom žmirkavim neonima, i nijemo zurio u ekran, na umu mi je bilo da više nikad u mom životu moj klub neće otići tako daleko. I nikad nećemo ući u finale Kupa UEFA. U jednom se trenutku na ekranu pojavilo užasnuto lice Ivice Osima, zgromljenog onim što se dogodilo. Povijest koja će zatim uslijediti, i koja neće više imati veze s nogometom, bit će obilježena tom Osimovom grimasom.

Tog travanjskog dana 1985, tim definitivnim porazom, počinje njegova velika trenerska karijera, ali i povijest njegova nerazumijevanja.

U Grazu, gdje će, milošću trenutka, umrijeti na sam praznik rada, godine 2022, bit će pamćen kao velika nogometna i sportska figura. Radio je u Grčkoj i u Japanu. No, i to se sve događalo nakon jedne prethodno dovršene povijesti, koja je bila započela 1986, kada je preuzeo jugoslavensku nogometnu reprezentaciju, koju će voditi sve do trenutka u kojem vratar Argentine Sergio Goycoechea brani udarac Faruka Hadžibegića, i Jugoslavija u četvrtfinalu Svjetskog prvenstva na penale gubi od Argentine.

Događalo se to 30. lipnja 1990, Jugoslavija je bila na zalasku, ali u Sarajevu se, kao nigdje više, slavio uspjeh reprezentacije, a trenutak u kojem je Tomislav Ivković Maradoni obranio penal, i u kojem se činilo, samo minutu, dvije ili tri prije konačnog poraza, da će Osimova ekipa dobiti Argentinu i stići u polufinale, bio je vrhunac jugoslavenske povijesti Sarajeva.

Za mene, međutim, bilo je prekasno. Neću reći da sam u duši bio protiv Osimove Jugoslavije, ali za mene to nije bio Željezničar iz 1986. Pritom, nisam se ja udaljavao od Jugoslavije, nego sam osjećao da se Jugoslavija udaljava od mene. 

Ivica Osim je, međutim, osjećao nešto drugo. I tada, i kasnije. Uskoro je usporedo s reprezentacijom počeo trenirati i beogradski Partizan, te je u sam suton epohe, dok se već po Sloveniji, a onda i Hrvatskoj, uveliko ratovalo, vodio Jugoslaviju koje u stvarnosti više nije bilo, ali jest je bilo u njegovoj svlačionici i u njegovu srcu.

Bit će trenutaka u kojima ću biti toliko na njega gnjevan da ću to, na svoju žalost, vrlo grubo napisati i objaviti u nekim sarajevskim novinama. Jedan je to od rijetkih, ako ne i jedini članak u životu za koji bih bio sretniji da ga nisam napisao.

Bivalo je loših tekstova, bivalo je promašenih tema, reakcija u afektu, u bespotrebnom bijesu, bivalo je gluposti – jer to koliko je čovjek glup biva vidljivo tek ako redovito piše ono što misli, ali samo me je vlastito ružno nerazumijevanje Ivice Osima zaista ojadilo. Nisam razumio nekoga koga sam bio dužan razumjeti, jer je na toliko načina poniknuo iz mog svijeta i iz moga roda.

Tek 23. svibnja 1992, nakon što je totalna opsada Sarajeva trajala već tri puna tjedna, a mjesec i pol padale su granate na grad, Ivica Osim odustao je od Jugoslavije u svojoj svlačionici, te je u suzama podnio ostavku. “To je neka moja lična odluka, a ja neću da govorim radi čega i da objašnjavam, jer vi to vrlo dobro znate. Ali ako ništa drugo, i ono jedino što mogu da učinim za taj grad, pa da se i vi sjetite da sam se rodio u Sarajevu.”

Tako je te čudne subote, dok mu je Miljan Miljanić sjedio za leđima, u desetak beogradskih mikrofona, govorio Ivica Osim. I ja već tako dugo pokušavam proniknuti u to zašto me te njegove riječi, izgovorene tako da se kreću po samom rubu teme, pogađaju više od tolikih riječi koje su izgovarali ili pisali neki drugi ljudi, i koje su išle direktno u bit.

“Pa da se i vi sjetite da sam se rodio u Sarajevu”, govori Osim njima. Jest, u Sarajevu su se rađali i drugi. Ali na okolnost, kao i na sve svoje pripadnosti i sva svoja bivanja koja se nazivaju identitetom, umjeli su se pozvati na način mnogo agresivniji od Osimova. Pa su se onda lakše i odricali nego on.

Kada ih Osim bude podsjećao na Sarajevo, to će značiti da ih više nema tamo i da je od trenutka u kojem Tomislav Ivković brani Maradonin penal i trenutka u kojem Osim daje ostavku proteklo svo vrijeme svijeta. A on im svojim čudnim riječima, ali matematički precizno, upravo saopćava da Jugoslavije više nema i da je nikada više neće biti, taman onako kako nakon šuta Józsefa Csuhaya Željo nikad više neće doći na korak od finala Kupa UEFA.

Razlikovat ćemo se samo po tome što će jedni zbog toga tugovati dok god budu živi, drugi će vjerovati u to da je još od rođenja jedini cilj njihovih života i ukupne njihove nacionalne povijesti bio da Jugoslavija nestane, a treći, kakvih je uvijek i u svemu većina, jednostavno će se prilagoditi na nove okolnosti, pa će samo sve junake iz prethodne mitologije uklopiti u neku novu mitologiju.

Ivica Osim bio je i ostao, po matematički savršeno ustrojenoj osimovskoj logici, uvjereni Jugoslaven. Nije to bilo nikakvo političko opredjeljenje, nego stanje duha. Identitet koji topovi i tenkovi ne mogu preorati. Po ključu, naravno, Osim je bio Hrvat. Premda se nitko njegov nije rodio kao Hrvat. Dakle, iz toga proizlazi i da je bio Bosanac. Ali ne bilo kakav, nego Bosanac kuferaškog roda.

Ništa od svega toga s vremenom nije od njega otpadalo. Bio je među onim rijetkima koji se nisu prilagođavali i koje rat nije mijesio po svome. U svijetu nogometaša i nogometnih trenera, u nas uglavnom neozbiljnom i šarlatanskom svijetu karijernih prelivoda, krivokletnika i univerzalnih domoljuba – koji uvijek ljube onaj dom koji im nudi najveću poreznu olakšicu, Ivica Osim ostao je izuzetak.

Kada je počeo rat, on je pristao da po svome nosi teret tuđih zločinstava, i da ih prihvaća na vlastitoj savjesti, onako kako to po zakonima ljudskih i društvenih identiteta biva. Tako je preko njegove savjesti protutnjao rat u Hrvatskoj, skupa s Vukovarom i Dubrovnikom, a onda i ona prva, vrlo markantna epizoda rata u Bosni i Hercegovini, s armijskim ravnanjem hrvatskoga sela Ravno, u istočnoj Hercegovini, pa prvi ratni sukobi i zločini u Bosanskoj Posavini i Arkanova divljanja po Bijeljini.

Uza sve to mogao je nastaviti da vodi reprezentaciju Jugoslavije i da s Partizanom nastupa u prvenstvu amputirane Jugoslavije, koja nikako i ni po čemu nije više bila Jugoslavija, ali on je radio u vjeri i nadi da na taj način spašava nešto što je za tolike njemu bliske i srodne ljude odavno bilo izgubljeno.

Međutim, kada je udarilo na Sarajevo, Osim je dao sve svoje ostavke. Nekome je to moglo smetati, i sasvim je u redu da bude tako, ali ta gesta je, mnogo preciznije nego tolike druge velike geste, opisala identitet jednoga čovjeka. Činjenica da je rođen u tom gradu bila mu je mnogo važnija od svih simboličnih obilježja pripadnosti.

Iako sam drukčije osjećao svoje identitete – a riječ je, uvijek, samo o osjećajima, nikako o krvi, zemlji i podrijetlu! – u tom trenutku davanja ostavke, tog 23. svibnja 1992, bio mi je Ivica Osim savršeno jasan i blizak. I žalio sam, usred Sarajeva, baš u te dane velikih granatiranja i masakriranja ljudi u redu za kruh, kada je Ratko Mladić preuzimao komandu utvrđenim obručem opsade grada, te nad oružjem i vojskom koju su mu ostavljali prethodni komandanti Sarajevske vojne oblasti JNA, dok su se povlačili u svoje beogradske mirovine, što sam prethodno zamjerao Osimu ostajanje na čelu te reprezentacije i tog Partizana.

Trenutak u kojem je on otišao nije bio moj trenutak, ali mu zapravo nisam imao što zamjeriti.

Jednom je ranije, odmahujući rukom i sliježući ramenima, za sebe rekao da je “nekakav Hrvat”. Nakon što sam konačno, sa zakašnjenjem, shvatio što sve to u Osimovom slučaju znači, morao sam i to razumjeti.

Nikad više nije vodio nijednu ekipu, reprezentaciju ili klub s područja bivše Jugoslavije. Toga se čuvao i plašio. Istina, bavio se, opet u triju s ugrađenim onim predratnim nacionalnim ključem, sređivanjem prilika u nogometu Bosne i Hercegovine. Bio je u tome uspješan. Kako se vrijeme njegove igračke i trenerske karijere na domaćim terenima odmicalo u prošlost, tako je raslo poštovanje prema njemu.

U dane Osimove smrti neupućenom se promatraču moglo učiniti da je bio od svih voljen, kako u Bosni i Hercegovini, tako i u svakoj od zemalja bivše Jugoslavije. Ne pamtim da su se u Hrvatskoj ikome posvetile tako nepodijeljeno blagonaklone posmrtne počasti kao Osimu. Pomislio bi čovjek da su ga razumjeli. I da su zaboravili s kakvom je povrijeđenošću napuštao maksimirski teren, nakon što je ono posljednji put u lipnju 1990. u Zagrebu vodio reprezentaciju.

Bilo je to u prijateljskoj utakmici protiv Nizozemske. Publika je izviždala himnu “Hej Slaveni”, a onda je dosljedno, do posljednjeg sudačkog zvižduka, navijala za protivnike. Dok je odlazio prema svlačionici, Ivica Osim sarkastičnim je pljeskom uzvratio tribinama, i to je bio taj kraj.

Dogodio se punih trideset godina prije posljednjega sučeva zvižduka. Tim mi je nekako draža pa i dirljivija iznenadna blagonaklonost ovdašnje javnosti prema mome davnom sugrađaninu.

(Nije dozvoljeno preuzeti ovaj sadržaj bez autorova odobrenja. Prenosimo s autorova portala).

 

UKOLIKO VAM SE TEKST DOPADA I VOLITE NEZAVISNO I KVALITETNO NOVINARSTVO, VI MOŽETE PODRŽATI AUTOGRAF PA I NAJMANJOM MOGUĆOM UPLATOM NA NAŠ RAČUN ILI PREKO PAYPAL-A. HVALA! ZA VIŠE INFORMACIJA I PRECIZNE UPUTE KLIKNITE OVDJE.

    •  Crveni Štef i dolazak Donalda Trumpa na vlast u Hrvatskoj
    •  Mržnja zagrebačkog gradonačelnika prema vozačima
    •  Kratka povijest parkiranja u Zapruđu
    •  Ovo bi bio bolji svijet kada bismo bili kao vozači kamiona
    •  Zašto nakon uvođenja eura odumiru zagrebačke tržnice?
    •  Hanka Paldum i njezini problemi na državnoj granici
    •  Kako to da nikome nije nedostajalo tih 1.334.823 eura?
    •  Lud, zbunjen, normalan
    •  Zašto Nepalci ne bi postali Hrvati…
    •  Bečki konjušari i slovenska gospoda

> Svi tekstovi ovog autora