autograf.hr

novinarstvo s potpisom

UKRAJINA ČIM PRIJE U EUROPSKU UNIJU!!

Debele i nevidljive maske ljudski rod nikad neće skinuti

AUTOR: Tatjana Gromača / 30.05.2022.

Tatjana Gromača

Čovječanstvo je u krizi, umjetnost je u krizi, kriza je preslaba riječ, možda je bolja riječ jeza – jeza koja otkriva pozadinu stvari, jeza kakvu otkriju jezične greške koje nisu slučajne, kako je govorio slavni psihoanalitičar iz Beča.

To znači da istina ispliva na površinu, poput fekalije, i onako smrdljiva i plutajuća, otkrije isprva smiješnu, a u stvari tragičnu uzročno-posljedičnu vezu među stvarima, gdje su one povezane u smislu jednog velikog pozadinskog režiranja, nešto kao ”teatar sjena”.

Slušajući donedavnog američkog predsjednika Georgea W. Busha, koji želi kazati ”rat u Ukrajini je brutalan i neopravdan”, ali mu zabunom uleti ”rat u Iraku”, čovjek se uvjeri da je tome tako.

Nema ničega za što da se čovjek uhvati, još jedino ako je dovoljno maštovit, može pokušati izmisliti neku slamku spasa, ali ni snaga njenog čudotvornog opsjenarstva ne uspijeva biti svemoguća.

U jedno se može biti siguran – svakoga dana treba sebe tjerati da se ne misli, jer jedino uz pomoć ne-mišljenja, može se nekako preživjeti. Mišljenje samo smeta, dapače, ono je štetno, to je već davno uočeno na svim razinama koje se bave društvom i čovjekovom voljom za moći.

Čovjek je tako, dok se bori s gušenjem vlastitog mišljenja, već prilično mirno, i bez popratnih koprcanja i grčeva, prepušten suočavanju s oblicima opće erozije svega što mu je do jučer predstavljalo vrijednost i život.

Njegova unesena zaokupljenost stvarima kao što su TV serije i evrovizijski song dobar su, ilustrativan prikaz toga, ali primjera bi se našlo u sferama za koje se još uvijek službeno vjeruje da pripadaju nečem višem.

Što još preostaje današnjem predstavniku naše vrste, koja voli da se smatra dvonožnom, uspravnom i, iznad svega, sposobnom za mišljenje?

Da se zaputi u neke divlje predjele, u neke prašume u kojima nema nikoga osim majmuna i drugih divljih zvijeri, i da skupa s njima urliče, kao u davno pra vrijeme, na početku svoje povijesti.

Jer, što vrijedi humanizam, što vrijede Heleni i Rimljani, što židovska mistika, što skolastičari i srednjovjekovne freske – i sve tako, u sljedovima, nanizano kao na nekom pladnju – kada smo ponovno došli do ovdje?

Sada je stvar u tome da se sve to ruši i propada, kao što kaže neki francuski učenjak – vjekovi utrošeni na gradnju neke civilizacije, na njeno proučavanje i razvoj. On govori da pred našim očima sva ta stoljeća padaju u ambis, i već brže-bolje postaju nekakva zamuljana prošlost, koja će možda jednoga dana biti izučavana, kao što netko danas izučava Maje ili drevne Egipćane.

Tko zna, što li će oni poslije nas, kazati za hiljadugodišnje vladanje judeo-kršćanske civilizacije, je li ona bila okrutnija i krvavija, je li pobrojala više bitaka i leševa, od onih koje su joj prethodile?

Tako vele da smo konačno iscrtali naš puni krug, koji je doduše, daleko od zamišljanog savršenstva.

Baš naprotiv, taj naš puni krug je neko čudno zaokruživanje, čija je esencija, bit, u destruktivnosti naše naravi, koju se nismo potrudili da pobijedimo. Ali možda je sve poteklo od toga, jer je čovjek odbio da misli, jer je odlučio prebaciti odgovornost na drugoga, pa bio to i majmun iz one prašume, koji se samo krevelji, pokazuje zube češući se pod pazuhom.

Sapere aude! – ”Imaj hrabrosti koristiti svoj vlastiti um, bez tuđeg vodstva!” uzviknuo je davno rimski pjesnik Horacije, pa za njim ponovno, pred nekoliko stoljeća, Immanuel Kant, u tada pruskom gradu Königsbergu, jako razrušenom u Drugom svjetskom ratu, ali kome su to uzvikivala ova dvojica – pjesnik i filozof, i zašto, kada se većina oglušuje upravo o ovo?

Čovjek uglavnom gradi sliku o svojoj dosljednosti i zrelosti na veoma klimavim nogama, zato mu se tlo pod nogama ovoliko trese. Ali neka, čovječanstvo se nikada neće naučiti pameti, pa makar mu se produljio vijek trajanja unedogled.

Treba uzeti u obzir da je ovo sve nekakva sumanuta i vrlo prljava igra, u kojoj svatko bira svoju ulogu, i igra je uglavnom do kraja, kada maske već i same padaju.

Premda je sada većina skinula maske, barem one krpene ili papirnate – pokazuje se opet da one nisu ništa naročito posebno, naspram debelih i nevidljivih maski, kakve smo kao bića sposobni nositi, i to uglavnom i ponajviše i bez naročita stida.

UKOLIKO VAM SE TEKST DOPADA I VOLITE NEZAVISNO I KVALITETNO NOVINARSTVO, VI MOŽETE PODRŽATI AUTOGRAF PA I NAJMANJOM MOGUĆOM UPLATOM NA NAŠ RAČUN ILI PREKO PAYPAL-A. HVALA! ZA VIŠE INFORMACIJA I PRECIZNE UPUTE KLIKNITE OVDJE.

Još tekstova ovog autora: