novinarstvo s potpisom
Proces prijave studenata organizatorima ostavlja slobodu procjene zadovoljava li kandidat postavljene kriterije. Do sada se pokazalo da su studenti uistinu zadovoljili kriterije. Posebno je zanimljivo za nas organizatore bilo vidjeti kako mladi studenti ne samo ozbiljno prate predavanja i uključuju se u rasprave, već kako međusobno u druženjima raspravljaju i razmjenjuju mišljenja i iskustva o raznim crkvenim i teološkim pitanjima.
Umjesto suhoparnog pisanja o završnim evaluacijama skupa radije bih vam, s njegovom dozvolom, prenio reakciju studenta pravoslavne vjeroispovijesti Dušana Vukovića, koji je nakon završetka programa objavio ovaj tekst na Facebooku:
”Pokušavam da sumiram prethodnih sedam dana. I na misao mi dolazi jedna stvar. Kako je bilo prošle sedmice e tako će biti i u Raju! Svi zajedno sa svim različitostima za trpezom ljubavi okupljeni oko Hrista! Emocije su bile prejake juče na rastanku, ali to je zalog za nove susrete. Reči psalmopojca Davida su se dogodile na delu ‘Gle kako je divno i krasno kada braća (I SESTRE) žive zajedno!!!’. Hvala vam, dragi ljudi, što ste mi pokazali koliko je teologija lepa i šta znači SLOBODA!”
Smjer kojim ćemo dalje ići s ovim susretima još je otvoren. Postavlja se pitanje ne samo ekumenskog (međukršćanskog) već i međureligijskog dijaloga. Trajna nam je zadaća pomoći mladim hrvatskim teolozima da se suoče s pitanjima kojima im upućuje kontekst u kojemu su pozvani djelovati.
Među kritikama koje su upućivane prošlih godina bile su i one o zaštiti mladih ljudi koje takva pitanja mogu dovesti u opasnost. Na to mogu odgovoriti da je posve iluzorno držati teologe pod staklenim zvonom umjesto da im se pomogne u sazrijevanju i promišljanju o vjeri.
Jedan od predavača, Branko Murić, istaknuo je da je teologija uvijek napredovala onda kada je bila dijaloški otvorena i kada su teolozi imali slobodu istraživanja. Ohrabruje nas podrška koju u organiziranju skupa dobivamo iz Hrvatske, a osobito iz inozemstva.
Vrijednost skupa zapazio je i kardinal Mario Grech rekavši da ovu inicijativu smatra ”izvrsnom idejom koja može pomoći studentima da prodube svoje teološke uvide, osobito iz razloga što se ovi susreti odvijaju na ekumenski način”.
Profesor Cyril Hovorun, Ukrajinac sa sveučilišta u Stockholmu rekao je da bi sličnu inicijativu volio pokrenuti nakon rata u svojoj zemlji.
Tema ovogodišnjeg programa bila je ”Sloboda i odgovornost za izgovorenu riječ”. Nastojali smo postavljenoj temi pristupati iz raznih perspektiva.
Sloboda govora, sloboda djelovanja, kao i odgovornost za izgovorenu riječ ključni su u razmišljanjima o ulozi Crkve u suvremenom svijetu, ali i o slobodi i odgovornosti vjernika i teologa u Crkvi.
Posebno je gledište bila izgovorena riječ u kontekstu rata u Ukrajini i uloge Crkava u njoj. Bilo je riječi o ulozi i karizmi teologa u Crkvi i u odnosu na svijet.
Na koji nam način iskustvo Drugog vatikanskog koncila može pomoći u suočavanju s današnjim teološkim izazovima i prihvaćanju činjenice da nam za razumijevanje značenja evanđelja danas trebaju i druge perspektive gledanja.
U više je navrata na vidjelo izašla potreba sinodalne Crkve u budućnosti ili kako je rekao kardinal Grech uključivši se izravno u skup da je ”Sinoda novi stil života Crkve”.
Mladim studentima teologije željeli smo pružiti platformu za razmjenu mišljenja i promišljanje o ovim dimenzijama vjerničkog života i djelovanja.
Nakon dva izdanja Ljetne škole u Dubrovniku, sada se promijenilo mjesto održavanja. Mjesto održavanja nije u prvom planu. Ključna za ovu manifestaciju je osoba mons. Mate Uzinića koji, za razliku od mnogih drugih, razumije potrebu da naša teologija postane relevantnijom i da se to učini u dijalogu s drugima, i unutar naše Katoličke Crkve i u odnosu s drugim kršćanima.
Dubrovnik je dakako biser Mediterana, susretište kultura i poznato turističko središte i kao takav bez premca u Hrvatskoj. No usudio bih se reći da je mirna atmosfera crkvenog dobra u Lovranu još pogodnija za raspravu i druženje sudionika od vreve prekrasnog Dubrovnika.
Teško je u ovako kratkom tekstu iznijeti osnovne značajke svih predavača.
Slažem se s predavačem s KBF-a Brankom Murićem koji je iznio svoje iznenađenje nekim našim teolozima koji su tijekom epidemije svojim istupima preko noći postali epidemiolozi, genetičari, politički analitičari i time u dobroj mjeri narušili znanstveni ugled teologije:
”Treba znati razlučivati i čitati znakove vremena! Ne mislim da teolog mora odgovoriti na sve pojave i pojavnosti u ovome svijetu, teolog nije dnevni komentator niti dnevni prognostičar. Teolog je onaj koji u ozbiljnosti svoga razlučivanja zna čitati znakove vremena i ukazivati na njih polazeći iz Riječi. Razlučivanju svakako prethodi slušanje i osluškivanje, učenje i studij, istraživanje kako bi mogao načiniti dublji i jasniji uvid i tumačenje stvarnosti.”
Teologija ne može biti kabinetska znanost, nego se rađa i stvara u konkretnom životu, među ljudima. Prije otprilike pet godina papa Franjo izdao je novi dokument o teoloških studijima u kojemu promišlja i o vrsti teologije koju valja predavati na našim crkvenim učilištima.
Jedna od važnijih metaforičkih sintagmi ovog dokumenta je ”providonosni kulturalni laboratorij”. Njime se želi kazati da crkveni studiji nemaju cilj jedino obrazovati svećeničke kandidate, stručnjake u teologiji i vjeroučitelje, nego da ti studiji trebaju postati neke vrste ”radionice”, ”tvornice” mišljenja i tumačenja svijeta i života današnjih ljudi.
Prošle smo godine u sklopu Ljetne škole teologije objavili knjigu ”Sa svim brodolomima povijesti. Teologija nakon Veritatis gaudium” koja potiče naše teologe da porode kontekstualnu teologiju u nas.
Na pitanje urednika Autografa o tome kako Bog djeluje u riječkoj mjesnoj Crkvi odgovor iziskuje napor koji je sličan i sa svakom drugom biskupijom. Čini mi se da Crkva u Rijeci živi u društvenom i crkvenom kontekstu koji je donekle sekulariziraniji od ostatka Hrvatske.
Biti vjernikom ovdje nije više rezultat pukog uranjanja u tradiciju i prostor obilježen katolicitetom već je više plod osobnog izbora utemeljenog na odgovoru što nam vjera znači danas. Prostor riječke regije, nekoć velike luke i najindustrijaliziranije hrvatsko područje u Austro-Ugarskoj i šireg prostora jugoistočne Europe, mjesto je gdje je već u drugoj polovici 19. stoljeća bilo jasno da prenošenje vjere novim generacijama iziskuje velik napor Crkve da bi se kršćanski izričaj prilagodio prilično obrazovanoj i emancipiranoj sredini.
U suočenju s takvim izazovima nije bilo lako izabrati smjer, i u prošlosti i u sadašnjosti. Prije više od sto godina, početkom 20. stoljeća, čini se da su neki smatrali da je obrana Crkve kao tvrđave pred naletom moderniteta naša primarna zadaća. No danas s distancom možemo reći da su takvi odgovori bili pogrešni.
Za ovo naše područje bilo je važno biti sposoban ući u dijalog s liberalizmom, a od druge polovice 20. stoljeća i s ateistima. U tom kontekstu istaknuo bih važnu ulogu koju su odigrali neki teolozi i pastoralno angažirani svećenici poput franjevca Franje Emanuela Hoška ili dominikanca Marijana Jurčevića, koji su kršćanstvo znali prenijeti brojnim mladim Riječanima u kontekstu pluralne i sekularizirane sredine i bez ideologiziranja vjere.
Prestankom rada Teologije u Rijeci stariji teolozi su umirovljeni, a mlađi još traže svoj put i mjesto kako bi svoje znanje i karizmu stavili u službu zajednice.
Dopustite da kažem nešto o ovoj visokoškolskoj ustanovi.
U hrvatskom su crkvenom i društvenom kontekstu KBF-ovi u Zagrebu, Đakovu i Splitu bili prisutniji u javnosti od ove naše visokoškolske ustanove u Rijeci. No to je samo prvi dojam jer su brojni teolozi iz Rijeke bili traženi predavači i gosti središnjih crkvenih skupova u Hrvatskoj.
Osobno sam iz usta nekih koji nisu formirani na Teologiji u Rijeci, a smatraju se kompetentnima procjenjivati njezinu prošlost, čuo neopravdano uvjerenje o superiornosti drugih naspram ove naše riječke teološke sredine.
Odbacujem takav površan sud jer je čitav niz profesora koji su djelovali na ovoj ustanovi do danas – a neki od njih su i mene formirali – bili vrlo aktivni u ostvarenju postkoncilske Crkve što ukazuje na to da je naša Riječka metropolija itekako imala (i ima) prvorazrednih teologa koji su nerijetko bili ispred dominantne struje u Hrvatskoj.
Teme i izazovi Crkvi i kršćanstvu 60 godina nakon Koncila, danas još očitije i jasnije prisutni s naukom pape Franje, ukazuju na to da smo na ovom našem području neke pojave, pitanja i teme registrirali ranije od drugih u Hrvatskoj.
Od jednoga sam teologa čuo zanimljivu formulaciju da u sinodalnom procesu koji je u tijeku u Katoličkoj Crkvi valja naučiti kler i laike slušanju odnosno govorenju, s obzirom na to da je sinodalni način ponašanja većini članova Crkve nepoznat. Tu ulogu trebali bi imati teolozi i ona bi se mogla usporediti s ulogom logopeda.
Na Mediteranskim teološkim susretima slušali smo vrsne predavače na plenarnim predavanjima, profesori su u radionicama slušali studente, biskup i organizatori slušali su sve sudionike u opuštenim druženjima i u bratskoj atmosferi međusobnog prihvaćanja.
Vrlo je važno bilo sudjelovanje generalnog tajnika Biskupske sinode kardinala Maria Grecha koji se spojio online iz Vatikana. On je govorio o teološkim temeljima sinodalnosti, a potom je odgovarao na upite sudionika.
Rekao je kako se glede Sinodalne Crkve neki put primjećuje veći entuzijazam izvan teoloških krugova, pri čemu je iznova pozvao na veće uključenje u sinodski hod. Dodao je kako se na putu susrećemo s poteškoćama, kako su vjernici pozvani vjerovati da Duh Sveti ne spava, nego da upravlja Crkvom i vodi sinodski proces.
Ja bih dodao da je i ovo izdanje Mediteranskih teoloških susreta u Lovranu za mene bilo iskustvo prisustva Duha, koji puše gdje hoće.
UKOLIKO VAM SE TEKST DOPADA I VOLITE NEZAVISNO I KVALITETNO NOVINARSTVO, VI MOŽETE PODRŽATI AUTOGRAF PA I NAJMANJOM MOGUĆOM UPLATOM NA NAŠ RAČUN ILI PREKO PAYPAL-A. HVALA! ZA VIŠE INFORMACIJA I PRECIZNE UPUTE KLIKNITE OVDJE.