Slučaj Matijanić – nesretan slijed događaja ili nešto drugo?

Trenutno su godišnji odmori i ujedno odmor za brojne zdravstvene radnike nakon dvije i pol godine borbe s pandemijom, s nenormalnom bolničkom smrtnošću kakva nije viđana desetljećima.

Splitska bolnica ima svoje, nazovimo ih tako, možda južnjačko vođenje bolesnika, no nisam radila u toj bolnici, tako da nemam osnove vjerovati u sve što sam čula od bolesnika ili prijatelja o tome što su tamo doživjeli bilo dobro ili loše.

Relativno nedavno, spasili su tamo jednogodišnjeg dječaka iz Zadra od sigurne smrti zbog višesustavnog upalnog odgovora na COVID-19 (engl. skrać. MIS). S njihovom hitnom službom nemam nikakvih iskustava, pa o smrti novinara Vladimira Matijanića mogu pokušati obrazložiti neke događaje samo temeljem navedenog u medijima.

Bez obzira na ishod istrage koja je pokrenuta, na početku tvrdim da se u Hrvatskoj polako, ali sigurno događa nijema ”reorganizacija” zdravstvenog sustava koja dovodi do toga da su potencijalni korisnici zdravstvene zaštite (a to smo svi mi), izgubili protokol kako postupiti u slučaju kad nam je zdravstveno stanje narušeno.

Pri tome neću ulaziti u ono što je već naglašeno u medijima kako neki potežu veze da bi si osigurali bolju zdravstvenu uslugu, nego ću se fokusirati na (je li samo nesretan?) slijed događaja kako bismo mi, još uvijek živi, dobili pouku te pratili dalje informacije o tome.

Smatram da je potrebno odgovoriti na dva temeljna pitanja:

1. Je li zbog svojih kroničnih bolesti gospodin Matijanić trebao biti odmah procijenjen kao bolesnik s rizikom za teški oblik bolesti i upućen na pregled infektologu?
2. Je li prilikom prve posjete bolnici (hitni infektološki prijem, 2. kolovoza 2022.) i prve posjete vanbolničke hitne pomoći u pacijentovoj kući (5. kolovoza 2022.) učinjeno sve što je trebalo?

Također se unaprijed ispričavam obitelji, rođacima, prijateljima i kolegama g. Matijanića ako neka moja riječ ne bude dovoljno delikatna i obzirna u strašnom periodu kada su suočeni sa smrću voljene osobe.

Moja namjera nije zauzimati bilo čiju stranu niti braniti bilo čije stavove, nego se kroz razumnu i samostalnu analizu nastojati približiti objektivnoj istini.

Liječnik obiteljske medicine

U medijima je navedeno da se g. Matijanić razbolio 2. kolovoza 2022., dakle na radni dan u tjednu kad bi njegov obiteljski liječnik/liječnica trebao raditi ili imati osiguranu zamjenu te bi bilo logično da je to bila prva točka kontakta sa zdravstvenim sustavom. Normalan protokol bi bio da je supruga nazvala liječnicu/ka, opisala što se događa i posavjetovala se o daljem postupku.

S druge strane, odabrana obiteljska liječnica/liječnik zna detaljno sve podatke o njegovim kroničnim bolestima, lijekovima, ali i zna je li ”paničar” ili pak ublažava opis tegoba. Temeljem svih podataka bi nadležni liječnik mogao mjerodavno odlučiti je li g. Matijaniću potreban ambulantni pregled, kućna posjeta ili ga je potrebno odmah uputiti na hitan bolnički prijem uz e-uputnicu.

Često čujemo kako ljudi sami zovu hitnu pomoć, no to je nužno samo u stanjima za koje bilo koji laik procijeni da su hitna, dakle kad se bolesnik čini jako teško bolesnim te mu je potrebno hitno liječenje.

Ne postoji analiza koji postotak poziva hitnoj pomoći, bilo kojeg grada, županije ili na državnoj razini, nije bio stvarno hitan, ali tako da se usporedi s procjenom laika koji je zvao, a ne s medicinskim stanjem. To bi bilo vrlo zanimljivo saznati.

Jedan dio tih poziva moglo bi se smanjiti kad bi liječnici obiteljske medicine mogli češće izaći u kućne posjete i kad bi morali skrbiti za manje osiguranika. Upravo dobro organizirana i pokrivena obiteljska medicina, temelj je dobrog zdravstvenog sustava.

Oni su ti koji rade procjenu i trijažu koje bolesnike mogu sami riješiti, a koje moraju uputiti dalje ostalim specijalistima ili u bolnicu, često i zbog toga jer nemaju svu bolničku opremu.

Da je g. Matijanić bio upućen na taj način, bila bi to drugačija razina komunikacije i uvjerena sam kako kolege iz bolnice ne bi odbili kolegu/kolegicu ako ih upozori na stanje mladog čovjeka kojeg upućuje (jer danas je 50 godina još mladost) i traži bolničko liječenje.

Čini se da je u ovom slučaju potpuno izostavljen obiteljski liječnik što je možda umanjilo ukupnu učinkovitost zdravstvenog sustava.

Prvi pregled na infektološkom prijemu u bolnici – u medijima nema podataka što je učinjeno.

Drugi ključni moment je što je bolesnik 2. kolovoza 2022. pregledan na infektološkom hitnom prijemu i tamo je učinjena neka dijagnostika o kojoj iz medija ne znamo ništa, a ne zna ni bolesnikova partnerica jer je morala čekati u automobilu. Tada je bolesnik trebao biti klinički pregledan uz RTG pluća i mjerenje zasićenosti krvi kisikom.

Pretpostavljam da ga se, s obzirom na dijagnozu prethodne plućne bolesti i na činjenicu da trenutno nema puno COVID-oboljelih, iz predostrožnosti moglo zadržati u bolnici. Također, iz medija nemamo podatak koju je uputu pacijent dobio na kraju ovog pregleda.

Dana 9. kolovoza saznajemo novi podatak da je Matijanić konzultirao imunologa prošli tjedan jer se loše osjećao, a još nije znao da ima COVID, tako da ni te detalje ne znamo.

Osjećajući se loše, bolesnik ponovo traži druge puteve kroz zdravstveni sustav, umjesto da to radi preko liječnice obiteljske medicine.

Nakon pregleda infektologa, g. Matijanić je zbog nekih razloga (nema preciznijih informacija) nazvao imunologinju i sve joj ispričao, a ona mu je rekla da počne piti tablete za autoimune bolesti koje mu je prepisala, odnosno Dekortin i D vitamin.

Ne znamo kad je to prepisala, vjerojatno tjedan prije kad je saznao za Helicobacter pylori, i vjerojatno je to trebao uzimati za svoju osnovnu bolest (nedostaju podaci, jer kada ovo pišem ne znamo je li mu sarkoidoza pluća potvrđena ili ne).

Bitno je da po opisu on i dalje nema smetnje disanja, temperatura mu je pala na antipiretike (Lekadol) i znači da se vjerojatno osjećao slabo, imao bolove i slične simptome kao većina oboljelih od COVID-19.

Na temelju ovih podataka i činjenice da je savjetovanje obavljeno telefonski, ne nalazim razloga zbog kojih bi imunologinja posumnjala da pacijent ima težak oblik bolesti COVID, a očito je da nije temeljem dijagnoza smatrala da treba zbog predostrožnosti biti u bolnici.

Može li se procjena težine bolesti (trijaža) bolesnika raditi telefonom? Prikazuju li bolesnici težinu bolesti na točan način?

Vrlo je dvojbeno što se bilo koji zdravstveni djelatnik usudio temeljem telefonskog razgovora raditi procjenu težine ovakve bolesti nakon 3. kolovoza. Studente medicine podučavamo kako nikad ne smiju odlučivati o stanju bolesnika bez da ga vide i pregledaju.

Iako se za vrijeme pandemije veliki segment zdravstva pretvorio u telefonske konzultacije, jasno je svima da se preglede i procjenu težine bolesti ni sada ne smije provoditi putem telefona. Ovo pogotovo vrijedi sada kad je pandemija tek u fazi blagog uspona (doduše višeg nego lani!) i kad zdravstveni sustav nije preopterećen – ni primarna ni bolnička skrb.

U procjeni stanja bolesnika bitno je znati da neki pri opisu znakova bolesti te znakove ublažavaju i negiraju dok će ih drugi preuveličavati pa je zato važno osobu vidjeti te pregledati.

Međutim, u slučaju audio zapisa razgovora pokojnog Matijanića i liječnika infektologa (4. i 5. kolovoza), moram ustvrditi da su, iako je razgovor bio opušten i narodski, oboje liječnika dali točan savjet.

Oni su mu ponovili da se, ako nema smetnje disanja ni visoku temperaturu, treba dalje strpljivo liječiti, a tek ako se pogorša da mu treba pomoć. On na telefonu zvuči respiratorno dobro, jer se prilikom razgovora nije čula zaduha niti je kašljao.

U drugom razgovoru, liječnica je, dobivši informaciju da je imao napad kašlja ili zaduhe (g. Matijanić to ne opisuje precizno), rekla da ga ona ne vidi (odnosno da ga preko telefona ne može pregledati) i da neka zove hitnu.

Prije toga ga je pitala ima li kućni pulsni oksimetar, no to pitanje je u cijelom ovom slučaju suvišno i, usudila bih se reći, neprikladno, jer mu je ili mogla reći da ga kupi i izmjeri, pa ju ponovo nazove, ali je smatrala da je sve rekla kad mu je savjetovala da zove hitnu pomoć koja će onda postupiti kako treba.

Dakle, g. Matijanić je dobio točan savjet da zove hitnu pomoć ako sam ne može s pratnjom doći u bolnicu. Začuđuje me, međutim, da nije znao kako bolnički liječnici ne idu u kućne posjete.

U dijelu medija se zlonamjerno taj dio razgovora proglašava odbijanjem pomoći bolesniku i iskrivljuje se tekst, no jedino što su liječnici mogli dodatno učiniti je da im kažu da sami dođu na hitan infektološki prijem da ga pregledaju.

Opet se pitam, zbog čega nije tamo upućen od liječnika obiteljske medicine?

Pojam ”tihe hipoksije” u COVID bolesnika

Tiha hipoksija (manjak kisika) je najopasnija pojava u COVID bolesnika, a odmah u početku pandemije obavještavalo se javnost kako je važno ne uputiti se u bolnicu prekasno kad mogu biti u pitanju minute. Naime, bolesnik počne osjećati manjak zraka, osjeti omaglicu, ubrzan rad srca ili ima kratak udisaj te je to znak da hitno treba biti odvezen u bolnicu.

Povodom pisanja ovog teksta, pretraživala sam internet, te, na žalost, vidim da se naše web zdravstvene stranice najviše bave potvrdama, bolovanjima, izolacijama bolesnika i kontakata, no nemaju nigdje upute poput inozemnih (npr., CDC) u kojima svatko tko zna pretraživati može naći opis ovih znakova težeg oblika COVID-19 kao i uputu da se u tom slučaju sam ne vozi, nego da ga drugi prevezu u bolnicu, jer se može dogoditi da izgubi svijest na putu do bolnice.

Neke savjete tog tipa, moguće je tek naći na komercijalnim stranicama ljekarni ili trgovinama medicinskom opremom.

Je li itko izmjerio bolesniku perifernu saturaciju (zasićenost) krvi kisikom (skraćenica SpO₂) pri prvom dolasku u bolnicu (2. kolovoza) i pri prvom dolasku hitne pomoći?

Što je SpO₂? Pojednostavljeno, to je mjera kojom saznajemo je li udaljeni dijelovi tijela (od srca) dobivaju dovoljno kisika. Koristi se kao jedan od indikatora za procjenu stupnja težine bolesti. Ovo je navedeno u smjernicama Hrvatskog infektološkog društva gdje se može pročitati kako se težina bolesti COVID-19 stupnjuje.

Po opisu iz medija, očito je da g. Matijanić 5. kolovoza 2022. nije dobivao dovoljno kisika iz bolesnih pluća koje je napao virus, neposredno prije dolaska hitne pomoći. Plava boja kože i vidljivih sluznica jasan je znak hipoksije.

Je li dan ranije već bio u hipoksiji ili je bolest naglo napredovala? Je li mu dan ranije izmjeren SpO₂? Prodavalo se puno oksimetara u ljekarnama tijekom ove pandemije i čak se mrežama širilo obavijesti bolesnicima kad bi trebali zvati hitnu ili krenuti s pratnjom prema bolnici.

Bolesnik se, kad mu padne parcijalni tlak kisika u krvi, naglo urušava. Tada je spas jedino hitno stavljanje na respirator (ili ecmo uređaj). Ovo pogoršanje je često oko sedmog dana od početka bolesti, no čini se da je kod g. Matijanića to bilo ranije i prilično akutno.

Za COVID-19 je tipično što, pojednostavljeno, virus uništava tkivo plućnog mjehurića te se u njega cijedi tekućina iz krvi, a zbog upale, ako se bolesnik izliječi, kasnije ostaje vezivno tkivo umjesto plućnog.

Fama o ”osobama s komorbiditetima”

”Osoba s komorbiditetima”, čujemo često od ministra zdravstva ili ravnatelja HZJZ-a pa sve do ministra unutarnjih poslova, tako da su naši građani, laici, valjda, iz toga naučili ako osoba ima komorbiditete, onda ako i umre od bolesti COVID, eto to je zbog tih drugih bolesti.

To, međutim nije točno, i istraživanja pokazuju da je utjecaj tih bolesti na pojavu težeg oblika COVID-19 donekle moguć, ali znatno manje nego se u početku pandemije objavljivalo te je dob i dalje najvažniji precipitacijski faktor.

Sada postoje jasno definirane liste bolesti koje povećavaju rizik. Tako, na primjer, povišen krvni tlak kao dijagnoza ne povisuje rizik ako je tlak dobro reguliran i ako ne postoje druge njegove posljedice.

Imunokompromitirani – što je to? A autoimuna bolest?

Pod pojmom imunokompromitirani, podrazumijevaju se stanja u kojima imunološki sustav ne može raditi dobro, a to obuhvaća bolesnike s urođenim sindromima imunološkog sustava, osobe koje se liječe imunosupresivnim lijekovima, od kojih jedan dio ima autoimune bolesti koje same po sebi mogu imati narušenu funkciju tog sustava te bolesnike s HIV-om itd.

Primjerice, tijekom pandemije objavljen je niz radova koji ukazuju da osobe s HIV-om koje su klinički dobro i na odgovarajućoj terapiji, nemaju veći rizik za teški COVID ili smrt od te bolesti.

No kod g. Matijanića nije bio toliko bitan podatak o uzimanju kortikosteroida, nego intersticijska bolest pluća koja je dovoljan razlog za bolnički nadzor i liječenje. Nemamo podatak o tome kakva mu je do bolesti bila plućna funkcija. Ovakvog bolesnika morao je nadzirati infektolog.

Preopterećenost, organizacija posla i planiranje kadrova u zdravstvu u turističkoj zemlji?

Preopterećenost hitnog prijema u ovo doba godine u priobalju može biti uzrokovana najviše pritiskom turista, što domaćih što inozemnih, a većina dolazi zbog ljetnih viroza (dišnog i probavnog sustava) ozljeda ili drugih akutnih stanja.

COVID-19 pandemija je u fazi blagog uspona, doduše dvostrukog u odnosu na prošlu godinu u pogledu broja novooboljelih i umrlih, tako da nije uzrokom preopterećenosti. Organizacija našeg zdravstva je takva da se turisti upućuju na dežurne ambulante, a noću na hitnu pomoć.

Oni koji su takvu pomoć trebali znaju da su na takvim mjestima redovito gužve. Smatram da ministar i oni koji su zaduženi za cjelovitu organizaciju zdravstvene skrbi moraju prihvatiti da trebamo više liječnika i sestara, pogotovo jer se stalno spominje i zdravstveni turizam za kojega bismo trebali imati puno više osoblja.

Ako je turizam u državi velik izvor prihoda, bitno je znati da trebamo imati više djelatnika nego je nužno za tzv. hladni pogon. Pandemija je na to ukazala, a i dalje se uporno upisne kvote na Medicinskom fakultetu drže nižima nego u doba bivše države, u odnosu na potrebe zbog napretka struke.

Je li osoba koja ima autoimunu bolest trebala biti cijepljena?

Odgovor je da, svakako. Međutim, ne znamo je li g. Matijanić tijekom proteklog razdoblja, od kad je cjepivo dostupno, bio liječen kortikosteroidima, kojim dozama te zbog toga nije stigao biti cijepljen.

U medijima je prikazan dio njegovog otpusnog pisma iz bolnice 2020. godine, no on je i kasnije odlazio na kontrole imunologu, pa bi tamo trebao dobiti savjet o cijepljenju. Svi oni građani koji nisu bili sigurni smiju li se cijepiti mogli su dobiti upute od liječnika obiteljske medicine, epidemiologa ili liječnika koji liječe osnovnu bolest, a postoji i preporuka na stranicama HZJZ-a.

Korištenje digitalnih podataka unutar bolnice

Prilikom razgovora bolesnika i infektologa, čudno je da taj liječnik nije provjerio u bolničkom informacijskom sustavu detalje o bolesniku s kojim je razgovarao jer je mogao dobiti uvid u prethodne nalaze i dijagnoze, kao i nalaze s pregleda od 2. kolovoza 2022.

Pogrešna procjena stanja čak i telefonom zbog lošeg opisa znakova bolesti – je li moglo drugačije?

Ako liječnik od pratnje sazna da bolesnik ne može samostalno ni do WC-a, a bolesnik nema povišenu temperaturu jer je dobio Lekadol, morao je posumnjati da je to zbog manjka kisika (hipoksije). Trebao je inzistirati na opisu disanja, jer bolesnik sam dovikuje kako ne diše otežano, a pratnja tvrdi da se strašno uspuše pri svakom pomicanju.

Prema podacima iz medija, to nije telefonski do kraja komunicirano. To je glavni i jedini bitan znak hitnosti. Liječnik mora znati za tzv. sindrom tihe hipoksije kod COVID-19 kada se odjednom i naglo opće pacijentovo stanje počne pogoršavati.

Upravo je ovo primjer kako nije dovoljno slušati opis od bolesnika ili pratnje, nego treba inzistirati na pregledu. Ako se nešto takvo rješava telefonski, nužno je ciljano pitati osobu uspuše li se pri minimalnom naporu.

Slijepo pridržavanje standardiziranih preporuka o COVID-19 bolesti je štetno. Svakog bolesnika koji traži pomoć treba pojedinačno razmotriti.

Ponovo, štetno je slijepo pridržavati se standardiziranih preporuka koje kažu da se osoba s COVID-19 najprije kod kuće treba liječiti pet dana te ako u tom periodu ne bude poboljšanja pa pacijent i ima dalje visoku temperaturu ili jako kašlje, tek tada treba otići liječniku.

Istina, ovo je primjenjivo na najveći broj bolesnika, osobito s omicron varijantom, no nije uvijek i za sve pacijente, a osobito ne za one koji tvrde da im je loše. Bolesniku treba vjerovati.

U prethodno spomenutom telefonskom razgovoru čujemo da se liječnik poziva na pretpostavku da je bolesnik sigurno zaražen tim sojem (omicron) i da su to blagi oblici bolesti.

Žele li bolesnici bespotrebno biti u bolnici jer im ulijeva osjećaj sigurnosti?

Odgovor na ovo pitanje ne znam, no iz vlastitog iskustva smatram da nitko ne želi bespotrebno odlaziti na hitni prijem niti na bolničko liječenje samo zbog osjećaja sigurnosti.

Bolesnik ili član obitelji ne može odlučiti o hospitalizaciji, no ako netko sugerira da misli da mu je potrebna hospitalizacija treba prvenstveno sumnjati da je riječ o teškom stanju. O općoj zdravstvenoj kulturi ovisi hoće li narod češće nego je realno procijeniti da trebaju hitnu pomoć, no na toj kulturi treba raditi.

Bolesnici se često i podsmijevaju na račun liječnika, jer ako ne dođu na pregled dovoljno rano liječnik im kaže ”gdje ste bili do sada”, a ako pak dođu za svaku manju i neopasnu stvar, onda im kažu da su hipohondri ili pretjerano zabrinuti za svoje zdravlje.

Treba biti pošten i priznati da ponekad ni liječnici ne donose uvijek i bez iznimke točne prosudbe u vezi hitnosti ili uopće potrebe za liječenjem.

Je li život mogao biti spašen drugačijim odlukama bolesnika, uključenih liječnika ili oboje?

Za sada nemamo taj odgovor i možda ćemo tek nakon istrage saznati djelomičan odgovor.

Naime, prvi problem je izostanak cijepljenja osobe koja ima dijagnoze koje mogu tek nešto povećati rizik za težak oblik bolesti COVID-19 (no ne znači nužno da ga je morao imati).

Drugi mogući trenutak je izostanak liječnika obiteljske medicine u cijelom procesu.

Treće je procjena infektologa 2. kolovoza 2022. nije li mudrije bolesnika ostaviti pod nadzorom u opservaciji ili bolničkom liječenju, odnosno davanje pisane i jasne upute da se smjesta vrati ako nastupe problemi s disanjem (opisati mu) – nadam se da je takvu uputu dobio.

Četvrto je pacijentova pogubljenost i inzistiranje u nazivanju raznih telefona duž zdravstvenog sustava bez konkretnih rezultata što je jedna strana problema, dok s druge strane zapravo stoje profesionalni, ali i krajnje hladni odgovori bez imalo empatije i stvarne brige za pacijenta (mislim na cijeli zdravstveni sustav, ne samo na pojedince unutar njega). Ako je g. Matijanić 4. kolovoza 2022. dobio savjet da dođe ili zove hitnu, onda je to trebao učiniti.

Peto je očekivanje da liječnici iz bolnice odlaze po kućama u posjete. Očito je da bi bolesnici morali imati uputu kojim redom i kome da se obraćaju, jer je moguće da to sami ne znaju.

Šesto – prvi dolazak hitne pomoći o kojem ne znamo detalje osim da nije donesena procjena da se bolesnika vodi u bolnicu.

Studenti medicine tijekom pandemije

Mediji navode da je na neformalnoj Facebook stranici jedan medicinski tehničar spomenuo mogućnost da je u timu hitne pomoći bio liječnik/liječnica, ali ”tek s faksa”, što, ako je točno, moram komentirati.

Naime, studenti tijekom 2020. i dijelom 2021. nisu imali kontakt s bolesnicima, niti praktičnu nastavu. Dio toga se pokušavao nadoknaditi za one koji su završavali šestu godinu i svi u sustavu znaju da oni rade pod nadzorom, neovisno o pandemiji.

Ono što smatram kao profesorica zagrebačkog Medicinskog fakulteta jest da ovaj rad pod nadzorom mora biti ozbiljno shvaćen i primijenjen, jer mladi liječnik nije kriv zbog situacije nastale zbog mjera u bolnicama u kojima je trebao stjecati znanja i praktične vještine.

Ti mladi ljudi su obimne ispite uredno naučili i položili, ali nemaju praktičnog iskustva te je nemoralno stavljati ih na tako odgovorne zadatke.

Čudi me što na razini Europske unije nije dogovoren period tijekom kojega bi svi mladi liječnici ponovo imali obavezan staž na kojemu moraju imati mentore, liječnike koji će nadzirati njihov rad i pomoći im da nadoknade ono što nisu imali prilike iskusiti.

Je li to izvedivo u trenutku kad u nas nema dovoljno liječnika, problem je onih koji su odgovorni za mrežu zdravstvene zaštite. Ako nema brzih i lakih rješenja, zdravstvene vlasti moraju to otvoreno iskazati te u konzultaciji sa zainteresiranom javnošću naći izlaz.

Jasno, preduvjet je da se problem uoči na vrijeme te da se rješenje provodi planski po fazama, a svakako sustavno. Nije sramota nešto nemati sada i odmah, nego je sramota to ne ostvariti u planiranom vremenu.

***

Literatura:

Underlying Medical Conditions Associated with Higher Risk for Severe COVID-19: Information for Healthcare Professionals. Ovdje.

Kompaniyets L., Pennington A. F., Goodman A. B., Rosenblum H. G., Belay B., Ko J. Y., et al. Underlying Medical Conditions and Severe Illness Among 540,667 Adults Hospitalized With COVID-19, March 2020-March 2021. To learn more: Ovdje.

Smjernice za liječenje oboljelih od COVID-19. Ovdje.

Jänig C., Gurney J. M., Froklage R., et al. Facing COVID-19: Early Recognition and Triage Tool for Medical Treatment Facilities With Limited Resources [published online ahead of print, 2020 Oct 27]. Mil Med. 2020; usaa296. Ovdje.

 

UKOLIKO VAM SE TEKST DOPADA I VOLITE NEZAVISNO I KVALITETNO NOVINARSTVO, VI MOŽETE PODRŽATI AUTOGRAF PA I NAJMANJOM MOGUĆOM UPLATOM NA NAŠ RAČUN ILI PREKO PAYPAL-A. HVALA! ZA VIŠE INFORMACIJA I PRECIZNE UPUTE KLIKNITE OVDJE.

    •  Ukidamo li liječničku profesiju?
    •  Bolnica na kraju grada
    •  Nema mjesta panici, ali što trebamo znati o legioneli?
    •  Može li AI povećati učinkovitost zdravstva i dijagnostike
    •  Kako matematička nepismenost jednostavno manipulira ljudima
    •  Liječnik mora biti materijalno potpuno neovisan o bolesniku
    •  Hripavac se širi zbog opadanja imunosti i necijepljenja djece
    •  Preventivnim pregledom uzorka stolice spašavate život
    •  Kako osigurati vjerodostojnost istraživanja o prehrani
    •  Kako pomiriti privatizaciju s prednostima domova zdravlja

> Svi tekstovi ovog autora