Bez naklade OceanMore bili bismo ljubazni ko Milanović

U nekoj drugoj, možda zrelijoj i pismenijoj kulturi, OceanMore pripadao bi podužemu redu mikronakladnika, koji objave nekoliko knjiga godišnje i svoj izdavački plan i program obično zasnivaju na specifičnome interesu, hobiju ili pasiji vlasnika i urednika.

U Hrvatskoj, pak, OceanMore je, barem što se vrijedne književnosti, naročito beletristike tiče, jedan od najvažnijih, najproduktivnijih, a možda i najvećih izdavača.

Ustvari, mimo neprikosnovene zaprešićke Frakture nema nikog tko bi mogao biti značajniji.

U dvadeset godina svoga postojanja OceanMore objavljivao je knjige koje su formirale književni i estetski ukus, moralne nazore i pogled na svijet neke kulturne elite, koja možda i jest neutjecajna, nema je među hrvatskim političarima, menadžerima, poslodavcima, ali od čijih interesa, znanja i sjećanja ovisi opstanak naroda i jezika.

A veći dio vremena u tih dvadeset godina OceanMore opstajao je samo na jednoj osobi, vlasnici svojoj i osnivačici, urednici i nadurednici Gordani Farkaš Sfeci.

Pa i danas, kada je oko nje još nekoliko pametnih žena, a katkad i kakav muškić, ovaj nakladnik svoje stvarno utemeljenje nema ni u sudskom registru, ni na zagrebačkoj adresi, nego u organizmu, fiziologiji, dnevnom raspoloženju i životnoj upornosti jedne jedine osobe.

S poslovnog stanovišta teško bi se moglo naći išta besmislenije i nepotrebnije od tvrtke koja se ni nakon dvadeset godina, tojest ni nakon pola prosječnoga ljudskog radnog vijeka, nije uspjela razviti ni narasti mnogo dalje od kućnoga posla svoje osnivačice. Pritom, ne bi se moglo reći da je knjiško izdavaštvo u Hrvata nužno tako kržljav biznis: u tih dvadeset godina gospođe Gordane bilo ih je koji su od knjiga zaradili prava mala bogatstva, adrese na Šalati, limuzine i brodice, nekretninska carstva u zemlji i inozemstvu, političke položaje, moć da se postavljaju i smjenjuju ministri(ce) kulture, a svoje bivše sekretarice imenuje na visoke diplomatske položaje po Italiji i tko zna gdje još…

Istina, takvi su rasli i razvijali se sve do stečaja, do masovnih otkaza i do brutalne pljačke kolega nakladnika, kojima nikad ne bi isplatili astronomske dugove svojih knjižara…

Duga je i u osnovi banalna priča o tržišnoj vrijednosti hrvatskoga nakladništva, kao i o mogućnostima pljačke i rasprodaje žive hrvatske kulture, ali danas ćemo je na ovom mjestu spomenuti samo kao ilustraciju i kao kontrapunkt jednoj drukčijoj karijeri i profesionalnoj priči.

Ustvari, spomenut ćemo je samo da bismo rekli da je i Gordana Farkaš Sfeci mogla isto tako. Inteligentna je i šarmantna žena, mnogo šarmantnija od tih bivših hrvatskih izdavača, danas dobrostojećih ljudi, uglavnom sve samih pretilih i ćelavih muškaraca, pa se itekako mogla obogatiti na pljački i obesmišljavanju hrvatskoga nakladništva.

Umjesto toga, međutim, ona je ostala jednako malena kao što je bila na početku, sa svojom Nakladom OceanMore, koja je, razumjeli smo se valjda, gospodarski, privredno, materijalno manje značajna od kakvoga pečenjarskog kioska na periferiji, za koji čujemo samo jednom u životu, onda kada jedne noći nad nepojedenom pljeskavicom ispred kioska jedan muškarac zbode drugog muškarca. Zbog žena i zbog nogometa. Ustvari, zbog toga što ni jedan ni drugi nisu ništa čitali.

Međutim, u onom drugom pogledu, OceanMore jedan je od značajnijih kulturnih centara u Hrvatskoj, od doba njezina osamostaljenja. Zahvaljujući njemu, tojest gospođi Gordani, na hrvatskome možemo čitati Alice Munro i Luciju Berlin, Elfride Jelinek i Aharona Appelfelda, pa Maxa Frischa, Sándora Máraija, Antonija Tabucchija, neprocjenjive tomove Lászla Krasznahorkaija, skrajnute dragulje Antala Szerba, Szilárda Borbélyja, Lydije Davis, kao i skoro cijeloga jednog Karla Ovea Knausgårda…

OceanMore Kristianu Novaku i Damiru Karakašu pružio je dragocjeni kontekst, Želimiru Perišu širinu i vidljivost na pustome mjestu…

Ovo je, razumije se, nabrajanje jednoga čitatelja, određeno njegovim vrlo striktnim interesima, književnim ukusom, ali i muhanatošću, koja mu brani da spomene, recimo, i Michela Houellebecqa ili Edouarda Louisa, pa onda slučajno zaboravi Philippea Lançona i neprocjenjivu Annie Ernaux… 

I onda, kako bi živa hrvatska kultura i književnost izgledala bez ovih pisaca i njihovih knjiga, u izdanju Naklade OceanMore?

Ili da pitanje postavimo na mnogo određeniji način: kako bi naš svakodnevni život izgledao bez knjiga koje je objavila Gordana Farkaš Sfeci?

Na hodnicima i u liftovima bili bismo manje ljubazni. U našem bi međusobnom općenju bilo manje one dragocjene ljubaznosti kojom se razlikujemo od Milanovića, naša bi imaginacija bila siromašnija nego u Jandrokovića, a jedinim bi svojim hrvatskim jezikom, o avaj!, o kuku!, govorili teže, leksički oskudnije, sintaktički monotonije od samoga Andreja Plenkovića.

I bili bismo, bez tog uzaludnog biznisa Gordane Farkaš Sfeci, još mnogo nesretniji nego što jesmo, i po bližnje mnogo neprijatniji. A prema svojoj nesretnoj zemlji, tom turističkom i fudbalskom raju, domovini sobarica i iznajmljivača soba, srpskih konobara, te bosanskih i hercegovačkih migranata, bili bismo mnogo nevoljniji nego što već jesmo. Da nije tih knjiga, ne bismo vidjeli ništa dok zurimo u prirodne ljepote.

Nad slabom načitanošću hrvatskoga građanstva najviše i najglasnije lamentiraju oni koji ništa ne čitaju. Zrinka Turalija Kurtak, koja misli da knjige izlaze radi “ljubitelja lijepe riječi” ili radi “ljubitelja književnosti”, kao što i leptiri lete radi ljubitelja letećih kukaca, a pekarnice peku radi ljubitelja kruha i peciva. I u tom ljubiteljstvu, zapravo, ne postoji nikakve stvarne potrebe.

Kruh, za razliku od knjige, ima tu sreću što svako, pa i najneproduhovljenije čeljade, za sobom vuče i svoju guzicu, koja ga svakodnevno upozori da se jede iz potrebe. Glava, međutim, ponekad manje je pametna od guzice, pa ne šalje svima jasne signale da se i čita iz potrebe.

A iz ljubiteljstva se pije i drogira, iz ljubiteljstva se u albume lijepe samoljepljive sličice nogometaša.

Naravno da hiperbola nosi tvrdnju da bismo bez Naklade OceanMore bili ljubazni ko Milanović, maštoviti ko Jandroković i hrvatskome vični i rječiti kao Plenković, ali je živa istina da bismo bez književnosti postali na kraju kao oni, i da bi bez književnosti neobično brzo nestalo ovoga jezika i ove zemlje.

Gordana Farkaš Sfeci je, zajedno s tom vrlo malobrojnom ligom hrvatskih izdavača ozbiljne književnosti, koju čini jedva dvadesetak nakladnika, te stotinjak pisaca, prevoditelja i knjiških urednika, i jedva još poneki sveučilišni profesor, za opstanak ove zemlje i njezine kulture mnogo važnija od hrvatske vojske i policije, a da se o modrićima i lovrenima i ne govori.

Brojnost čitatelja njezinih knjiga nije presudna, kao što presudna nikad ne može biti ni brojnost pravednika koji će prema judaističkom vjerovanju spasiti svijet. Opasno je pogrešno vjerovanje da bi svijet, i u tom svijetu jedan maleni, posve autsajderski narod, njegovu tradiciju i kulturu i njegov jezik, mogle i u jednoj povijesnoj i životnoj situaciji spasiti široke narodne mase, popularna vjerovanja, mode i ideologije… Ništa od toga, dragi moji! Ništa od toga!

Prvih jesenjih dana ove 2022. godine Gordana Farkaš Sfeci proslavila je dvadesetu godišnjicu Naklade OceanMore. Okružena svojim suradnicama – koje sve skupa lako stanu na jednu fotografiju, i to snimljenu u krupnom planu – prijateljima, znatiželjnicima i kulturnim potucalima, jubilej je proslavila u nevelikom ugostiteljskom objektu. Događaj je posvjedočen fotogalerijama na više društvenih mreža, a možda je o njemu javio i poneki medij. Nijednoga ozbiljnog teksta, to se podrazumijeva, o fenomenu Naklade OceanMore nije bilo.

Uz mnoge važne knjige, među kojima je, rekli smo, bivalo i vrlo apartnih i skrivenih remek-djela, Gordana Farkaš Sfeci svih je ovih godina pokušavala potrefiti i poneki veliki hit. Rade to dobri mali izdavači: začepe nos, pa objave nešto glupo i komercijalno! I rijetko potrefe.

Da bi urednik uspješno probirao stupidne naslove koji će postati bestseleri, mora i sam biti malo poglup. To se ne da odglumiti. Čovjek još i nekako može pametovati kroz život, ali glupovati, tojest bivati gluplji nego što jesi, e da bi više zarađivao, to nikako ne ide. Za takvo što nužno bi bilo biti odistinski ljubitelj lijepe književnosti.

I čudno je onda to kad ja, njezin čitatelj i pobornik, želim Gordani Farkaš Sfeci i njezinim suradnicama da potrefe veliki hit i zarade veliki novac, kojim će onda financirati dobre knjige. To je kao da im želim da budu glupe da bi ostale pametne. A one su previše pametne da bi bile glupe.

I to je uglavnom nepopravljivo.

Nije dozvoljeni preuzeti ovaj sadržaj bez autorova odobrenja. Prenosimo s autorova portala gdje je kolumna naslovljena: Gordana Farkaš Sfeci: knjige zbog kojih je vrijedilo roditi se u hrvatskom jeziku i ostati pristojan).

UKOLIKO VAM SE TEKST DOPADA I VOLITE NEZAVISNO I KVALITETNO NOVINARSTVO, VI MOŽETE PODRŽATI AUTOGRAF PA I NAJMANJOM MOGUĆOM UPLATOM NA NAŠ RAČUN ILI PREKO PAYPAL-A. HVALA! ZA VIŠE INFORMACIJA I PRECIZNE UPUTE KLIKNITE OVDJE.

    •  Crveni Štef i dolazak Donalda Trumpa na vlast u Hrvatskoj
    •  Mržnja zagrebačkog gradonačelnika prema vozačima
    •  Kratka povijest parkiranja u Zapruđu
    •  Ovo bi bio bolji svijet kada bismo bili kao vozači kamiona
    •  Zašto nakon uvođenja eura odumiru zagrebačke tržnice?
    •  Hanka Paldum i njezini problemi na državnoj granici
    •  Kako to da nikome nije nedostajalo tih 1.334.823 eura?
    •  Lud, zbunjen, normalan
    •  Zašto Nepalci ne bi postali Hrvati…
    •  Bečki konjušari i slovenska gospoda

> Svi tekstovi ovog autora