Krleža je neprikosnoveno najhrvatskiji od svih naših pisaca

Miroslav Krleža, Izbor iz fragmenata dnevnika, neobjavljene dnevničke građe Miroslava Krleže, ”Hiljadudevetstošezdesete”, Priredio i uredio Vlaho Bogišić, Bodoni, 2022.

Razmišljam o Krleži, čitajući Krležu, dakako. Njegova nas pregolemost sveudilj ubija u pojam. Nijemi smo i bespomoćni pod njegovom čizmom – Krleža kao liberal nipošto nije mogao biti totalitaran, ali njegovo pismo katkada boluje, što ne mora nužno biti manjak, od tog učinka.

Toliko je ovdje toga, s čime se čovjek mora suočiti, kroz što mora proći, povijest cijeloga jednog stoljeća prije svega našeg, hrvatskog naroda, a onda i bratskih nam i susjednih, okolnih i udaljenijih, potom unedogled unatrag, i još šire, s čime pisac ne samo izvanredne, nesvakidašnje darovitosti, već jednako takve i erudicije, više nego uvjerljivo barata.

Vraćamo se Krleži, utječemo mu se, s osjećajem povratka nekom svom, nekome tko nas naposljetku neće izdati, s kime se, na koncu konca, možda i najbolje razumijemo, da bi se nakon nekog vremena osjetili iznureni i umoreni Krležom, umoreni jednom perspektivom koja je možda, s pravom, odriješena od svih iluzija, ali kao da je ipak u njoj jedan zaborav životnih radosti, ili barem ljepota, pao u drugi plan, pred onim sveudilj društvenim i političkim.

Pa ipak, unatoč tome, to se može, na koncu i mora, izdržati, dužni smo mu to vratiti – ona čitanja tijekom kojih ćemo se pitati je li ovo što si činimo katkada nalik na mazohizam, ili na koncu, kao zvijezda Sjevernjača, nad svime svijetli ono nijemo udivljenje spram Njegova poštenja i pravednosti, koje nas instinktivno vuče da idemo dalje, ono osjećanje da je Njemu tako lako bilo prelaziti zemljopisne teritorije, takoreći kao pješke, a jednakom mjerom i povijesne, umjetničke, znanstvene, religijske događaje, skačući kroz vjekove, kroz one činjenice i značajke, koje kao da je držao sve sakupljene u jednom debelom snopu, u vlastitome džepu, izvlačeći prema potrebi ili prema nadahnuću, sad ovu, sad onu slamku…

Ah, da, Krleža, mislim tako po stoti put, ovoga puta čitajući nedavno objavljene fragmente njegovih dnevnika, odabrane iz razdoblja pisanja pod konac pedesetih, pa do pod konac šezdesetih godina prošloga stoljeća, pedantno i temeljito popraćene pogovorom i napomenom priređivača, leksikografa i književnika Vlahe Bogišića, objavljene u nakladi Bodoni, pod nazivom ”Hiljadudevetstošezdesete” – ništa tako učinkovito ne onespokojuje naše tlapnje poput njegova pisma, ali ni s kim se ne ostvaruje i ta mjera gotovo pa intimne ljudske bliskosti, čak i prvotne radosti, zbog njegove – danas čini se naročito, osvježavajuće, otresite strogoće, zbog poslovične mrzovolje i čangrizavosti, zbog visoke zahtjevnosti, s naročitim prezirom spram gluposti, koju ne kani oprostiti…

I sada ponovno, uviđam, taj gnjevni ton – njegova ljutitost i njegova isfrizirana taština, iza koje stoji tankoćutno i pronicljivo, nedvojbeno bolnim uvidima pogođeno ljudsko srce, stvaraju od njegova dnevnička pisma – kao što sam se, uostalom, već i nekim ranijim čitanjima u to uvjerila, vrhunsku literaturu.

I da, mislim, u podlozi te vječite iziritiranosti glupošću, laži, nepoštenjem, nepravdama, garnirano nepreglednom erudicijom i jezičnim bogatstvom koje ekvilibrira između prostora i vjekova jednom intelektualno nadmoćnom prirodnošću, u podlozi svega tinja, kao svijeća na Mirogojskom groblju, melankolija, iz koje sve iskrsava, i u koju se sve vraća, kao u neku vrst vječnog obitavališta, humusa sposobnog da nahrani sijaset gladnih i žednih duša, žednih i gladnih poštene i jasne, čvrste rečenice, dobro, pametno i mudro sročene, koja neće prodavati maglu…

”Što ostaje u historiji kao svjedočanstvo, a što je istina?” pita se taj gospodin, postavlja si jedno od onih pitanja, koja pripadaju u red pitanja svih pitanja, i o koja se čovjek spotiče neprestano, gotovo svakodnevno.

Opća nijemost naše inteligencije – naše sveopće uvjerenje i bremenito duhovno znanje o tome kako je ”šutnja zlato”, s dnevničkim ”pisanijama” – kako bi On to kazao, Miroslava Krleže, danas, neobično, pronalazi idealnog ”sugovornika”, suvremenog, spremnog da evo, umjesto nas kaže o našim vlastitim usamljenostima i osjećanjima, o svemu što je ponovno, potisnuto ispod leda.

Pri tome, treba imati na umu da je Krleža ”naš” više od svih naših pisaca, jer se ono povijesno breme, umrljano blatom, krvlju, samoobmanama, a o kojemu on i eruditski i iskustveno znalački piše, lijepi za naše svehrvatske cipele i sjeda na naša pleća suviše brzo i lako, zbog čega je ovo još jedna od autorovih knjiga s kojom treba paziti, da se pod težinom njene sugestivnosti ne potone.

Ne, naravno, nije Miroslav Krleža nikakvo čudovište. Samo je beznadno precizan u svojim analizama – ali netko nas mora suočiti s našim istinama, kada već sami nismo na to spremni. Ali, što se prije s njima suočimo, naše su šanse za oslobađanje od okova vlastitog naslijeđa tim veće – mi smo, zapravo, već na jednoj oslobađajućoj površini, koja već i po prirodi stvari otvara nove horizonte. A Krležina se ljudska, intelektualna, politička, socijalna i umjetnička vatra istovremeno održava, jer ona nosi i toliko intelektualnog i estetskog uzbuđenja i ushita, na čijoj se žeravici poslije još dugo sladi…

A kada smo kod povijesno-nacionalnoga, čitajući ga, čovjek ponovno stječe neprikosnoven uvid u to kako je Miroslav Krleža najhrvatskiji od svih naših pisaca, jer je njegovo pismo bogato velikom ljubavi i dubinskim osjećanjem za naše krajolike, za naša malena mjesta i gradove, što je sve uzdizao na pijedestal literature, spajajući taj naš prostor s onim europskim i svjetskim, čineći ga, i s njegovim tragičnim i teškim povijesnim iskustvom, dijelom jednog zajedničkog krvotoka i tkiva, sve u umjetnički majstorskim registrima.

Tome je, ponovno, i ova knjiga dokaz – čestitke priređivaču, na odlično obavljenome poslu.

I naposljetku, primjećujem u ovoj maloj impresiji, (jer o kompleksnome, protuslovljima bogatom Krleži se može misliti puno, također i s mnogo raznih strana, kao što ga se može i čitati iz više raznih uglova), bilješka o piscu na koncu knjige jedna je od ljepših koje sam pročitala o ovome autoru.

 

UKOLIKO VAM SE TEKST DOPADA I VOLITE NEZAVISNO I KVALITETNO NOVINARSTVO, VI MOŽETE PODRŽATI AUTOGRAF PA I NAJMANJOM MOGUĆOM UPLATOM NA NAŠ RAČUN ILI PREKO PAYPAL-A. HVALA! ZA VIŠE INFORMACIJA I PRECIZNE UPUTE KLIKNITE OVDJE.

    •  Dnevnik Witolda Gombrowicza
    •  Naši ''europejci''
    •  Duh starog europskog slobodarstva: priče Sławomira Mrożeka
    •  Stranci na privremenom radu kao naš domorodački spas i nada
    •  Camusova ljeta u Alžiru
    •  Sanatorij pod klepsidrom
    •  Osam i pol, jedne ljetne večeri
    •  Kakva sada MORA biti naša domovina?
    •  Hrabrost nijanse Jeana Birnbauma
    •  Sitni prevaranti i vrijeme Divljeg zapada

> Svi tekstovi ovog autora