autograf.hr

novinarstvo s potpisom

UKRAJINA ČIM PRIJE U EUROPSKU UNIJU!!

Strijeljanje Svete obitelji

AUTOR: Miljenko Jergović / 31.12.2022.

Foto: AB FB stranica Miljenka Jergovića

Običaj postavljanja živih jaslica u gradiću L, sedamdesetak kilometara jugoistočno od Kölna, zabilježen je i na Wikipediji. Štoviše, priča o jaslicama zauzela je devetnaest od dvadeset i tri retka natuknice o tom mjestu od 7000 stanovnika, s muškim i ženskim nogometnim klubom, tvornicom informatičke opreme, livnicom i umjetničkom tiskarom s olovnim slogom, u kojoj se, između ostaloga, štampaju državne diplome i priznanja, knjiška divot izdanja, umjetničke monografije i ručno izrađivane pjesničke i prozne knjige. Župna crkva, posvećena svetoj Barbari, podignuta u sedamnaestom stoljeću, koja je neoštećena preživjela i sva saveznička bombardiranja iz Drugoga svjetskog rata, pojavljuje se na sličici uz natuknicu (s pogrešnom datacijom u šesnaesto stoljeće), dok se u tekstu ne spominje. Kada smo prvi put posjetili L, bio je ponedjeljak, dan po blagdanu Krštenja Gospodinova godine 2020, bilo je rano jutro, a mi smo, umorni i neispavani, stizali ravno s aerodroma, donoseći rukopis za štampu.

Dva sata trebalo je čekati da se otvore uredi, magla koja se širila dolinom Rajne pritiskala je krovove kuća, u općem se sivilu još nisu razabirale boje, i bilo je vrlo hladno. A onda se, najednom, nasred pješačke zone, u nekoć glavnoj ulici staroga grada pojavio oniži tamnoput muškarac, skladno građen, izrazito lijepa lica, koji je na podebelom i sasvim nepristalom konopu vodio vola. Vol je bio golem, glavom je išao skoro u ravni muškarčevih pleća. Zaustavili smo se, ukopali se u mjestu od iznenađenja, muškarac nam se nasmiješio u prolazu i rekao: “Guten morgen!” Za njim je išla žena, svjetlije kože, u vrlo neobičnim haljinama. Na rukama je nosila dijete koje nije prestajalo plakati. Tješila ga je, pjevušila mu na jeziku koji je zvučao kao arapski. Desetak metara iza nje iza ugla pojavio se mladić u trlišu, koji je na povocu vodio magarca…

Stajali smo tako nasred ulice u kojoj nije bilo nikoga drugog. Svi su dućani bili zatvoreni, preko nekih su izloga spuštene one starinske metalne rolete, samo su u dvije turske zalogajnice trajale pripreme za novi dan. U jednoj zabrađena je žena prala pod, u drugoj, preko puta, brkati je postariji muškarac strugao ostatke masti s ražnjeva za kebab.

Nakon što je neobična kolona prošla, nikoga više nije bilo na toj šetnici pustoga gradića L. Nas dvojica smo još neko vrijeme ostali tako stajati, jer nismo znali kamo bismo pošli i gdje bismo čekali da nam prođe vrijeme.

Pola sata kasnije, Turčin, za kojeg saznajemo da se zove Hasan, otvara radnju. Sjedamo za jedan od tri stolića, onaj koji je najdalje od vrata, naručujemo dva salepa, pitamo Hasana, koji se ljubazno smješka, tko su bili oni ljudi. Kaže da ne zna, ali po nečemu se prepoznaje da ne govori istinu. Ne želi govoriti da ne bi koga nehotice uvrijedio. Vidi moju odoru.

Poslovođa u tiskari, kojega prvi put srećemo, premda se već dugo elektronski dopisujemo ugovarajući posao, grafičar je s diplomom čuvene berlinske umjetničke akademije, po imenu i prezimenu reklo bi se da je Talijan. Potvrđuje nam ono što nam je već, možda, bilo na umu: upravo smo sreli Josipa, Mariju i njihovo djetešce. Mora da su tu negdje i trojica mudraca. Jučer se slavilo krštenje Gospodinovo, sinoć su razređene žive jaslice, a oni su, svi zajedno, prespavali još jednu noć u štali, i sad se idu presvući, pa na vlak za Köln. Ali prije toga moraju vola, magarca i sve tri ovce odvesti do klaoničkog kamiona. Tako je ove godine ispalo, nesretno, dodaje mladi poslovođa, životinje su stigle kao donacija, a nisu ih drukčije stigli zbrinuti nego ovako.

Dugo će nas, obojicu, poslije moriti savjest, pa ni danas nam nije svejedno kad se toga sjetimo, što nismo tad, kad nam je to poslovođa govorio, smjesta pošli za onim ljudima, možda životinje još nisu potrpali u klaonički kamion, i otkupili ih. Tjedni koji su potom naišli, mjeseci i godine, bili su strašni, ljudi su umirali od covida-19, kao od kakve starozavjetne zarazne bolesti, a nama je na savjest prisjedalo i na um padalo da smo, makar malo, pridonijeli tom općem umiranju svijeta jer nismo učinili ono što smo mogli. Jest da to nisu bili ljudi, nego jedan vol, magarac i tri ovce, ali nije li nam upravo epidemija pokazala da su ljudi bliže životinjama nego što smo mogli pretpostavljati. Covid-19 je, Bože mi oprosti ako griješim, upozorenje Gospodinovo da nam je i šišmiš brat, i da bi nas se njegove patnje trebale ticati, jer ćemo, možda, i sami tako patiti. A mi smo dopustili da jedan zdrav i mlad magarac, skupa s tri ovčice i volom, završe u klaonici. I to ne zato da bismo blagovali meso, nego zato što su ostali bez gospodara nakon što je prošlo božićno vrijeme. Kako, međutim, ovo ikome povjeriti, a da nam ne odvrati šaljivim prijekorom: manite se vi, braćo, praznovjerica!

Mjesecima kasnije, kada je epidemija odavno bila na vrhuncu, a Njemačka zatvorila je pred kugom svoje granice, morali smo ponovo na put, jer je trebalo dočekati prve otisnute arke. Stvar je bila kompleksna i komplicirana, kako u tehničkom i likovnom, tako još više u jezičnom pogledu. Naime, slovoslagari nisu znali naš jezik, pa su slagali slova naslijepo i ugluho, ne znajući gdje koja riječ počinje, gdje završava, i što te rečenice znače. Istina, dolazila je korektorica iz Kölna, umirovljenica, nekad čuvena profesorica na nekoj njemačkoj slavistici, koja nije preboljela smrt djeteta pa se propila i rano propala, i mentalno i profesionalno, ali u njen posao nismo bili sigurni ni mi ni poslovođa.

Tako smo sakupili sve papire i sva uvjerenja, obišli nadležne medicinske ustanove, nekoliko puta provjeravali i testirali zdravlje, i onda se polako, u vrijeme kada nitko više nigdje nije putovao, zaputili prema Njemačkoj. Putovanje se dodatno zakompliciralo i dugo je potrajalo. Naime, mog pomoćnika na putu je sastao akutni appendicitis, samo se jednoga jutra skvrčio na postelji naše hotelske sobe, ječao je poput kakva samrtnika, na što sam ja uspaničeno nazivao recepciju, recepcionerka je zvala hitnu pomoć, koja, pak, nije htjela doći, sve dok se ne osiguraju neophodne zaštitne mjere.

Proći će zatim četrdeset osam sati prije nego što mom asistentu, koji je već u nekoj vrsti delirija, temperatura preko tridesetdevet, zarežu desnu stranu trbuha, odakle šiknu gnoj, jer je toliko bilo potrebno da na svaki način provjere njegov identitet i da se uvjere da mimo toga što mu je puklo slijepo crijevo ne boluje od covida-19. Operacija koja se, rekli su mi, smatra rutinskom, i jednom od najstarijih kirurških intervencija koje se na jednak način obavljaju već stotinama godina, a možda i od vremena egipatskih piramida, u njegovom je slučaju potrajala dva sata, pa su ga opet prekosutra morali otvarati, jer se gnoj razlio na sve strane. Morali su mu, zamišljam to tako, oprati, kao za svinjokolje, sva crijeva, a onda i džigericu, i sve što se još unutra nalazi, dobro pritom pazeći da svaki od tih organa nastavi s radom.

Dvanaest dana nesretnik je prelazio s jedne na drugu stranu pa se onda vraćao. Spasila ga je na kraju njegova mladost. Ja sam svo to vrijeme spavao u motelu uz autocestu, da budem blizu kad se jednom ne vrati. Trinaestog dana stari mi je liječnik, po izgledu i govoru rekao bih da je Arapin, premda mu je na znački pisalo dr. Carlos, pružio ruku kao da mi čestita na dobivenoj okladi, i rekao da je moj asistent preživio. Proći će još sedam dana prije nego što ga puste iz bolnice, tako da smo nakon tri tjedna bolovanja bili spremni da nastavimo put. Ali onda je trebalo još jednom izvaditi sva ona uvjerenja, potvrde, osiguranja i testove, jer je svim našim papirima odavno bio istekao rok.

U gradić L stigli smo s mjesec zakašnjenja, umjesto sredinom studenog, bili smo tamo pred Božić. Ili precizno: u nedjelju, 19. prosinca. Mislili smo produžiti do Kölna, provesti dan u tom lijepom gradu, posjetiti katedralu, popeti se na vrh tornja s kojeg se pruža pogled daleko niz Rajnu i Vestfaliju, ali sve je bilo zatvoreno, ljudi su bili skriveni po kućama, a svijetom se širio neki čudan, do tada neiskušan strah. Ljudi su naročito zazirali od nepoznatih i stranaca, jer im se zbog nečega činilo da s njima stiže i zaraza. Ne može u ljudsku pamet da zaražen može biti i poznat, i nepoznat, i onaj koji ti je najvoljeniji i najbliži. Bolest oduvijek dolazi iz dalekih krajeva, od onoga što je nepoznato, neistraženo i tuđe.

Tako smo ostali u mjestu L, umjesto da idemo do Kölna. Smjestili smo se u pansionu kod nekog Grka, pomoćnika sam ostavio u sobi, svježi je oporavljenik, neka se odmara, neka odspava ako mu je potrebno, a ja ću prošetati naokolo.

Pošao sam bez cilja, opušten jer se u ovako malenom gradu ne mogu izgubiti, u džepu mi je kartica na kojoj je piše Motel Piraeus, adresa i broj telefona. Noge su me odnijele ravno u istu onu nekadašnju glavnu ulicu u starome gradu. Opet je sve bilo zatvoreno, sada zbog epidemije, a malobrojni prolaznici, s maskama na licima i pognutih pogleda, žurili su da se što prije sklone s ulice. Bolest koja se prenosi dahom kao da je u ljudima budila strepnju da se, možda, ne prenosi i pogledom. Ako bih slučajno i ulovio oči neke neoprezne i žurne prolaznice, u njima bih prepoznavao strah, koji se odmah pretvarao u gnjev: zašto je tako gledam i zar pomišljam, dok naokolo hodam u svojoj čudnoj odori, da sam zaštićen od bolesti i smrti?

Tako sam došao do crkve, koju za prošloga dolaska nismo obilazili: neobično malena i nekako tijesna crkvica, niskog portala, kakvog nikad nisam vidio na nekoj crkvi, tako da bi se malo viši čovjek morao sagnuti dok ulazi. Uhvatio sam za kvaku, starinsku kovanu, ali bilo je zatvoreno. Na crnim drvenim vratima puntinama je bio pričvršćen list istrgnut iz bilježnice za matematiku, s rasporedom bogosluženja. Papir je bio brižljivo plastificiran, da mu ne naškodi kiša.

Tada sam, odmah pokraj crkve, kroz otvorenu kapijicu dvorišta s orijentalnom kaldrmom ugledao zanimljivu građevinu: veoma stara prizemnica, podignuta vrlo davno od blata i slame, s čudnim slamnatim krovom, nalik pastirskom šeširiću, bez prozora, s prostranim dvokrilnim ulazom, koji je bio rastvoren, pa su se unutra vidjele ljudske prilike u živim i vrlo brzim kretnjama.

Ušao sam u dvorište, nesiguran. Jer ovo je Njemačka, ne ulazi se ovdje u tuđa dvorišta, pogotovo u epidemijska doba, kada je svatko svakome sumnjiv. U uglu, s lijeve strane, odmah ispod dvorišnoga zida, hrđala je stara odbačena vešmašina. Uz nju još neko smeće. Taj me je prizor ohrabrio. Kao da sam već bio kod kuće. Prišao sam kućerku, nisam odmah išao prema ulazu, oslušnuo sam glasove iznutra: govorili su, vikali, uglas raspravljali na nekom iskvarenom njemačkom, s kojim su se povremeno miješali glasovi drugih, nepoznatih jezika.

Čim sam im se pojavio na vratima, naglo su zamukli i zastali. Kao sleđeni gledali su u mene. Bio sam netko nepoznat, a odora me je, očito, činila važnim. Bio je to mali mračni stančić, s prastarom termoakumulacijskom peći i dva prozorčića sa stražnje strane, koja su gledala ravno u sivi zid susjedne zgrade. Bivša štala, ustvari konjušnica pri župnome dvoru, u kojoj se sad živjelo. Zemljani pod, od davnih ga vremena nisam vidio. Bijeli kreč po zidovima i nisko postavljene grede koje drže laku krovnu konstrukciju. Kauč iz Ikee, ormarić, kuhinjica, stolić s kompjutorom. I njih šest-sedam, u tom tijesnom prostoru, muškaraca i žena različite dobi, koji su, prije nego što sam ušao, pakirali stvari u drvene kutije i oko nečega živo raspravljali.

A vi ste?, obratio mi se oniži i podebeli Nijemac u radničkom kombinezonu i kaputiću od trliša. Pa je, tek tad primijetivši odoru, nastavio ponavljati: Vi ste, vi ste, vi ste… Kao da se ispričava na pitanju. Pružio sam mu ruku, zaboravivši da se u ovo vrijeme ljudi ne rukuju, dlan mu je bio grub i tvrd, kao u radnika, lice rumeno-ljubičasto i neobrijano, lice vječno pijanog autolimara.

Ja sam opat Sebastian, rekao je, uvodeći me u župni dvor. Ali svi me zovu Horst, pa me i vi možete zvati Horst. Odveo me je sa sobom jer nema se vremena, moraju se obaviti poslovi, zadnji je čas, a oni znaju što im je činiti, nas dvojica ćemo popiti jutarnji šnaps. Župni dvor izgleda kao mali barokni muzej, različit i od crkvice, i od one bizarne izbice, onakav kakvim i zamišljamo župne dvorove po malenim starim porajnskim i vestfalskim varošima.

Tu sam već dvadesetu godinu, govori mi sažaljivo, došao sam na zamjenu, jer se otac Michael iznenada, blago u Gospodinu, odijelio od ovoga svijeta. Imao je visok tlak, od mrzovolje. Otac biskup rekao je: Horst, samo na tri do četiri tjedna! Ti ćeš se već snaći, popraviti ako je nešto u župnom dvoru za pokojnim Michaelom ostalo pokvareno, a sigurno jest, dotrajala elektrika, dotrajale vodovodne cijevi, i onda ćeš sve lijepo i uredno predati novome župniku. Uredno ćeš u međuvremenu održavati službe Božje, toliko ti možeš, i bit ćeš umjeren u propovijedima i u piću, rekao je, i ovako podigao svoj dugi kažiprst. Poznajete li slučajno kažiprst pokojnoga oca biskupa Steinera?

Odmahnuo sam da rečeni kažiprst ne poznajem, a ni ostale prste, ali Horst je već nastavio sa svojom žalopojkom što su ga zaboravili tu, u gradiću L, na kraju Njemačke i svijeta, a poznato je svima da on nije za župnika, niti za bilo kakvog ozbiljnog posla, nego za molitve, šnapsa i sitnih kućnih popravaka. Nikada to ne mogu zaboraviti: za molitve, šnapsa i sitnih kućnih popravaka! Samo što na njemačkom jeziku to još mnogo bolje zvuči. Ali u tim Horstovim samosažaljivim riječima naslutio sam nešto što je u meni odmah pobudilo grdnu nelagodu: pa on me je s nekim pobrkao, on misli da sam došao da ga konačno oslobodim preteškoga njegova pastoralnog i društvenog tereta.

Odmah sam mu pokušao reći da ja nisam taj, slučajno sam ovdje, nešto je pogriješio, ali Horst se nije dao zaustaviti. Već mi je govorio o tome kako mu je kao bolesnom čovjeku, pomalo već i starcu, teško da svake godine rastura svoj maleni dom i da se preko Božića seli u garažu. Jest, rekao je Horst, priznajem, možda sam za to i sam kriv, jer se nisam htio useljavati u župni dvor. Zašto bih mirisom svojim i prisustvom remetio mir ovoga doma? To nije svećeničko, rekao je, nego je to općeljudsko pitanje! Ako ću samo tri tjedna ostati tu, i ako sam tu da po župnome dvoru ispopravljam kvarove, onda je primjereno da to vrijeme provedem u pokrajnjem stančiću, u bivšoj konjušnici i u štalici za božićno uprizorenje Isusova rođenja. Ni sanjati nisam mogao da ću u toj štalici dočekati Božić, i da ću se iz nje iseljavati. Ne jednom, nego evo već i dvadeset prvi put! Išao sam, govorio sam, pisao sam, žalio se, nastavljao je Horst, da bi mi otac biskup, ali ne više Steiner, jer on je umro, ni Steinerov nasljednik, koji je također otišao Bogu na istinu, nego biskup Johannes Carlos Echevarría, zapovjedio da se uselim u župni ured, zaprijetivši mi kaznom. Luđak!, kolačio je oči Horst. Venezuelanski fanatik! Manijak! Izgovarao je sve teže i teže riječi o svome nadređenome. Ali mi je onda napomenuo da slučajno ovu stvar kome ne spominjem, jer njemu ne pada na pamet da posluša biskupa Johannesa i da se useljava u župni dvor. Ja sam tu privremeno, naglasio je nekoliko puta. Učinilo mi se da je u stvarnome strahu da ga netko na silu ne izbaci iz njegova doma i ne preseli tu, i da mu više nije drago što mi je svoju nevolju ispričao.

Tako sam ga, da malo popravim stvari, upitao za taj običaj živih jaslica u gradiću L, koliko je stara ta tradicija? Mislio sam da će mi reći rečenicu-dvije, i da će poslije razgovor biti nastavljen nekim normalnijim tokom, ali Horst je, izgleda, o svemu pripovijedao na jednak način, i u svemu je postojalo nešto što je prijetilo opstanku i održanju njegova svijeta.

Precizno se zna godina prvih živih jaslica, rekao je Horst. Bilo je to 1861, kada je za župnika postavljen stanoviti pater Anton, Albanac, rodom i životom iz Skadra, učen čovjek, pisac i sastavljač “Albansko-njemačkog rječnika s gramatikom” i prevoditelj svetih spisa na albanski, koji je, međutim, naglasio je Horst govoreći o pateru Antonu, nemajući svijest o tome da pomalo govori i o sebi, živio dva posve odvojena života: u jednome, onom duhovničkom i znanstvenom, bio je čovjek europskoga duha i sudbine, u drugome, privatnom, porodičnom i emocionalnom, bio je divljak s Balkana. Upravo tako je Horst rekao za patera Antona: divljak s Balkana!

Imao je brata, i taj je brat u afektu ubio čovjeka, Albanca, suplemenika, katolika! Brat je, međutim, imao i ženu, koja je bila noseća. A među balkanskim se divljacima toga doba, svejedno jesu li Albanci ili su Slaveni, kada netko nekoga ubije stvar rješavala tako, objašnjavao mi je Horst, da onda porodica ubijenog bira, kao u dućanu, kojeg će od brojnih ubojičinih rođaka za osvetu ubiti. Pater Anton bježao je s bratom i bratovom nosećom ženom ravno u Köln, biskupu s kojim je prijateljevao i dijelio s njim filološke fascinacije. Ne bi razgovarali o Bogu, nego o glagolskim vremenima u jezicima centralnoafričkih urođenika! Budale, rekao je Horst, nevoljnici obojica, naglasio je. Intelekt s viškom sadržaja gori je od svake seksualne nastranosti, unosio mi se u lice i kolačio oči. Iz usta kao da mu je zaudarao organizam umoran od života i šnapsa. Horstova jetra rezignirala je u potpunosti, ali duh bio je živ.

I onda je, kaže Horst, biskup mimo svih pravila namjestio patera Antona za župnika u mjestu L. A pater Anton je uredio već ruševnu i u to vrijeme nepotrebnu konjušnicu, i u njoj priredio žive jaslice. Pogađate: Josip je bio njegov nesretni brat, Marija mu je bila snaha, s trbuhom do zuba, dok su ostale uloge odigrali odavno već zaboravljeni viđeniji građani. Jer tko bi kraljeve ili mudrace mogao odigrati, nego oni najviđeniji? Te prve godine zbilo se i to čudo, nastavljao je nešto mirnije Horst, da je u toj štalici, u tim jaslicama, Marija rodila na samo božićno jutro. Jedan od mudraca, umjesto darivana novorođenca, srušio se u nesvijest.

Sljedeće godine sve se ovo ponavlja, osim što Antonova snaha više ne rađa na Božić. Ali kažu da je sljedećih desetak godina, koliko su ona i muž imali svoje uloge u jaslicama, na svaki Božić Marija bila trudna. Pretpostavljam da su ludi Balkanci, govorio je Horst, ciljali ponovno božićno rođenje, još jednu savršenu inscenaciju, totalni teatar, ali Bogu se to nije svidjelo, pa su im se djeca, muška i ženska, rađala prije ili poslije Božića.

Njihova uloga u povijesti župe tu prestaje. Nema ih ni u gradskim legendama i kronikama. Čak ni u novinama, jer L je, kazuje Horst, u to vrijeme imao i gradske novine, premda je bio još manji nego danas, i bilo je manje pismenog svijeta. Životopis patera Antona moguće je rekonstruirati, do vrlo kasnijih godina ostaje župnik u L, a zatim živi u biskupskoj palači u Kölnu, gdje je postojala neka vrsta staračkog doma. Živio je punih devedeset i devet godina. I do pred smrt je vrijedno sastavljao svoje pravopise, rječnike i gramatike. Njegov priručnik o oslovljavanju posluge i podređenih u njemačkom jeziku desetljećima se pretiskavao i koristio kao literatura na filološkim studijima. Nestalo ga je tek s padom Trećega Reicha, kada je postalo zazorno baviti se gramatičkim distanciranjem između društvenih grupa.

Nakon odlaska patera Antona iz L tradicija živih jaslica je bez prekida održavana. Ako bi nastupio poneki manje maran župnik, rekao je Horst, župljani bi ga živo podsjetili na red u gradu. Mnogo je tu priča, jedna kelnska profesorica doktorirala je na tradiciji živih jaslica u našemu gradu, ali njezin rad nije objavljen u knjizi. Svaki starosjedilac, premda je takvih sve manje, ima po nekoliko priča na ovu temu. Svakome je netko iz šire obitelji igrao Josipa ili Mariju, svatko je imao nekog šašavog ujaka, strica neženju, djeda ili rođaka koji se proslavio ulogom jednoga od trojice kraljeva. Recimo, taj vaš poslovođa u tiskari, drag i vrlo obrazovan čovjek, roditelji su mu u L stigli čak sa Sardinije, bio je mali Isus. I nimalo nije prema tome ravnodušan, uskliknuo je Horst, samo ga priupitajte o tome, pa ćete vidjeti. Svi oni, naime, bez obzira na to jesu li religiozni, vjeruju li u Boga, jesu li u međuvremenu otpali od Crkve, pomalo osjećaju kao da su srasli s tim svojim ulogama. Kad ih za nedjeljnog bogosluženja gledam, njih desetak, jer više ih nikad i ne dođe, znam im po izrazima lica, čak i ako ih se ne sjećam, tko je bio Josip, koji je tko bio mudrac, a koji je izrastao iz maloga Isusa. Ovdje se i na ulici žene mogu razlikovati po tome jesu li Marija, ili nisu Marija. Onima koje nisu kao da nešto nedostaje, Horst je skupio oči nišaneći svoju misao, kao da imaju samo jednu polovicu lica, dosjetio se što će reći.

Sve do Velikog rata, rekao je, zna se i godina, bila je 1917, bilo je uobičajeno da se glumci ne mijenjaju – nasmijao se upotrijebivši riječ glumci – a onda se dogodio neprijatan incident. Brunhilde, supruga gradskog notara, nekoć veoma lijepa žena, koja je, međutim, ulazila u neke delikatne ženske godine, pa se prilično udebljala, više nije, nakon sedamnaest uzastopnih Božića, mogla biti Marija. Možda bi joj to i dopustili da nije bilo rata. Glad je vladala, djeca su umirala od neimaštine, svijet se stanjio i izdužio, a Marija u jaslicama kao slonica. Kad joj je župnik pokušao samo nagovijestiti da je vrijeme za promjenu, ona mu je smrtno ozbiljno odvratila da to neće ići, jer da je ona, Bože mi oprosti, Marija osobno. Ne, ti si Brunhilde, rekao je župnik. Tako me zovu, ali ja sam Marija, uzvratila je mirno. I tako je započela prepirka, koja se pretvorila u širi prijepor, a grad se podijelio u dva tabora. Jedni su, štiteći notarevu suprugu, govorili da ne postoji nikakav razlog zbog kojega bi ona prestala biti Marija: ako je malo starija i malo šira, mi se dobro sjećamo kakva je bila kad je bila mlada. Uostalom, rekao je Horst da su govorili ti, odakle se može znati kako je izgledala Isusova mati? Pa ne mislimo valjda da je izgledala onako kako je zamišljaju svi ti kič slikari. A drugi su, zastupajući stranu gladnih, inzistirali kako nije moralno, osim što je nakaradno, da debela postarija žena igra mater tek rođenog djeteta, pa još Božjega prvorođenca.

I kako se narod sve više žestio, to nitko nije stigao ni primijetiti da je uskoro Brunhilde sasvim sišla s uma. Možda je u početku sve bila igra, a možda i nije. Ali sad je, govori Horst, ona bila posve uvjerena u to da je Bogorodica, koja će na svijet donijeti Krista, na svijet će donijeti Mesiju, osobno! Pritom, nisam to napomenuo, gradski notar, mislim da mu je ime bilo Jakob, i Brunhilde, nisu mogli imati djece. On je bio nesretan zbog toga. Nesretna je bila i ona. Možda je i to bio razlog što je tako dugo igrala ulogu u tom pučkom prikazanju. Imala je vremena, jer nije imala djece. Pa je na kraju u svojoj nesretnoj glavi iskombinirala priču, oprosti mi Bože, ali luđu od najluđe, da će za Božić roditi Isusa Krista. A ti koji je ne žele pripustiti u štalicu i u prikazanje, interpretirao je Horst, odbijaju Spasitelja, i šalje ih sam nečastivi.

Tih dana, pred Božić 1917, zaljuljao se gradić L, građani su se sukobili oko nečega što je bilo jednako udaljeno i od vjere, i od razuma, i samo je iznenadna smrt nesretne Brunhilde, srušila se tu, na glavnoj ulici staroga grada, i nisu je mogli povratiti, spasila zajednicu od rasapa. Jaslice su na kraju bile postavljene, narod se izmirio u gladi i jadu, ali sjećanje na Brunhildino mučeništvo oživjet će petnaestak godina kasnije, među onima koje nisu zanimali ni Crkva, ni Božić, ni rođenje Spasiteljevo.

Od sljedećeg je Božića tadašnji župnik uveo pravilo da nitko ne može dvije godine zaredom biti Marija, Josip, Baltazar, Melkior ni Gašpar. Nekoliko godina zatim njegov je nasljednik otišao dalje, pa je odlučio da nitko dvaput u životu ne može igrati istu ulogu u živim jaslicama. Tako je od sredine dvadesetih potraga za onima koji će ta dva tjedna božićnih blagdana poživjeti u bivšoj župnoj konjušnici i pred plahom publikom uglavnom nijemo i bez riječi igrati ulogu svete obitelji i njihova tri gosta, postala vrlo ozbiljna, odgovorna i naporna dužnost. Moralo se naokolo putovati da bi se pronalazilo dobrovoljce.

S dolaskom Hitlera na vlast i s početkom nacističkog terora, rekao je Horst, a ja sam po toj njegovoj frazi “nacistički teror” zaključio da je Horst uza sve drugo i ljevičar, započelo je strašno doba za našu crkvu i sve građane. Najinteligentniji i najopasniji među mjesnim nacistima, fanatik i sadist, član stranke od 1929, pripadnik SA, bio je liječnikov sin i bivši Isus. Vjerojatno je on, ili netko iz njegova kruga, izmislio tu suludu legendu o Brunhildinom mučeništvu i o toj Mariji, koja je na svijet željela donijeti Mesiju, spasitelja njemačkog naroda. Spriječio ju je župnik, pokršteni Židov. Doista, govorio je Horst, taj župnik koji je Brunhildu zaustavio da i osamnaesti put ne bude Marija, bio je Židov.

Proviđenje je htjelo da je u godinama nacional-socijalizma u našem mjestu za župnika postavljen redovnik koji je, doista, vjerovao u Boga. Zvao se Manfred Steinbach. Ja dobro znam, naglasio je Horst, iskolačivši mi oči u lice i zapahnuvši me vonjem svoje napaćene utrobe, ja veoma dobro znam što mislim kada kažem da je pater Manfred vjerovao u Boga. Nijedna duša nije istovremeno tako sigurna i tako izložena kao duša onoga koji vjeruje u Boga, rekao je, a ja sam se najednom naježio. Kao da sam noktima prešao preko školske ploče. Kao da me je pogledao netko s drugog svijeta, a ja sam tog trenutka postao svjestan toga da drugi svijet postoji. Nijedna duša nije tako sigurna i tako izložena kao duša onoga koji vjeruje u Boga.

Poslušajte me, dragi gospodine, rekao je Horst, i potapšao me po koljenu. To je drugi put da me je dodirnuo. Prvo je bilo rukovanje. Ali kao da to nije bio onaj čovjek, premda je izgledao isto. I još je bio neuredniji, niz to crveno-ljubičasto lice slivali su se potočići znoja. Na čas sam zažalio što sam pomoćnika ostavio u sobi. Morali smo tu zajedno biti i ovo čuti.

Godina je 1941, govori Horst, Božić pred susret smrtonoša na Wannseeu i Endlösungu, a pater Manfred sakupio Svetu obitelj kao iz kakve germanske vjeronaučne početnice: Josip, visok i plavook, reklo bi se pravi nordijski tip, a Marija mlada, jedva da joj je osamnaest, lijepa kao s ruske ikone. A kraljevi baš onakvi kakvima bi trebali biti kraljevi s Istoka. Ljudi dolaze, gledaju ih i dive se. Nitko te ljude ne poznaje, ali uvriježilo se odavno da župnik dovodi glumce i iz vrlo dalekih krajeva. Samo se za malog Isusa zna čiji je: sin obućara, mobiliziranog u Wehrmacht, koji upravo ratuje negdje u Rusiji.

Ne znam je li ikome bio neobičan taj višak općeg sklada u jaslicama patera Manfreda, za kojeg se znalo da doista vjeruje u Boga. Ali liječnikovom sinu, tom Isusu Kristu iz naših jaslica za godinu 1908, kao da je upravo to bio znak: posljednjeg dana prije blagdana Krštenja Gospodnjega, i kraja božićnih slavlja, upali su u štalicu, uhitili Svetu obitelj i mudrace, te ih zatočili u podrumu gradske vijećnice, da bi ih sljedećega dana, pred očima prisutnih građana i privedenog patera Manfreda, strijeljali nasred glavne ulice staroga grada. Ako pogledate na zgradi broj 19, vidjet ćete po temeljnoj boji na fasadi nešto svjetlije krugove, njih dvanaest. To su tragovi od metaka ispaljenih u petero Židova, na dan Krštenja Gospodnjega 1942. Samo je mali Isus vraćen majci. Otac mu se nikad nije vratio iz Rusije. Pao je u sovjetsko zarobljeništvo, i ne znaju mu se sudbina ni grob.

A što mislite da su učinili s paterom Manfredom, pitao me je Horst. Ne znam, odgovorio sam, osjećajući kako me podilazi jeza. Pustili su ga kao da se ništa nije dogodilo, uzviknuo je Horst! Ja znam, nastavio je, što bi tad učinio svaki drugi čovjek: prestao bi vjerovati u Boga! Jer što je to, najednom, s našim dragim Bogom, ako je moguće da strijeljaju Mariju, Josipa i sva tri kralja, i to na osnovu nepobitnog dokaza da su svih petero Židovi, pa još pod optužbom da su oskvrnuli i obeščastili arijevskog dječačića, čedo njemačkoga ratnog junaka i njegove čestite njemačke žene? Što je s Bogom ako se po Njemačkoj 1942. tako ubijaju ljudi. Kažem vam dobro, upamtite, svatko bi, osim patera Manfreda, od tog dana nevjerovao u Boga. Jedni bi svoju nevjeru dobro skrili, drugi bi je javno pokazali, ali bi je i jedni, i drugi preživjeli. Treći, koji ne bi bili u stanju tako živjeti, sami bi se ubili. Pater Manfred nije mogao, a da ne vjeruje u Boga, pa je poludio. Kako je njegovo ludilo izgledalo, ja to ne znam. Jer se nisam usuđivao da pitam, rekao je Horst, a nitko o tome nije sam od sebe govorio. U svakom ludilu ima sramote, a ljudi vole da prenose tuđu sramotu. Ne znam kakvo je to moglo biti ludilo patera Manfreda, pa da nitko o njemu ništa nije sam od sebe želio reći. Možda da upitate vi, predložio mi je Horst, pa da mi kažete što su vam odgovorili? Evo, živ je mali Isus, gospodin Ernst Wessel, predsjednik SPD-a u našem gradu, osamdeset mu je već, ali ne žele ga mijenjati, tako je dobar, pa da njega upitate kakvo je bilo ludilo patera Manfreda?

Sutradan, u ponedjeljak 20. prosinca, odmah smo se nakon doručka otputili u tiskaru. Pomoćnik se dobro naspavao i odmorio, kao da su nestali svi tragovi njegova bolovanja i svakodnevnih šetnji po Sirat ćupriji – kako bi to rekli muslimani – pa smo mogli da nastavimo odavno započet posao. U tiskari nas je dočekao naš poslovođa, samo što smo ga sad drukčije gledali, evo ga: mali Isus!, šaptao sam pomoćniku, a on je samo gledao i upijao. Poslije smo s njime išli na ručak u internu menzu, jer nijedan restoran zbog epidemije ne radi, pa smo usput razgovarali o poslu, ali od tog razgovora nije bilo koristi. Osim što bismo svako malo navodili priču na Božić, na običaj živih jaslica, on nije znao za patera Antona, uskoro se više nećemo sjećati tog razgovora, niti će nam on biti važan.

Naime, iste noći smo se, jedan za drugim, teško razboljeli od korone. Ujutro temperatura je obojici prelazila 38, stigao je liječnik, pregledao nas, a zatim pozvao hitnu pomoć koja nas je prevezla u kelnsku bolnicu. Nismo mi baš tako loše, bunili smo se, ali nitko nas nije slušao. Ako još uvijek niste loše, onda ćete biti!, rekao je medicinski tehničar, mlađi čovjek, Srbin, kojemu, tako mi se učinilo, nismo bili simpatični. Dolaska u bolnicu se, međutim, ne sjećam, kao ni većine onoga što se zbivalo u sljedećih sedam dana, ali upamtio sam dobro košmare u koje sam, čini mi se, bez prestanka tonuo, samo prelazeći iz jednoga u drugi. U bunilu obično nema sjećanja, niti se snoviđenja mogu konzistentno upamtiti, budući da ni sama nisu konzistentna. Ali meni se čini da sam upamtio sve, i da je jednu od glavnih uloga u mojim morama imala Blažena Djevica, koja bi povremeno bila Bogomajka, a onda je postajala luda Brunhilde. Kako bi san bivao strašniji, a meni se činilo da se dijelim od duše i tonem u pakao, tako se onda odnekud, iz paklenoga smrada, iz pletera živih gujavica, iz ralja smrti koje su izgledale kao ćelava vagina mrtve logorašice s fotografije u nekom američkom dokumentarnom filmu, pojavljivala Marija, nježno je polagala malog Krista na slamu, ostavljala ga na čuvanje brižnom Josipu, pa je silazila s jaslica, izlazila iz štalice u gradiću L, i dolazila mene da spašava. Ali čim bi mi bilo malo bolje, čim bi nestalo smrada i gujavica, i ne bi mi se više priviđali užasi kakve sam jednom davno vidio i nisam ih upamtio, Marija je postajala luda Brunhilde, i sve bi postupno bivalo sve gore i gore.

Pomoćnik je lakše prebolio, dok su mene u jednom trenutku htjeli staviti na respirator. Rekao im je neka to ne čine, respirator je potrebniji za nekoga drugog, a ja se već odijelio od duše kad sam prvi put na sebe navukao ovu odoru. Nisu ga razumjeli, mislili su da bulazni. Ni ja ga nisam razumio kad mi je ovo poslije pričao. Što to znači da sam se odijelio od duše? Samo su mrtvaci odijeljeni od svojih duša? I skoro da me pomalo i zapeklo što me se tako brzo odriče. Ili što se odriče mog života. A to jedno je te isto. Čovjek je njegov život. Čovjek je ono čega se sjeća. Čovjek je ono što najbliskiji o njemu mogu ispripovijedati. Tako je od Isusa Krista i evanđelja, pa do nas današnjih.

Ali nisu me stavili na respirator. Ili je moj pomoćnik bio toliko sugestivan, ili su liječnici bili sigurni da ću preživjeti. Kada žena plod u trbuhu nosi duže nego što je predviđeno, kaže se da je prenijela. Tako sam, možda, i ja prenio svoj život, iako je bilo predviđeno da umrem. A smrt je novo rođenje. Smrt je kao trudnoća.

Neko vrijeme bilo mi je teško ponovo govoriti o nama. Teško mi je bilo govoriti u prvom licu množine, onako kako sam uvijek govorio, i kako čovjek moga zvanja govori prije nego što padne u velike životne neprilike. Osjećao sam, naime, da me je pomoćnik izdao. Prepustio mojoj sudbini. Odgurnuo niz rijeku, onako kako ribolovac nogom odgurne životinjsku strvinu, koja je odnekud doplovila. Ja sam njega čuvao dok je on umirao, ali on mene nije htio sačuvati. Pitao sam ga: zašto? On se najprije zbunio, pa se zabrinuo i na kraju veoma rastužio. Mislio sam, rekao mi je, da ste vi naspram mene besmrtni. Ni smrt vam ne može ništa! Mislio sam da ste mnogo puta već umrli. Ja sam vas svojim očima gledao! A odmah zatim bili ste živi.

To sam mislio, a sad više ne znam što da mislim, rekao je. Zatim smo šutjeli sljedeća tri dana. Bez riječi smo napuštali motel, rastajali se i pozdravljali s poslovođom tiskare, objašnjavali mu što se dogodilo, govorili da moramo ići, da ćemo knjiški blok pregledati sljedeći put, i da knjiga može čekati. Barem je ona besmrtna! To smo mu rekli, premda nismo progovorili ni riječi, a ja sam tad ispod oka pogledao pomoćnika. Gorko se nasmiješio na konstataciju da je barem knjiga, ova knjiga, besmrtna. Besmrtno može biti samo ono što nikada nije bilo živo.

Sad čekamo da prođe Božić, možda i da mine siječanj, pa da se polako krene na put. Do tada će biti sasvim dovršen ogledni primjerak knjiškog bloka. Dolazi vrijeme za korekture i ispravke. Dolazi vrijeme dugog kajanja. Mi smo spremni za to. Takvi se ovdje rađamo. I nema više vremena za čekanje. Vrijeme je da i mi dobijemo svoju knjigu, i da se svijet nakon toga zaustavi, onakav kakav je na crkvenom svodu. Smrtno je samo ono što nije savršeno.

Nekoliko dana po našem otpuštanju iz bolnice u Kölnu, i odlasku iz gradića L, od korone je umro Ernst Wessel, predsjednik mjesnog SPD-a, jedini iz Svete obitelji 1941. koji nije strijeljan. Nisam ga stigao upoznati ni pitati o spasiteljevu ludilu.

(Nije dopušteno prenositi ovaj sadržaj bez autorove dozvole. Preuzimamo s autorova portala. Tekst je objavljen u e-časopisu Ajfelof most, 26. 12. 2022.).

MOŽETE PODRŽATI AUTOGRAF PA I NAJMANJOM MOGUĆOM UPLATOM NA NAŠ RAČUN ILI PREKO PAYPAL-A. MOŽETE NAZVATI BROJ 060 866 660 / Tel.: 0,49€ (3,75 kn); Mob: 0,67€ (5,05 kn) po pozivu (PDV uključen) ILI POŠALJITE SMS PORUKU sadržaja PODRSKA na broj 667 667 / Cijena 0,82 € (6,20 kn). Operator usluge: Skynet Telekomunikacije d.o.o., info telefon: 01 55 77 555. HVALA! ZA VIŠE INFORMACIJA KLIKNITE OVDJE.

Još tekstova ovog autora: