Najvažnije utakmice su one za čovjeka i humanost

U našem prolasku živahnom medinom Marrakecha, desetak dana prije početka Svjetskog nogometnog prvenstva, privlačili smo pažnju Marokanaca koji su u nama prepoznavali neku drugačiju, zanimljivu turističku grupu i pitali se tko smo i odakle smo.

Radoznalo bi nas promatrali, komentirali, svako malo zaustavili i zapitali odakle smo. ”Croatia! Modrić!”, veselo bi uzvikivali. Brzo bismo uspostavili razgovor na engleskom, ili ponekad i mješavini francuskog, engleskog, arapskog i gestikulacije. Razumjeli bismo se.

Radosno i otvoreno su nam iskazivali gostoljubivost. Komunicirali bismo osmijehom s obje strane uz obostrano izraženu želju da obje reprezentacije idu dalje, u sljedeće kolo svjetskog prvenstva.

Razdragao nas je njihov pristup, humanost i stav ”mi smo u redu, vi ste u redu” i želja za zajedničkim uspješnim stremljenjem, ne samo onim vlastite nacije prema nogometnom vrhu.

”Možemo i zajedno do vrha”, nalazili bismo kompromis. Mahali bismo im na pozdrav i nastavljali dalje osjećajući se dobro u gostoljubivom marokanskom okruženju, uz geste prihvaćanja i skromnosti marokanskih ljudi i divne zemlje – duhovnog i geografskog mosta između Afrike i Europe, sredozemne oaze egzotike, bogate kulture i duhovnosti.

Sredozemno more naše zemlje od pamtivijeka je vezalo i spajalo, a ne razdvajalo. I razvoj humanizma, pisma, filozofije, medicine prelazilo je stoljećima vode Sredozemlja i u Europu donosilo dah napretka.

Danima potom, za vrijeme svjetskog prvenstva sam uz članove obitelji, radno okruženje, prijatelje, od kvartovskih do onih s drugih meridijana Afrike, Azije, Amerike, iz utakmice u utakmicu, veselo pratila odlične partije naših Vatrenih, primala iz svijeta čestitke, znakove podrške i divljenja uz igru hrvatske reprezentacije.

Svi mi ljubitelji vještine ”od baluna” kao jedno smo zadržavali disanje uz sekunde važnih, no propuštenih šansi na vratnicama protivnika, još više skakali od sreće uz one realizirane prilike, posebno jedanaesterce, i s oduševljenjem stremili još dalje posebno nakon što je i veliki Brazil otpraćen kući.

Veselilo me je i ”nogometno otkriće” marokanske reprezentacije i nadahnuće kojim je, nakon remija s Hrvatskom, i ona uspješno ”plovila” nogometnim travnjacima dalje. Preko obola koji je igri dao i njihov i naš trener Vahid Halilhodžić i koji ih je dobrim dijelom i spremio za Mundijal, uz još svjež utisak na netom upoznatu marokansku zemlju, i mi, turistički povratnici iz Maroka, uživali smo u njihovoj radosti.

I kao po planu i dogovoru sklopljenom u gužvi stare marokanske medine, želja Marokanaca da zajedno prođemo dalje – obistinila se. U sjajne dane uživanja u nogometnom sportskom umijeću, kada kao da se svijet slio na jednom mjestu, kao da je upaljena jedna šibica djevojčice iz Andersenove bajke. I kao da se svatko u svojem kutku osjetio da mu je svjetlo, ugodno i toplo. Trenuci uz žižu zapaljene šibice Svjetskog nogometnog prvenstva.

Zanemareni konflikti, svakodnevni problemi, rast cijena, recesija, neispunjeni rokovi, obnove, neizvjesnost prigrljenja eura na ulasku u oluje Europe. Broncom oko vrata naši su nogometaši pri dogorijevanju šibice još jednom potvrdili nogometno umijeće obznanjeno u Francuskoj 1998., potom u Moskvi pred četiri godine.

A Maroko, ti lavovi s Atlasa, odmah iza nas.

No blještavilo i sjaj predivne priče, kao i dogorijevanje jedne šibice, brzo je završilo. U našim redovima to nije bio slučaj.

Po prestanku Svjetskog nogometnog prvenstva, kada su se pogasila i posljednja svjetla kraljevskih marokanskih stadiona, svi momci su se vratili kućama.

Prvi su na ulicama Maroka, glavnog grada Rabata i drugih njihovih gradova, i televizorima marokanskih domova dočekani ”na diku i ponos”. Nikada ni jedna zemlja s afričkog kontinenta nije otišla tako daleko. A posebno su u zemlji bili ponosni na njihovu humanu gestu i jednoglasno donesenu odluku reprezentativaca da sav, na Svjetskom kupu zarađen novac, poklone u svrhu sredstava za djecu s potrebama i siromašnim obiteljima.

Jürgen Klopp, briljantni trener Liverpoola, donosi tu vijest na svojem Instagramu uz sliku ponosne marokanske reprezentacije. U trenutku kada vidim vijest ona je praćena odobravanjem od strane 128 tisuća ljudi i uz 5.000 komentara prožetih izrazima divljenja, uvažavanja humanosti i brige za one kojima je podrška najpotrebnija.

Na ulicama Hrvatske u to vrijeme priča završava općim veseljem građana i još jednim spektakularnim dočekom hrvatske reprezentacije od aerodroma preko zagrebačkih avenija do središnjeg zagrebačkog trga. Slično je na ulicama i trgovima ostalih hrvatskih gradova.

Radost dijela građana uvećalo je uzvikivanje pozdrava ”Za dom spremni” koji, znamo, po značenju u lokalnoj upotrebi, odgovara uzvikivanju ”Heil Hitler” u Njemačkoj gdje se tamo politički odgovorna zemlja prema vlastitoj neslavnoj povijesti jasno odredila u prošlosti i takav čin strogo sankcionirala i time davno, sredinom prošlog stoljeća, riješila problem.

U Hrvatskoj nadležni uz ponavljane ”prigode” s navedenim sadržajem koje više nisu eskalacija, već slične manire usvajaju i urednici tiražnih novinskih magazina (primjerice, Večernjeg lista) da se i ne spominju listovi desnice, i prešutno nastavlja njegovati licemjerno političko poručivanje te nalazi za slične postupke opravdanje i razumijevanje.

Bez odgovornosti i samokritičnosti djeca koja ”sazrijevaju” u ”mladoj demokraciji” na najboljem su putu da završe najbolju školu emocionalne, ljudske, političke i povijesne nepismenosti i nezrelosti.

I u nastavku je tako dijelu razdraganih građana radost dočeka sportaša pomutilo nezadovoljstvo programom dočeka na trgu hrvatske metropole i voditeljskim dvojcem čiji je voditeljski stil iziritirao prisutne na trgu, kao i uz TV i radio-prijemnike s kulminacijom u utisku da je jedan od nogometaša bio prekinut u pjevanju pjesme koju je publika zdušno prihvatila, kada je na licu mjesta situacija poprimila obilježja visokog rizika jer je zapjevana pjesma lokalnog domoljubnog pjevača, ikone desnice, Marka Perkovića Thompsona, čije pojedine pjesme obično prate zdušna podizanja ruku na pozdrav endehaziji – nacionalnoj tvorevini Hrvatske u prošlosti u čijem nastajanju nije bilo humanosti i uvažavanja drugih i drugačijih, pa ni kada su bila u pitanju njihova djeca.

To su najbolje osjetili drugačiji, Židovi, Srbi, Romi, ljudi drugačije idejne orijentacije. I to je dio povijesne lekcije koja je preskočena kao i važnost bontona u komuniciranju s drugima. I mjera dobrog ukusa.

Nezadovoljstvo voditeljskim dvojcem ubrzo je preraslo u vrijeđanje na osobnoj razini, profesionalnoj, potom i političkoj razini i na mrežama uskoro posve zasjenilo veselje uz dolazak hrvatske nogometne reprezentacije, divljenje postignutom sportskom uspjehu odrađenom za Hrvatsku, i za sebe.

Posve neprihvatljiva komunikacija na mrežama nastavila je kolati do čina verbalnog nasilja. Priča zapaljena uz šibicu, dogorjela gašenjem svjetala Svjetskog kupa, brzo je poprimila prizvuk svakodnevne vijesti, možebitno opasnog, uznemirujućeg, za nekoga suznog i psihički uznemirujućeg ishoda, no samo još jedna u nizu izgovorenih o činu nasilja u nas dok se njime odgovorni ne pozabave na primjeren, odgovoran način.

Dok se nastavlja govoriti rječnikom ulice, a u javnim obraćanjima uz izjave političke korektnosti. I dijelim mišljenje kolege psihijatra dr. Ante Bagarića o potrebi rada na izgradnji poštovanja i prihvaćanja drugoga, razumijevanja i rada na vlastitoj samokritičnosti i tolerancije.

Važnost toga naglašavam u svakodnevnom radu i s pacijentima željnim psihološke podrške. No tko će raditi s onima koji ne traže i ne žele promjenu.

Destruktivni kapacitet i govor mržnje poput infekcije je koja buja poput tumoroznog tkiva i može ga se odstraniti samo trenutnim odstranjivanjem, ovdje promptnim angažmanom nadležnih tijela, policijskih, pravosudnih, do medicinskih u slučaju psihološke traume nakon izloženosti ”stupu medijskog srama” nepoćudnih uhu i oku.

A sve bi se intervencije izbjegle da je pravovremeni kućni, vrtićki, školski i društveni odgoj zadržan u gabaritima humanog odgoja i bontona.

Da se riješi ta dugo uzgajana kipteća frustracija udovoljavanja političkoj korektnosti i navike licemjernog postupanja i zamijeni realnom brigom za čovjeka. Pred mikrofonom ili porušenom domu Petrinje, Gline i Siska. I tako je voditeljski dvojac ”ukrao” radost dočeka nogometaša.

Uz blagdane mirnog Božića i Nove godine nakon bloka reklama na TV-u potom uslijede tradicionalne poruke o dobrim željama, zajedništvu i lijepim namjerama. Utakmicu humanosti i ljudskosti teže je odigrati nego nogometnu: i nama, i nogometašima.

Nade ipak ima: marokanski reprezentativci s početka priče, tu su utakmicu za svoju zemlju, djecu i obitelji s potrebama, tu najvažniju utakmicu dobili.

 

MOŽETE PODRŽATI AUTOGRAF PA I NAJMANJOM MOGUĆOM UPLATOM NA NAŠ RAČUN ILI PREKO PAYPAL-A. MOŽETE NAZVATI BROJ 060 866 660 / Tel.: 0,49€ (3,75 kn); Mob: 0,67€ (5,05 kn) po pozivu (PDV uključen) ILI POŠALJITE SMS PORUKU sadržaja PODRSKA na broj 667 667 / Cijena 0,82 € (6,20 kn). Operator usluge: Skynet Telekomunikacije d.o.o., info telefon: 01 55 77 555. HVALA! ZA VIŠE INFORMACIJA KLIKNITE OVDJE.

    •  Dok se oružje ne hladi, a usta puna zazivanja humanosti
    •  Jedna za sve, sve za jednu
    •  Afganistan: glas za pravo obrazovanja djevojčica
    •  Dok zazivam/o Tina u Masarykovoj
    •  Prevencija, liječenje i rehabilitacija bolesti ovisnosti
    •  Kolektivna terapija protiv govora nesnošljivosti i mržnje
    •  Nesigurnost mladih ogledalo je društva
    •  U koloni oduševljenih Elvisom i harmonikom
    •  Mentalno zdravlje: u zdravom tijelu zdrav duh
    •  Ima li nade da put nekog Jazda krenu svi isključivi?

> Svi tekstovi ovog autora