Jedna za sve, sve za jednu

U sunčane dane, kao što su bili ovi listopadni, žuti, smeđi, crveni, poput lišća parka kojeg volim, i rado bih ih i sama zadržala potezima kista, lijepo je odšetati put gornjogradskih zagrebačkih muzeja. Obići i Galeriju Klovićevi dvori, ”domaćicu” projekta još uvijek zatvorenog, dragog mi Muzeja za umjetnost i obrt, i uživati u još svega par dana otvorenoj velikoj izložbi, posvećenoj aktericama Kluba likovnih umjetnica pod nazivom ”Jedna za sve – Sve za jednu, Klub likovnih umjetnica 1927.-1940.”

***

Kako su posebne žene -umjetnice slikale, razmišljale, kakve su im sudbine i umjetnički, i životni putevi bili u godinama prve polovine dvadesetog stoljeća? S koliko su ustrajnosti i hrabrosti, unatoč ponekad nemilosrdnim i bespoštednim kritikama svojih muških kolega, i profesora, nerijetko i partnera, obitelji, i okoline, uspijevale preživljavati? I hrabro nastavljale slikati, ponekad zamijenivši kist kuhačom, u nastavku kuhati, povlačiti se u osamu, radeći nešto drugo, potom ponovno, vraćati se s mnogo ljubavi onome što vole – slikanju, i tako u krug, i u ciklusu kratkom, poput vrtloga, završiti i život.

Sve je to sažeto u sadržajnom opusu bogate, i umjetničkom izražajnošću ove posve ispunjene izložbe: ženske, tople, prave.

Postav izložbe pokriva period od osnivanja ženskog Kluba u Zagrebu 1927., osnovanog po uzoru na jedan sličan londonski s kojim se upoznala pionirka i jedna od osnivačica zagrebačkog, Nasta Rojc, po mnogočemu osebujna i odvažna umjetnica. Prvo i jedino žensko likovno udruženje na području bivše države (mada je bilo namjere da osnuje se u još par naših velikih gradova) aktivno djeluje kroz gotovo cijelu prvu polovinu 20. stoljeća, sve do četrdesetih godina.

Dugotrajno istraživanje, brojna vrijedna ulja, akvareli, grafike, skulpture, i odabrana arhivska građa, vjerno dočarava stvaralaštvo prvih generacija naših akademski obrazovanih slikarica, i njihovih, na izložbe pozvanih gošći, od njemačkih, do ruskih i bugarskih.

Ljepota slikarstva kistom i okom žene/a može se pogledati do 3. studenoga 2024. a autorice i kustosice izložbe, Dunja Nekić, i dr.sc. Darija Alujević, i njihov tim, napravile su sjajan posao.

Ženska suradnja kasnih dvadesetih godina 20. stoljeća uključila je povezivanje Kluba likovnih umjetnica s Narodnim ženskim savezom i Udruženjem univerzitetski obrazovanih žena.

Na području zdravstvenog prosvjećivanja, pred 100 godina, to je vrijeme predavanja dr. Andrije Štampara,humaniste i zdravstvenog prosvjetitelja, koji će kasnije odigrati ulogu ključnog čovjeka na čelu novoformirane svjetske zdravstvene organizacije,oblikovati definiciju zdravlja i mnogo učiniti na polju senzibilizacije za socijalnu medicinu.

Naše žene-umjetnice će svojim predavanjima o umjetnosti, motiviranjem za nju i uz nju, snažno senzibilizirati zajednicu za učenje o lijepom, kao i prepoznavanje lijepog iz perspektive ženske likovnosti.

Nastojale su time ostvariti svoju prepoznatljivost, ali i dospjeti do tržišta jer život kasnih dvadesetih ni politički ni ekonomski, nije bio lak, pogotovo za ženu. Oduševljena njima i sa željom da im izrazi divljenje o njima piše i Zagorka pozivajući ih na suradnju u njenom listu.

Ove aktivnosti utjecale su na emancipaciju umjetnica i općenito žena intelektualki, koje su u patrijarhalnom okruženju bile izložene političkim, društvenim i ekonomskim ograničenjima: u to vrijeme Klub likovnih umjetnica potaknuo je, i jedno vrijeme uspio zadržati pravi dah promjene.

Tako onovremena ženska revija donosi članak pod naslovom ”Među našim umjetnicama” govoreći o tome ”što žene umiju kada se slože!”:

”U prvom redu pokazuju, da su mnogim slikarima ravne, a od mnogih i bolje. Naše su slikarice same sebi izvojštile ravnopravnost, za koju se žene drugih staleža tek bore.”

U veselom duhu tekst se nastavlja obogaćen autoportretima i karikaturama umjetnica: ”Malo ih je, naime, na toj izložbi, koje nemaju po dva prezimena. To znači, u prvom redu, da su supruge, u drugom da su domaćice, u trećem kućanice, a u četvrtom neke i -majke. I kraj svih tih mnogostrukih dužnosti da su i slikarice i kiparice – to znači mnogo. Uz brige za svoje muževe – a to su velike brige! – za kuću – još veće, pa za djecu – najveće! – nalaze vremena, volje i poziva, da stvaraju.”

Ipak, patrijarhalna sredina i muška, mizogina kritika slikara (nalazimo tako na izložbi kritike Ljube Babića, Jerolima Miše i drugih) odredila je neopravdan smjer ka marginaliziranju umjetnica i njihovih djela, postepenog odricanja važnosti Klubu likovnih umjetnica, time i prilike umjetnica da zadrže interes javnosti, ostvare trajniju pažnju i dođu do tržišta pronalazeći mogućnost opstanka uz kist.

O nerijetko teškim životnim putevima, nerazumijevanju sredine i odustajanjima uz velike žrtve dijela prvih umjetnica, koje su, mahom, dolazile iz imućnijih, situiranih i obrazovanih obitelji, no i uz to nerijetko doživljavanja uvjetovanja, odbacivanja i ograničenja od obitelji i sredine, svjedoče popratni tekstualni sadržaji koji su vrijedna nadopuna autorica i humanistički progovaraju o teškom probijanju žena u još jednu domenu stvaralaštva koja je bila isključivo muški teren.

Autorice izložbe time apostrofiraju tada ”zadani” položaj žena u društvu, dodatno pojačan usponom građanstva, ”razdvajanjem privatne i javne sfere, i usmjeravanjem žena na privatnu sferu, kao i naglašavanje vrline čednosti, skromnosti, skrbi za druge”.

Ako se umjetnošću i bave, smatralo se, čine to i dokolici, što još jednom nameće različito viđenje rodnih uloga, ženu vraćajući u kontekst primarne brige o obitelji i mužu, i njene podređenosti superiornom muškarcu.

Na polju filozofije i sociologije, spomenut će autorice izložbe, vrijeme je to misli O. Weiningera, M. Nordaua, G. Le Bona i C. Lambrosa: manje ili više pseudomislioci i pseudoznanstvenici, u danom dobu utjecali su na javno mišljenje i određivali sferu kojom bi se ”žene trebale baviti”.

Ako i slikaju, lakše ih je bilo vezati uz narodne motive, majčinstvo, pejzaž, mrtvu prirodu. Ne daj Bože akt. A sramežljivo su izlagale i vlastite autoportrete.

Zanimljivo je i smještanje u dane uloge ženi i u ratnim danima: dok je  u Austro-Ugarskoj viđena u karitativnoj ulozi i iznošenju ekonomskog tereta u nedostatku muške snage, u Kraljevini Srbiji i Crnoj Gori, navode podaci, pod okupacijom žene su se uključivale i u ratne operacije. Shodno tome razvijala su se i prava, ženski pokreti i nacionalni identiteti i politička prava,rekli bismo i svijest žene o vlastitoj važnosti, mjestu i vrijednosti.

”Po povratku muškaraca s ratišta, znatno se onemogućuje ženama daljnja prisutnost na tržištu rada. Propagiran kroz medije, povratak redu vraća ženu u privatnu sferu -ističući borbu majki kao nacionalnog identiteta”. Zvuči li to kome poznato? Slogani o majci i ”u ime obitelji” i te kako aktualni, no u 21. stoljeću vrijeme je za snažnu, samosvjesnu i samopouzdanu, aktualiziranu ženu koja se zauzima za sebe i prava obitelji, a za teško stečena prava voljna je boriti se.

Za snagu, i autentičnost, i posebnost, i toleranciju, i ženu koja se ima pravo izraziti svojom osebujnom prirodom, bez ukalupljivanja, predrasude i stigme, hrabro, mudro i napredno zauzimale su se i pokretačice Kluba likovnih umjetnica Nasta Rojc i Lina Crnčić-Virant, kao i niz drugih istaknutih njegovih članica: Zdenka Ostović-Pexidr Srića, Cata Dujšin-Ribar, Mila Wod, Vjera Bojničić, Mary Stiborsky, Zenaida Bandur, Lucia Kučera-Buchmeister, Leopoldina Auer-Schmidt, Mira Mayr-Marochino, Danice Peklić-Peyer i druge.

Njihova vizija slobode i originalnosti zrači s njihovih ulja, i uz toplinu i ambijent juga i obale, i u minucioznosti poteza njihovih portreta i mrtvih priroda, i kontemplativnost skulptura,  primjerice  ”Predaha” Naste Rojc, odabira toplih boja i ambijenata, ili suvremenih umjetničkih smjerova koje su prepoznale i zastupile u svojim djelima.

Klub likovnih umjetnica je djelovao do 2. svjetskog rata, do četrdesetih godina, u svom tijeku i trajanju uključivši umjetnice na tlu cjelokupnog južnoslavenskog prostora.

Tijekom rata neke će naći ulogu u narodnooslobodilačkom pokretu, ostati bez imanja, neke promijeniti sredinu,neke završiti tragično, no umjetnost umjetnica će naći svoj put.

Završetkom ciklusa može se smatrati i 1946. , kada se žive i aktivne umjetnice priključuju kolegama u Klubu likovnih umjetnika (i umjetnica, kako bi trebalo glasiti ime Kluba uz vrijedno poštovanje i jednih i drugih).

 

 

 

MOŽETE PODRŽATI AUTOGRAF PA I NAJMANJOM MOGUĆOM UPLATOM NA NAŠ RAČUN HR8923600001102715720 (SWIFT/BIC: ZABAHR2X za uplate iz inozemstva) ILI PREKO PAYPAL-A. MOŽETE NAZVATI BROJ 060 866 660 / Tel.: 0,49€ (3,75 kn); Mob: 0,67€ (5,05 kn) po pozivu (PDV uključen) ILI POŠALJITE SMS PORUKU sadržaja PODRSKA na broj 667 667 / Cijena 0,82 € (6,20 kn). Operator usluge: Skynet Telekomunikacije d.o.o., info telefon: 01 55 77 555. HVALA! ZA VIŠE INFORMACIJA KLIKNITE OVDJE.

    •  Nismo ovce!
    •  Slaviti Uskrs od nemoćnih okrenute glave
    •  Braća za čijom pjesmom desnica u zrak se diže
    •  Od ''katedrale duha'' do zgarišta: Vjesnik
    •  Nema mira ni uz oltar ni na cesti: ne nasilju
    •  Kako učiti nove generacije ''ako ne znaju što je bilo''
    •  Kako do zdravih navika
    •  Plivanje uz Thompsona
    •  Dok se oružje ne hladi, a usta puna zazivanja humanosti
    •  Afganistan: glas za pravo obrazovanja djevojčica

> Svi tekstovi ovog autora