Ekskluzivno na Autografu: Hannah Arendt o slučaju Eichmann

1.Uvod

Neposredno nakon Međunarodnog dana sjećanja na žrtve holokausta 27. siječnja i u susret 62. obljetnici početka suđenja Adolfu Eichmannu u Jeruzalemu 11. travnja portal Autograf predstavlja prijevod intervjua povjesničara Joachima Festa s Hannah Arendt iz 1964. godine koji dosad nije bio objavljen u Hrvatskoj niti preveden na hrvatski jezik.

Relevantnost intervjua za hrvatske prilike jest, osim samog sadržaja intervjua, dodatno naglašena činjenicom da Republika Hrvatska 2023. i 2024. godine predsjedava Međunarodnim savezom za sjećanje na holokaust (IHRA).

Savez je uspostavljen 1998. godine u svrhu jačanja i promicanja obrazovanja, sjećanja i istraživanja o holokaustu i sastoji se od 35 država članica i deset država promatrača, a Republika Hrvatska pristupila mu je 2005. godine.

Prije samog prijevoda, slijedi kratak biografski prikaz života Hannah Arendt i okolnosti koje su poslužile kao povod da se intervju održi.

Hannah Arendt, filozofkinja i, prema vlastitim riječima, politička teoretičarka, rođena je u židovskoj obitelji u okolici Hannovera 1906. godine. Odmalena privučena starogrčkom poezijom i djelima Immanuela Kanta, njezin put bio je već u ranoj mladosti zadan prema studiju filozofije ili kako je to Arendt sažela: ”Za mene je to bilo pitanje; ili mogu studirati filozofiju ili ću se takoreći utopiti, ali ne zato što nisam voljela život nego… jer moram razumjeti”[i].

Kao studentica bila je pod mentorstvom Martina Heideggera i kasnije Karla Jaspersa. Obojica su ostavila trajan utjecaj na njezinu misao. Za Jaspersa će kasnije reći: ”…ako je nekom čovjeku uspjelo da me privede razumu… onda je to Karl Jaspers”[ii].

U nastojanju da izbjegne nacističkoj strahovladi, Arendt 1933. godine napušta Njemačku i dolazi u Pariz gdje se u sklopu organizacije die Jugend Aliyah upušta u humanitarni rad: ”Ta organizacija dovodila je židovsku mladež i djecu… između 13 i 17 godina u Palestinu iz Njemačke i tamo ih je smještala u kibuce. … Također, tu i tamo prokrijumčarila sam poljsku djecu jer su, naravno, oni porijeklom iz Njemačke imali prioritet u izvlačenju. To mi je pričinjavalo veliko zadovoljstvo”[iii].

Nakon njemačkog napada na zemlje Beneluksa i Francusku u svibnju 1940. godine Arendt kao njemačka imigrantica biva zadržana u ženskom logoru na jugu zemlje od strane francuskih vlasti (iako joj je njemačko državljanstvo kao Židovki bilo oduzeto još 1933. godine!), međutim, usred ratnog kaosa izazvanog porazima saveznika polazi joj za rukom da preko Portugala izbjegne u Sjedinjene Američke Države.

Trajno se nastanjuje u New Yorku te predaje na mnogim poznatim američkim sveučilištima. Nakon osamnaest godina života u statusu apatrida, Arendt 1951. godine stječe američko državljanstvo. Preminula je 1975. godine u New Yorku.

Iz bogatog opusa Hannah Arendt (”Ljudi u mračnim vremenima”, ”Conditio humana”, ”O zlu”, ”Eseji o politici”) na ovome mjesto izdvojit će se njezina dva djela: ”Izvori totalitarizma” (1951.) i ”Eichmann u Jeruzalemu – Izvještaj o banalnosti zla” (1963.).

U ”Izvorima totalitarizma” ona istražuje povijest, analizira obilježja takve vladavine te nudi definiciju totalitarizma koja bi bila opće primjenjiva neovisno o kojem je konkretnom totalitarnom režimu riječ. Ukratko, tom knjigom stvara opću teoriju totalitarizma.

Arendt knjigom ”Eichmann u Jeruzalemu” pruža svojevrstan case study fenomena totalitarizma tako što izvještava i komentira slučaj Adolfa Eichmanna, srednjerangiranog SS časnika, koji je nakon otmice od strane izraelskog Mossada u Argentini izveden pred sud u Jeruzalemu 1961. godine kako bi mu se sudilo za djela kojima je omogućio provođenje holokausta tijekom Drugoga svjetskog rata.

Neposredno po objavljivanju knjige o Eichmannu, u radijskom intervjuu koji je moderirao povjesničar Joachim Fest 1964. godine, Arendt pruža svoj jedinstven pogled na temu holokausta, odgovornosti činovnika u provedbi istrebljenja podržanog od strane državne vlasti te istražuje ulogu pravnog poretka u omogućavanju, sprječavanju i, uopće, mogućnosti da se nosi sa zločinima koji su u dotadašnjem tijeku povijesti bez presedana.

Konkretnije, u intervjuu se istražuje novi tip zločina i zločinca koji ne djeluje motiviran uobičajenim zločinačkim motivima, već kao ”uzoran građanin koji sjedi za radnim stolom i gleda svoja posla”[iv].

Također, Arendt komentira kontroverzu koja se javila u vezi reakcije tadašnje javnosti na pojam ”banalnost zla” koji će se do današnjeg dana, iz položaja podnaslova njezine knjige, uvriježiti kao složenica kojom se sažima i utjelovljuje ”potpunost moralnog sloma u srcu Europe”[v]. Pored pravnog tumačenja, Arendt nudi interpretaciju oslanjajući se na ulogu morala i položaj pojedinca u jednom totalitarnom društvu.

Naravno, Arendt promatra događaje oslanjajući se i na filozofsku tradiciju iz koje je potekla i, ne najmanje važno, kao neposredni svjedok vremena koje tumači: ”…ne vjerujem da postoji ijedan misaoni proces koji je moguć bez osobnog iskustva. Svako razmišljanje naknadna je misao, stvar o kojoj se već razmislilo. Živim u suvremenom svijetu i, samorazumljivo, u suvremenom svijetu imam svoja iskustva”[vi].

***

2.Hannah Arendt u razgovoru s Joachimom Festom[vii], prijevod s njemačkog jezika: Luka Draganić[viii]

Fest: Gospođo Arendt, prije otprilike godinu dana u Sjedinjenim Državama pojavila se Vaša knjiga ”Eichmann u Jeruzalemu” nakon što je prethodno bila objavljena u seriji članaka u časopisu New Yorker. Vjerujete li da postoji ikakva veza između suđenja Eichmannu i takozvanih KZ postupaka[ix] u Njemačkoj i, prije svega, jesu li reakcije u Njemačkoj i u Izraelu na bilo koji način usporedive? Povremeno je bilo rečeno da je Nijemcima i Židovima zajedničko ono što se nesretnim izrazom naziva ”nerazriješenom prošlošću”.

Arendt: S pravom kažete da Židovi i Nijemci dijele pitanje nerazriješene prošlosti. Želim to ponešto suziti. Najprije, narav nerazriješene prošlosti koju dijele je, naravno, različita između žrtve i počinitelja jer su, dakako, i Židovska vijeća žrtve. Ona zbog toga još nisu stopostotno oslobođena krivnje, ali samo po sebi razumije se da stoje na suprotnoj strani. To je očigledno. Osim toga, nerazriješena prošlost jest nešto što Židovi i Nijemci u Americi zapravo dijele s gotovo svim zemljama svijeta ili narodima svijeta, u svakom slučaju onih u Europi i Americi. Sam užas koji proizlazi iz ove cijele stvari tiče se svih, a ne samo Židova i Nijemaca. Židovima i Nijemcima zajedničko je to da su neposredno uključeni.

Pitate je li reakcija ista u Njemačkoj i Izraelu. Vidite, četvrtina izraelskog stanovništva, 25 posto, sastoji se od neposredno pogođenih. To je golem postotak u jednom stanovništvu. To da sad, samorazumljivo, kao žrtve drugačije reagiraju negoli prosječan Nijemac bilo koje generacije koji ima samo jednu želju, a to je da o tome više nikada ništa ne čuje, to je jasno. Niti oni (Židovi) ne žele više o tome slušati, ali iz potpuno drugih razloga. Postoji jedna stvar koja mi je privukla pozornost, a to je stav mladih u Izraelu i onih koji su rođeni u zemlji.

Postoji ravnodušnost koja je nekako jednako raširena kao ravnodušnost u Njemačkoj. Oni također (mladi u Izraelu) imaju predodžbu: ”To su problemi naših roditelja. Ako naši roditelji žele da se to i to dogodi, naravno, samo izvolite, ali, molimo lijepo, mi nismo previše zainteresirani za to”. To je bilo skroz univerzalno. To je generacijski problem kao i u Njemačkoj.

Fest: Ovi postupci su, kao djelomično već i nürnberški postupci prije svega, ali i srodni postupci, učinili vidljivim novi tip zločinca. Pitanje jest postoje li podudarne osobine, zajednička obilježja između pojedinih ljudi poput Hössa[x] s jedne strane i Eichmanna s druge strane?

Arendt: Vjerujem da Höss i Eichmann imaju puno toga zajedničkog iako je Höss bio drugi tip kao osoba. Uvijek je do pojedinačne osobe. Höss je bio puno brutalniji. On je jednom u svojoj mladosti sam ubio čovjeka. Bilo je to političko ubojstvo. To je, međutim, učinio na vlastitu inicijativu. Eichmann je bio puno više birokratski nastrojen od Hössa. Höss je imao više vlastite inicijative. Ipak, obojica imaju puno veze jedan s drugim.

Kažete da je to novi tip zločinca i slažem se s Vama, ali dopustite mi da tu postavim ograničenja. Pod zločincem zamišljamo nekoga sa zločinačkim motivima, a kada promatramo Eichmanna, on zapravo uopće nema zločinačke motive, naime, ono što se uobičajeno podrazumijeva pod zločinačkim motivima. Htio je sudjelovati, htio je govoriti ”mi”. To je i sličnost s Hössom, ako Vas dobro razumijem u onome što pišete o njemu u Vašoj knjizi[xi].

To sudjelovanje i to htijenje izgovarati ”mi” bilo je sasvim dovoljno da se najveći zločini učine mogućima. Tipovi poput Hitlera zaista nisu oni koji su zapravo tipični za te stvari jer bi oni ipak bili nemoćni bez potpore drugih. Dakle, što se tamo uistinu događa? Sada se želim osvrnuti samo na Eichmanna jer njega poznajem. Prije svega želim reći sljedeće: vidite, ”sudjelovanje”. U sudjelovanju, kada mnogi zajedno djeluju, nastaje moć. Sve dok je čovjek sam, on je uvijek nemoćan, potpuno svejedno koliko bio jak.

Taj osjećaj moći koji nastaje u zajedničkom djelovanju sam po sebi apsolutno nije zao. On je općeljudski. On nije ni dobar. On je naprosto neutralan. To je nešto što je fenomen, općeljudski fenomen koji se ima opisati kao takav. U tome djelovanju postoji izraženi osjećaj žudnje.

Ovdje ne želim naveliko početi citirati; iz američke revolucije može se satima citirati. Samo bih rekla da je ”upravljanje”[xii] stvarna perverzija djelovanja; toga da je u tom upravljanju žudnja uvijek prisutna, toga da je tamo (u upravljanju) sve što je u djelovanju kao i u zajedničkom djelovanju.

Naime, savjetujemo se zajedno, dolazimo do određenih odluka, preuzimamo odgovornost, razmišljamo o onome što činimo. Sve to isključeno je u upravljanju. Ovdje (u upravljanju) imate čisti prazan hod. Žudnja za tim čistim upravljanjem, ta žudnja bila je očita kod Eichmanna. Ne vjerujem da je imao posebnu žudnju za moći. Bio je tipični službenik[xiii]. Službenik je, kada uistinu nije ništa drugo, jedan zaista vrlo opasan gospodin. Vjerujem da ideologija pri tome nije odigrala veliku ulogu. To mi se čini odlučujućim.

Fest: Kada sam govorio o novom tipu zločinca, mislio sam na sljedeću činjenicu; i u Njemačkoj i u savezničkim zemljama nakon rata došlo je do tendencije da se vodeće figure Trećeg Reicha demoniziraju. Nijemci su u tim figurama, počevši od Hitlera sve do Eichmanna, vidjeli zvijer iz dubine i time možebitno htjeli stvoriti određeni alibi jer onaj koji podlegne zvijeri iz dubine je, naravno, puno manje kriv negoli onaj koji podlegne jednom potpuno prosječnom čovjeku Eichmannova kova.

Arendt: Taj je i puno zanimljiviji.

Fest: Doista, da. Kod saveznika postojalo je skroz slično stanje. Tamo je djelomično došlo do opravdavanja politike popuštanja (die Appeasamentpolitik)[xiv] do 1939. godine, a s druge strane, pobjeda nad tom zvijeri iz dubine činila se puno blistavijom jer je postignuta vlastitim snagama.

Arendt: Čini mi se da je demonizacija Hitlera bila puno više stvar Nijemaca, uključujući njemačkih imigranata, nego samih saveznika. Saveznici su zapravo bili užasnuti, beskrajno i besprimjerno užasnuti, kada je istina izašla na vidjelo. To se u Njemačkoj podcjenjuje u katastrofalnim razmjerima. To znači, u kojoj su mjeri (saveznici) iskusili užas u kostima kada je običan vojnik vidio Bergen-Belsen i tako dalje. To sam doživjela u nizu razgovora. Živjela sam u inozemstvu i mogu Vam reći da je to bilo tako.

Sad, kao što sami ispravno kažete, sama demonizacija s jedne strane služi alibiju. Odgovara pojedincu i posljedično, pojedinac uopće nije kriv, međutim, vidite, prije svega, naša cjelokupna mitologija jest ona unutar koje naša cjelokupna tradicija u vragu vidi palog anđela. Pali anđeo je, naravno, puno zanimljiviji od anđela koji uvijek ostaje anđelom, ali iz toga zasigurno još ne proizlazi moja priča. To prije svega znači da je zlo, također i u dvadesetim i tridesetim godinama, samo igralo ulogu onoga što je zapravo trebala biti dubina.

Ovo onda još imate u filozofiji; negativno koje povijesti u stvari daje istinski poticaj i tako dalje. To možete pratiti vrlo daleko. Posljedično, kada demonizirate, sebe ne činite samo zanimljivijim, već sebi potajno i spremno pripisujete dubinu koju drugi upravo nemaju. Drugi su tako dosadni da nisu ubijali ljude u plinskim komorama. Ovo sam sad namjerno tako rekla, ali na to se svodi. Sad, ako je postojao netko tko je samog sebe dedijabolizirao, onda je to bio gospodin Eichmann.

Fest: Eichmann je doista bio tako sitan da se jedan promatrač zapitao nije li možda pogrešan čovjek uhvaćen i izveden pred sud. U stvari, iz dokumenata je prilično jednoznačno da nije bio okrutan. Naprotiv, uvijek mu je padalo teško činiti ono što mu je bilo naloženo i upravo iz toga što mu je to teško padalo, nosio je jedan potpuno poseban osjećaj kušnje.

Arendt: Da, to je točno i to je, nažalost, vrlo široko rasprostranjeno. Vjeruje se da se može iščitati je li nešto dobro ili loše iz toga čini li se to rado ili ne. Vjeruje se da je zlo ono što se uvijek javlja kao iskušenje. Istovremeno, vjeruje se da je dobro ono što samo za sebe zapravo ne želimo. Držim da je sve to potpuna glupost, ako to tako smijem reći. Kod Brechta opetovano postoji prikaz iskušenja da se čini dobro s kojim se ponovno treba suočiti. Kada se ide natrag u političku teoriju, možete to pročitati kod Machiavellija. U izvjesnom smislu to postoji kod Kanta. Eichmann i puno drugih ljudi često su bili u iskušenju da čine ono što nazivamo dobrim. Tomu su se suprotstavili upravo zato što je to bilo iskušenje.

Fest: Da, već ste naznačili da mjesto od kuda dolazi naša predodžba o zlu, odnosno kako je predodžba zla u našem kulturnom krugu formulirana religiozno, filozofski i književno uopće ne sadrži Eichmannov tip. Jedna od teza Vaše knjige, koja izranja već iz podnaslova, jest ona o ”banalnosti zla”. Na to su se nadovezali brojni nesporazumi.

Arendt: Vidite, ti nesporazumi zapravo su dio cijele polemike. U maloj mjeri pripadaju onome što je stvarno. Mišljenja sam da bi ti nesporazumi nastali bez obzira na sve. To je nekako strašno šokiralo i to razumijem jako dobro jer sam i sama time bila jako šokirana. Za mene samu bilo je to nešto na što u stvari nisam bila pripremljena.

Jedan od nesporazuma je sljedeći; vjerovalo se da je banalno ono što je svakodnevno. Ja nisam tako mislila. Nipošto nisam mislila da Eichmann čuči u nama, da svatko od nas ima Eichmanna u sebi i vrag bi ga znao što još. Ništa sličnoga! Mogu jako dobro zamisliti da pričam s nekime i da mi kaže nešto što nikad nisam čula što nipošto nije svakodnevno i da ja na to odvratim da je to krajnje banalno ili da kažem da je to manje vrijednosti. U tome smislu sam to mislila.

Banalnost je bila fenomen koji nipošto nije za previdjeti. Fenomen se očitovao upravo u tim fantastičnim klišejima i frazama koje smo stalno slušali.

Želim Vam reći što mislim pod ”banalnošću” jer mi je u Jeruzalemu pala na pamet priča koju je Ernst Jünger jednom ispričao i na koju sam zaboravila. Ernst Jünger je tijekom rata došao kod pomeranijskih ili meklenburških, ne, vjerujem kod pomeranijskih seljaka. Priča je u ”Zračenjima”.

Seljak je dobio ruske ratne zarobljenike neposredno iz programa logora, potpuno izgladnjele, naravno. Znate kako su ruski ratni zarobljenici bili tretirani ovdje. Seljak je rekao Jüngeru: ”Na, to su Untermenschen, kao stoka. To se može vidjeti jer svinjama žderu hranu”. Jünger u vezi ove priče primjećuje: ”Ponekad se čini kao da je njemački narod zajahao đavo”. Pri tome on nije mislio ni na što demonsko.

Vidite, ova priča sadrži jednu nečuvenu glupost. Priča je takoreći blesava. Seljak ne vidi da to čine ljudi koji su u nevolji i da bi to svatko činio. Ta glupost ima nešto zaista nečuveno. Eichmann je bio prilično inteligentan, ali imao je tu glupost. To je bila glupost koja je bila tako nečuvena i na to sam zapravo mislila s banalnošću. Ne postoji dubina, to nije demonsko. Jednostavno, to je nevoljkost zamisliti što se u stvari događa s drugim.

Fest: Biste li rekli da su Eichmann, ali i već spomenuti Höss specifično njemački fenomeni? Maloprije ste spomenuli Kantovo ime, a i sam Eichmann se tijekom suđenja povremeno pozivao na Kanta. Govorio je da je cijeloga života slijedio Kantove moralne maksime i da je, prije svega, kantovski pojam dužnosti bio njegova temeljna smjernica.

Arendt: Naravno, to je jedan bezobrazluk. Prema riječima gospodina Eichmanna cjelokupni moral svodi se na to da svaki čovjek kod svake radnje sam mora razmotriti može li maksima njegove radnje postati sveopćim zakonom. Znači da je to, takoreći, upravo krajnji obrat poslušnosti, svatko je zakonodavac. Prema Kantovom tumačenju, niti jedan čovjek nema pravo na poslušnost. Jedino što je Eichmann preuzeo od Kanta jest ta fatalna priča o ”sklonosti”. Taj neobičan pojam dužnosti u Njemačkoj je, nažalost, vrlo raširen.

Želim reći sljedeće; vidite, Hitler ili takvi sadisti kao što je Boger[xv] u postupku u vezi Auschwitza… Hitler je vjerojatno bio zaista samo jedan ubojica s ubilačkim instinktima. Prema mojem mišljenju, ti ljudi nisu tipični Nijemci. Nisam mišljenja da je njemački narod posebno brutalan. Uopće ne vjerujem u takve nacionalne karakteristike. Ipak, Jüngerova priča koju sam upravo ispričala specifično je njemačka. Dakle, kako Kant kaže, da ga sad zaista citiram: ”Ta nemogućnost zamisliti se u položaju drugoga”.

Ta vrsta gluposti je kao da razgovarate sa zidom. Nikada ne dobivate reakciju jer se, naime, to nekoga samog uopće ne tiče. To je njemačko. Druga stvar koja mi se čini specifično njemačkom jest ta gotovo suluda idealizacija poslušnosti. U tome smislu pokoravamo se sve dok smo djeca jer je to tada nužno. Poslušnost je tada vrlo važna priča, ali cijela ta stvar trebala bi, međutim, završiti najkasnije s četrnaestom – petnaestom godinom.

Fest: Ne vjerujete li da se iza poziva na dobru staru poslušnost skriva ništa više doli puke obmane? Eichmann se uvijek nanovo pozivao na to, pojašnjavao je da je odmalena bio odgajan za poslušnost. Pitao je: ”Što bi mi neposlušnost bila donijela, u kojem pogledu bi mi bila od koristi?” Potom je pojasnio da je kod njega, kada mu u svibnju 1945. godine više nisu pristizale naredbe, iznenada izbilo raspoloženje sudnjeg dana.

Arendt: Bivstvovanje bez Führera[xvi] (smijeh).

Fest: Da. Problem poslušnosti provlači se kao lajtmotiv kroz njegov cijeli život. To se može pročitati u spisima sa suđenja, problem uvijek nanovo izranja. Zaista, kao da je lajtmotiv jedne velike životne laži.

Arendt: Da. Ta životna laž je tamo, naravno, posvuda prisutna, ali, znate, on nije bio jedini koji se na sve to pozivao: na zapovijed, prisegu, na dužnost biti poslušan i na poslušnost kao vrlinu. Eichmann je, uostalom, govorio o mrtvačkoj poslušnosti[xvii]. U Jeruzalemu se sav zbunio i odjednom rekao da je on bio naprosto mrtvački poslušan, da nikako nije bio ništa dobro i tako dalje. Dakle, u njegovoj glavi neprestano je postojala zbrka. Pozivanje na prisegu i na slobodu od odgovornosti i tako dalje, što nije bilo svojstveno samo Eichmannu i što sam primijetila na suđenjima u Nürnbergu, uvijek je sadržavalo nešto nečuveno glupo.

Vidite, Eichmann je imao napade bijesa, a i drugi također. Rekao je: ”Bilo nam je obećano da nikada nećemo biti pozvani na odgovornost i sada sve ostaje na nama. A glavešine su, naravno, kao i uvijek, izbjegli odgovornosti!” Znate li kako su izbjegli odgovornost? Tako što su si oduzeli život ili tako što su bili obješeni. Nemati predodžbu o tome, kada se takvo što kaže, groteskno je. Stvar je naprosto komična. ”Da, oni su se zapravo izvukli”. Oni više nisu među živima! Ako si ne možeš predočiti da sva pravila vrijede samo dok je netko živ, onda ti zaista nitko ne može pomoći.

Fest: U kojoj mjeri se u tome ne krije jedan još dublji problem? U kojoj mjeri se još uopće može pozivati na odgovornost ljude koji žive pod totalitarnim uvjetima? To ne vrijedi samo za tip Eichmanna nego na sličan način vrijedi i za Židovska vijeća na drugoj strani.

Arendt: Samo trenutak prije nego što na to dođem. Vidite, to je jedan krajnje zapanjujući fenomen. Nitko od njih nije se pokajao, možda Frank[xviii] jest. Govorilo se da je možda i Heydrich[xix] na samrtnoj postelji.

Fest: Rekao bih da je kod Franka to bilo jedno kajanje poneseno suštim raspoloženjem koje je u svojoj završnoj riječi pred sudom onda odmah povukao. To je bio jedan vrlo ambivalentan osjećaj.

Arendt: Smijem li, dakle, reći da se nitko nije pokajao?

Fest: U biti, kod nikoga se ne može jednoznačno dokazati.

Arendt: Poznato je da je Eichmann izjavio: ”Kajanje je za malu djecu”. Nitko se nije pokajao. S druge strane, čovjek bi pomislio; ako se nitko nije pokajao, trebao bi se barem pronaći jedan koji se zalaže za to i kaže: ”Da, zaista smo to učinili iz tog i tog razloga! Danas sam još uvijek tog mišljenja! Izgubili smo! Ipak, izgubili ili pobijedili, to ne odlučuje o samoj stvari!” Činjenica jest da se cijela stvar raspala kao suhi izmet i da se nitko nije zauzeo za nju. Nitko ništa nije branio i to mi se za fenomen poslušnosti kojeg ste se već ranije dotakli čini skroz odlučujućim za reći. To znači da su zapravo samo htjeli sudjelovati i da su bili spremni učiniti sve. Kada bi se reklo: ”Pripadaš nam samo ako se pridružiš ubijanju”, ili kada bi se reklo: ”Pripadaš nam samo ako nikada ne ubiješ”, jedno i drugo bilo bi u redu. Tako to meni izgleda.

Fest: To je išlo toliko daleko da je Eichmann, kada je pao u američko zarobljeništvo, pojasnio da je bio sretan zbog toga što se ponovno mogao podvrći vodstvu. Njegova neobična spremnost da kaže sve što je znao pred sudom, odnosno već u ispitivanju i predispitivanju[xx], vjerojatno je na sličan način objašnjiva kao i spremnost da svakom autoritetu, do granice mogućeg, pruži apsolutnu poslušnost i da se podvrgne svakom autoritetu.

Arendt: Krasno! U Jeruzalemu se osjećao divno. To uopće nije upitno. Glavni je bio Landau[xxi], to se vidjelo prilično jasno. Onda su dolazili razni drugi sve do gospodina satnika Lessa kojeg je, kako je to gospodin Mulisch[xxii] s pravom rekao, koristio kao ispovjednika. Eichmann je govorio: ”Satniče, želim dati sve od sebe”. Naravno, želio je sebe prikazati i važnim. U svakom slučaju, htio je pričati o svom životu. Sad, pitanje odgovornosti do kojega još jednom dolazimo; vidite, kada ljude privodimo pravdi smatramo ih odgovornima. Zakonski imamo pravo na to jer alternativa nije mučeništvo.

Alternativa je čak tu i tamo postojala i ona se zvala nesudjelovanje. Sama ću prosuditi: ”Molim lijepo, neću sudjelovati u tome”. Pri tome neću riskirati život, samo ću pokušati izbjeći. Nastojat ću doći u suprotan kut, ali neću sudjelovati! Ako bih bila prisiljena sudjelovati tada bih si oduzela život. Postojala je ta mogućnost. Pod time se podrazumijevalo da se ne govori ”mi” nego da se kaže ”ja”, da sami prosuđujemo.

Takvog samostalnog prosuđivanja bilo je posvuda, u svim slojevima stanovništva: među religioznim i nereligioznim ljudima, među mladima i starima, među obrazovanima i neobrazovanima, među aristokratima i građanima i jako puno kod radnika. Zapanjujuće puno kod radnika, prije svega u Berlinu gdje sam to još mogla vidjeti. Oni koji su sudjelovali odmah su se opravdavali, to vidimo posvuda. Uvijek su govorili: ”Ostali smo tamo samo kako ne bi postalo još i gore”. To opravdanje trebalo bi sada zaista okončati jednom za svagda. Gore nije moglo postati.

Fest: O tome je američki tužitelj Jackson na suđenju u Nürnbergu dao vrlo znakovite i prikladne izjave. U pogledu na Schachta i Papena rekao je: ”Kada te ljude upitamo zašto su toliko dugo sudjelovali, tada odgovaraju: ‘Zato što smo htjeli spriječiti još goru situaciju’, a kada ih upitamo zašto je sve postalo toliko loše, tada odgovaraju: ‘Nismo imali nikakvu moć’.” Ovdje se zaista sve poništava i apologija postaje puki izgovor.

Arendt: Da. To su također sve bili službenici.

Fest: Potpuno točno.

Arendt: Sa skrupulama, bili su to službenici sa skrupulama. Sve skrupule nisu bile dostatne da bi im postalo jasno da postoji granica gdje čovjek prestaje službovati. Da su se odmaknuli i rekli: ”Za ime Božje, neka netko drugi obavi prljavi posao”, tada bi iznenada iz službenika postali čovjekom.

Fest: Da. Ipak, želio bih još jednom pitati kakva je mogućnost da se ostane bez krivnje u jednom totalitarnom režimu ili pod jednim totalitarnim sustavom? Mnogi ljudi nisu heroji i ne može se zahtijevati od njih da budu heroji, to ste i sami upravo naznačili. Oni, međutim, nisu ni zločinci. Oni su ponekad samo sudionici[xxiii].

Arendt: Znate, ”sudioništvo” je jedna užasna stvar. Odlučujuće u ovoj stvari jest krivnja kada bi se nešto vidjelo. Dakle, ne kada biste sami dali pristanak ili se sami neposredno upustili i upucali nekoga preko hrpe tijela, što je, naime, bio impuls mnogih ljudi. Što se tiče ovog sudioništva, vjerujem da je Jaspers rekao ono odlučujuće. Rekao je: ”To što smo na životu naša je krivica jer smo mogli preživjeti samo držeći jezik za zubima”.

Ali, vidite; između tog znanja i samog djela ipak leži provalija između onoga koji vidi i odmiče se i onoga koji čini. Kada bi sad onaj koji ništa nije učinio nego se samo odmaknuo rekao: ”Svi smo mi krivi”, tada bi on time, a to je u Njemačkoj zaista bilo tako, pokrio onoga koji je činio. Zato se ova krivnja ne smije poopćavati jer se time ne čini ništa drugo doli da se štite krivci. Željela bih reći još jednu stvar u vezi ovoga, ako smijem.

Fest: Molim Vas.

Arendt: Treba biti jasno da u totalitarnim uvjetima postoji ”fenomen nemoći”. Također, treba biti jasno da u uvjetima apsolutne nemoći još uvijek postoje modeli ponašanja. To ne znači da se nužno mora biti zločincem. Fenomen nemoći je ključan. Taj fenomen nemoći je, naravno, bio stanje svih tih ljudi. Bili su potpuno nemoćni. Nije postojala mogućnost otpora jer su svi oni bili ujedinjeni, a opet nikad nisu mogli biti zajedno jer se njih deset nije moglo okupiti i vjerovati jedno drugome.

Fest: Ne proturječi li to ponešto tezi ili uvjerenju koje je izneseno u Vašoj knjizi o Eichmannu da je otpor u određenoj mjeri ipak bio moguć? Sudite li da mogućnosti, šanse za otpor sada obećavaju više nego u vrijeme kada je bila pisana Vaša knjiga o ”Izvorima totalitarizma”[xxiv]?

Arendt: Činjenica jest da gdjegod ste pronašli otpor, on je, kao što sam govorila, bio mekan poput maslaca. U Njemačkoj uistinu nije bio moguć nikakav otpor iz jednostavnog razloga što je to bio narodni pokret. Ne želim sad ovdje govoriti o postocima. Otpor je, dakle, bio moguć jedino izvan Njemačke. Gdjegod niste nalazili odobravanje i gdjegod nije bilo narodnog pokreta, tamo je bio moguć.

Jesam li promijenila mišljenje? Da, u jednoj točki. Neposredno nakon sloma rekla sam: ”Nekako smo svi krivi”. Osobno sam razmišljala: ”Da, ti ipak nisi ni ona koja je bacila bombu”. Doduše, znam što sam tada mislila. Nisam mišljenja da sam bila u krivu, ali danas to nikada ne bih opet rekla. Kasnije ću uvidjeti da time štitim ljude s kojima, pak, nemam ni najmanje veze.

Fest: Gospođo Arendt, biste li rekli da se u suočavanju s tim stanjem stvari još uvijek možemo izvući s dobrom starom rečenicom: ”Zato je bolje trpjeti nepravdu nego činiti nepravdu”?

Arendt: Vidite, rečenica potječe od Sokrata. To znači, u našem kontekstu, da je on to izrazio prije nego što su religiozne zapovijedi od Židova naovamo postale prevladavajuće za kršćansko, zapadno čovječanstvo. Ono što je Sokrat, odnosno Platon, odmah uvijek iznova govorio jest da se ta rečenica ne može dokazati. Znači da je za neke on potpuno jasan, a da drugima ne možete dokazati da moraju tako djelovati. Što je, dakle, razlog zbog kojeg je za neke Sokrat potpuno jasan?

Postoji jedna druga Sokratova rečenica koja, po mojem viđenju, daje taj razlog. To je: ”Bolje je biti zavađen s ostatkom svijeta nego sa samim sobom jer sam ja jedan, a kad se ne slažem sa samim sobom, nastaje sukob koji je neizdrživ”. To je rečenica o kontradikciji u moralnom smislu i odlučujuća je za kategorički imperativ. Ta rečenica pretpostavlja da zapravo živim sama sa sobom, takoreći, da sam dvoje u jednom i da onda kažem: ”To i to neću činiti jer s nekim tko bi to učinio ne želim zajedno živjeti”.

Kada bih to i to učinila, tada bi za mene kao izlaz postojalo samoubojstvo ili kasnije, mišljeno u kršćanskim kategorijama, pokajanje i žaljenje. Živjeti sam sa sobom znači, naravno, razgovarati sam sa sobom. Taj razgovor sa samim sobom jest u biti razmišljanje i to jedna vrsta razmišljanja koje nije tehničko i za koje je sposoban svaki čovjek.

Maloprije smo govorili o prosuđivanju. Prosuđivanje je samo jedan od oblika ovog načina razmišljanja. Pretpostavka rečenice jest; imam odnos sa sobom i moglo bi biti situacija u kojima ću biti tako zavađen sa svijetom da ću se moći natrag osloniti samo na taj odnos koji imam sa sobom ili možda još na nekog drugog prijatelja. Dakle, oslanjat ću se na drugog sebe kako je to već Aristotel lijepo rekao: Autos allos.

Prema mojem viđenju, to je pravo stanje nemoći. Oni ljudi koji su iz ove cijele stvari izašli bez da su išta učinili bili su oni koji su si priznali da su bili nemoćni i tim priznanjem oni su učvrstili osobu koja iz mislećeg stanja pada u nemoć.

Fest: Opet dolazimo do Eichmanna i uloge koju je birokracija općenito odigrala kod masovnog ubijanja. Što za pojedinca zapravo znači biti uklopljen u jedan birokratski aparat? U kojoj mjeri se raspršuje osjećaj za nepravdu u hijerarhijskom sustavu? Je li možda tako da parcijalne nadležnosti koje su nekome dane sakrivaju mogućnost za moralne uvide? Eichmann je rekao: ”Sjedio sam za radnim stolom i gledao svoja posla”. Nekadašnji Gaulieter[xxv] Danziga[xxvi] pojasnio je da se ”svojom službenom dušom uvijek identificirao s onime što je činio, a da je njegova privatna duša uvijek bila protiv toga”.

Arendt: To je takozvana ”unutarnja emigracija” među ubojicama čime je cjelokupni koncept unutarnje emigracije ili unutarnjeg otpora izbrisan. Hoću reći, to ne postoji. Postoji samo otpor prema vani. Najviše što može postojati unutra jest reservatio mentalis[xxvii]. Sve to su životne laži koje su razumljive i prilično odvratne.

Naravno, birokracija, to jest državno masovno ubijanje, upravlja državnim poslovima anonimno kao i svaka birokracija. Osoba je izbrisana. Čim se osoba u pitanju pojavi pred sucem opet postaje čovjekom i to je zapravo sjajna stvar kod suđenja.

Na sudskom procesu zaista se događa jedna preobrazba jer kada on kaže: ”Bio sam samo činovnik”, tada sudac može reći: ”Zato ne stojiš ovdje, ovdje stojiš jer si čovjek i jer si počinio određene stvari”. Ima nešto sjajno u toj preobrazbi. Osim što je birokracija u biti anonimna, svaka neprestana aktivnost omogućuje da se odgovornost rasprši.

U engleskom postoji idiomatski izraz stop and think, zastani i porazmisli. Ni jedan čovjek ne može razmišljati bez da zastane. Kada nekoga prisilite na neprestano djelovanje, tada ćete uvijek imati istu priču. Uvijek ćete imati to da se ne može oblikovati svijest o odgovornosti. Ona se može oblikovati u onom trenutku kada čovjek ne razmišlja o sebi nego o onome što čini.

Fest: Zapitajmo se nakratko o određenim pravnim posljedicama koje proizlaze iz ove cijele problematike. To je pitanje koje je, prije svega, povezano s onime o čemu smo upravo govorili: odgovara li još Eichmannov tip konvencionalnom pojmu ubojice? Nije li puno više službenika u jednom sustavu ubijanja negoli istinskih ubojica i čini li podijeljena odgovornost, koju je on nosio, temelj za nepodijeljenu krivnju?

Arendt: Govorili smo već o ubojstvu bez motiva. To znači, bez motiva koji su nam poznati kao zločinački: strast, interesi ili počinitelj iz uvjerenja koji je samo izvršitelj naloga; ništa od toga nije primjenjivo. U tom smislu, dakle, nemamo osnovu u tradicionalnim pojmovima. Rekla bih, naravno, da je onaj koji ubija na ovaj način, od radnog stola ili u masi, neusporedivo užasniji tip čovjeka negoli svaki ubojica jer on više nema nikakav odnos sa svojom žrtvom. On je zaista ubijao kao da se radi o muhama.

Podijeljena odgovornost, naravno, još nikada nije bila razlog za podijeljenu krivnju. Eichmannu nije bilo naloženo da ubija jer mu to nije bilo svojstveno. On je ipak bio uključen u procesu ubijanja! Uopće ne igra ulogu tko je činio ovo ili ono.

Ono što želim reći jest, kada kažem da to nije tipičan ubojica, onda ne mislim da je on nešto bolje. Ono što mislim jest da je on nešto beskrajno gore iako zapravo uopće nema ono što nazivamo ubojitim instinktima. On je naprosto uklizao u cijelu stvar, ali mogu zamisliti ubojice koji su mi znatno simpatičniji od gospodina Eichmanna, ako to tako smijem reći.

Fest: Vjerujem da je Sud u Jeruzalemu na ovo pitanje konačno odgovorio time što je pojasnio da se kod ovih zlodjela nije radilo samo o masovnim zločinima u odnosu na žrtve nego i u odnosu na počinitelje. Ovdje mogu citirati: ”Blizina ili udaljenost čovjeku koji žrtvu zapravo ubija ne može imati utjecaj na opseg odgovornosti. Štoviše, stupanj odgovornosti općenito raste što se više udaljava od onoga koji svojim rukama pokreće oružje kojim se čini ubojstvo”.

Arendt: Da, skroz točno. Istu rečenicu citirala sam u svojoj knjizi. Ona proizlazi iz konačne presude. U potpunosti sam istog mišljenja.

Fest: Ipak, pitanje jest mogu li pozitivne pravne norme još obuhvatiti ono za što se ovdje mora odgovarati? Biste li to rekli?

Arendt: Vidite, ne vjerujem da se tip zločina niti način zločina, recimo da je to masovno ubijanje od strane države kojoj račun polaže birokratski aparat, pojavljuju bilo gdje u zakonima. On nije počinjen iz niskih pobuda. To nije niti takozvani acte gratuit[xxviii]. Zločinački motivi koje uobičajeno susrećemo nisu toliko značajni kod ljudi koji su bili namješteni u Auschwitzu. Kod njih je djelomično prisutan potpuno drugi tip motiva, iako su i oni uobičajeni užasni, naravno. Ti zločini bili su pokriveni od strane režima, ali od njega zapravo nisu bili potaknuti. Takvi tipovi zločina uvijek postoje.

Fest: Također, oni u potpunosti odgovaraju i konvencionalnom pojmu ubojice.

Arendt: Jasno, da, naravno. Vidite, zakon, takav kakav jest, zabranjuje nekome tko djeluje po zapovijedi više instance da tu zapovijed izvrši kada je ona očito protuzakonita. Očita protuzakonitost zapravo ne znači ništa drugo nego da se razlikuje od onoga što je normalno. To je iznimka od pravila. Ako naredba izlazi izvan tih okvira, tada ju ne smiješ izvršiti.

Recimo, ako dobiješ naredbu od nadređenog da upucaš drugoga, ne smiješ to učiniti jer je to očito u potpunosti protiv pravila. Sad, što činiti sa stanjem stvari gdje je zločin bio pravilo, a ne činjenje istog iznimka? U zakonima nije predviđeno administrativno masovno ubijanje niti je predviđena takva vrsta počinitelja.

Može li onda pravda još biti zadovoljena? Takoreći, prema zakonima ne, u praksi da. Suci su posvuda, iako su grizli i grebali opirući se da to priznaju, zapravo sudili slobodno. A kada vas zakoni iznevjere, tada imate svega i svačega. Pravda se svodi na dvije stvari. Prvo, ponovno morate ustrojiti narušeni poredak. To je proces iscjeljenja do kojeg može doći samo tako da narušiteljima poretka, dakle tim ljudima, bude suđeno.

Što se nas Židova tiče, čini mi se da je druga stvar ova: kod Grotiusa postoji jedna od izreka koju su suci citirali, ali koje su se, nažalost jedva pridržavali. To je: ”Časti i dostojanstvu oštećenoga pripada da počinitelj bude kažnjen”. To nema veze s pretrpljenim patnjama. To nema veze s reparacijama[xxix]. To je zaista pitanje časti i dostojanstva. Vidite, za nas Židove to je odlučujuće pitanje kada smo u Njemačkoj. Ako je njemački narod mišljenja da može potpuno nesmetano živjeti s ubojicama u svojoj sredini, onda to ide protiv časti i dostojanstva Židova.

Fest: Sve ovo odražava jedan izvanredan nedostatak rasuđivanja o kojem smo već ranije govorili. Želio bih se ipak još vratiti na to. U kojoj mjeri je zbrka svih moralnih standarda, kako se ona ovdje iskazuje, posljedica samog totalitarnog sustava?

Arendt: Prema mojem viđenju, zbrka moralnih standarda nije primaran fenomen. Primaran fenomen jest… Zbrku moralnih standarda imali ste također i u drugim zemljama. Unatoč tome, kada je do toga došlo, ti ljudi odlučivali su sami za sebe i nisu činili ono što bi bilo u skladu s tom zbrkom. Taj nedostatak rasuđivanja, kako Vi kažete… Ja bih rekla da je taj neopisivi strah od rasuđivanja, koji je u cijeloj javnosti, također i u reakciji na moju knjigu postao sve izraženiji, ono što je primaran fenomen.

Fest: Možda to nije strah od rasuđivanja nego strah da se stupi u javnost s jednom prosudbom, da se zauzme stav određenom prosudbom?

Arendt: Manjak građanske hrabrosti vrlo je raširen, ali, vidite… Ono što sam ovdje zamijetila od samog početka, kao i u stvari s Hochhutom[xxx], jest, na primjer potpuna spremnost da se kaže da je kršćanstvo krivo i da se tako 2.000 godina povijesti naprosto baci kroz prozor, a sve to kako bi se zaštitio određeni čovjek s imenom. Točno tako bilo je i ovdje, zar ne? Kaže se: ”Tja, cijeli židovski narod…”, i tako dalje samo kako bi se predstavilo nekoliko židovskih službenika koji imaju ime[xxxi].

Točno tako je u Njemačkoj. Ono čega se ljudi uistinu boje jest spominjanje imena i kazivanje: ”Taj i taj”. Ono na što se sve uvijek svodi jest ovo: ”Svatko bi djelovao isto tako. Posljedično, svi smo mi krivi. Oni su to učinili jer nisu imali sreće. Mi bismo to isto učinili”. Nisam toga mišljenja. Nipošto nisam toga mišljenja! Mišljenja sam da se može dokazati da su postojali ljudi koji to nikad nisu učinili kao i oni koji to nikada ne bi učinili.

Fest: Time se vraćamo na Vašu knjigu, gospođo Arendt. Ukazali ste na to da je suđenje Eichmannu učinilo vidljivim potpunost moralnog sloma u srcu Europe, u jednakoj mjeri kod progonitelja i progonjenih i u svim zemljama. Ne konstituira li reakcija na Vašu knjigu, koja se s jedne strane sastojala od toga da se sam taj slom poricao, a koja se s druge strane sastojala od potpunog priznavanja krivnje, upravo ono što ste pokušavali dokazati? Možda mogu još pridodati pitanje: kakve ste reakcije očekivali?

Arendt: Ta reakcija na moju knjigu za mene je, naravno, kao izlazak na ispit, ali naknadno, ne u smislu da sam to očekivala. Želim Vam dati jedan primjer koji sam više puta doživjela. Ova knjiga je još kao rukopis pročitana od velikog broja ljudi, što inače kod mene nije slučaj. Među tim ljudima koji su pročitali rukopis knjige bilo je najmanje pedeset posto, možda i puno više Židova.

Ta reakcija, koja je onda kasnije došla, nije nigdje ni od koga bila izgovorena, čak niti nagoviještena. Da, čak štoviše, među tim ljudima nalaze se, naravno, oni koji su moji prijatelj i koje dobro poznajem. Na primjer, jedan od njih je, i ne samo jedan, više prijatelja Židova, pročitalo je rukopis knjige i bili su skroz oduševljeni. Tada je krenula kampanja i oni su potpuno zaboravili da su knjigu uopće prije čitali. Znate, to je opet jedan drugi fenomen.

Fest: Da.

Arendt: Ako želite istražiti taj fenomen, tada zaista morate pročitati ”Zlatne plodove” Natalie Sarraute koja je to prikazala kao komediju. To i jest komedija, komedija intelektualnog društva gdje raspoloženja idu amo-tamo, izvanjski utjecana naravno i pod te utjecaje potpalo je mnogo više ljudi nego što se to obično misli. To uopće nema veze s intelektom. Može se biti vrlo inteligentnim i ipak ispasti upravo takav.

Fest: Govorili ste o ”kampanji”. Otpor protiv odnosa prikazanih u Vašoj knjizi[xxxii] zasigurno ima mnoge motive i među njima takve koji, može se u potpunosti reći, zaslužuju poštovanje. Iz toga proizlazi pitanje: treba li se izreći istina i onda kada se time dolazi u sukob s određenim legitimnim interesima s jedne strane i osjećajima s druge strane?

Arendt: Vidite, time ste se dotakli jedinog pitanja koje me zanima u vezi ove same kontroverze. Ne vjerujem da sam povrijedila legitimne interese, ali uzmimo da je to prijeporno pitanje i da sam ih ipak povrijedila. Jesam li to trebala učiniti? Vjerujem da je zadaća povjesničara, ali i neovisnih ljudi koji žive u jednom vremenu i neovisni su, takvo što postoji, da budu zaštitnici činjeničnih istina.

Što se događa kada društvo te zaštitnike satjera u kut ili kada ih država postavi pred zid? To smo vidjeli na primjeru historiografije u Rusiji gdje je svakih pet godina bivala objavljena nova povijest Rusije.

Imaju li država ili društvo sa svojim legitimnim interesima, koji bi mogli doći u sukob s istinom, unatoč tome principijelno interes u vezi tih zaštitnika činjeničnih istina? Rekla bih da imaju. Ono do čega će sada, naravno, doći jest da će u javnost biti izbačen cijeli niz apologetskih prikaza samo kako bi se prikrilo ovih nekoliko istina koje se čak nalaze na margini knjige. Neće uspjeti jer takvo što nikad sasvim ne prolazi.

Ima nešto drugo. Postoje i legitimni osjećaji. Nije upitno da sam povrijedila ljude. Znate, nekako mi je neugodnije kada povrijedim ljude nego kad stanem na put interesnim organizacijama. Želim reći da osjećaje ljudi shvaćam ozbiljno, interese organizacija uzimam u obzir samo principijelno ozbiljno. Te legitimne osjećaje u bitnom sam povrijedila svojim stilom. U vezi toga malo mogu kazati.

Vidite, mišljenja sam da je legitiman osjećaj ovdje tuga. Jedini! Ne laskanje samom sebi. To razumije jako malo ljudi. Protiv toga ne mogu ništa učiniti. Osim toga, mišljenja sam da se o ovim stvarima ne smije govoriti patetično jer se na taj način te stvari čine bezazlenima. Smatram još da se o svemu ovome mora moći smijati jer je to suverenost. Sve ove primjedbe protiv ironije doživljavam nekako vrlo neprikladnima za moj ukus.

Fest: Da, razumijem.

Arendt: Ali, sve to su pitanja osobe. Potpuno je očigledno da sam mnogim ljudima neugodna. Protiv toga ne mogu ništa. Što bih trebala učiniti protiv toga?! U stilu do izražaja dolazi osoba, naime ono što osoba sama ne zna.

Fest: Još jedno zaključno pitanje, gospođo Arendt. Više puta odvraćalo se od toga da ”Eichmann u Jeruzalemu” bude objavljen u Njemačkoj. Govorilo se o negativnim učincima na javnu svijest. U čemu bi se zapravo mogli sastojati ti negativni učinci?

Arendt: Židovske organizacije očito imaju čudnovatu zabrinutost. Vjeruju da bi se moji argumenti mogli zloupotrijebiti: ”Eto ga…”, reći će antisemiti, ”…Židovi su sami bili krivi”. Ako se, međutim, pročita moja knjiga, onda antisemiti uopće neće moći započeti s time. Neki ljudi vjeruju da njemački narod još nije zreo. Ako njemački narod sada još nije zreo, onda ćemo vjerojatno morati čekati sve do Posljednjeg suda.

***

3.ZAKLJUČAK

Hannah Arendt u ovome intervjuu opisuje ljudsku potrebu da se govori ”mi” i da se zajednički djeluje jer: ”sve dok je čovjek sam, on je uvijek nemoćan, potpuno svejedno koliko bio jak”. Ono što se može uzeti kao pouka (i upozorenje) jest da u okolnostima pripadanja nekoj grupi (što je, čini se, neizbježno) treba težiti očuvanju individualnosti koja će služiti kao protuteža dogmatskom, nametnutom načinu razmišljanja. Može se, dakle, zaključiti kako idealnu grupu čini skup pojedinaca, a ne bezlična masa (koja je glavna pretpostavka društva totalitarnog karaktera).

Jedan od glavnih mehanizama koji djeluje u smjeru totalitarizma jest povijesni narativ koji, opterećen dnevno-političkim oportunizmom, ustraje na dihotomiji mi – oni u kojoj nema mjesta za ”ja”. Iz odgovora na posljednje pitanje u intervjuu, Arendt upućuje na to kako je otvoreno i iskreno suočavanje s prošlošću izazov kojem mnoga društva gotovo instinktivno i na univerzalan način ne uspijevaju dorasti.

Na instinktivnoj razini, radi se o obliku obrambene, refleksne reakcije koja ide linijom misli da kompromitirajući materijal koji baca odgovornost za određena djela na vlastitu zemlju ili narod mora biti dio projekta ideoloških/političkih suparnika koji svojom propagandom klevetničko-subverzivnog karaktera smjeraju na podrivanje društvenog poretka.

Takva defanzivna reakcija na kompromitirajući materijal može se metaforički povezati s nijekanjem disfunkcionalnosti člana vlastite obitelji (unatoč nepobitnim dokazima o suprotnom) kao da se pitanje je li netko dobar ili loš svodi na to je li ”naš” ili nije.

Kad je riječ o univerzalnosti pristupa, on je višeslojan. Najprije, uobičajena reakcija na teme delikatne naravi jest izostanak bilo kakve reakcije, kao da se na djetinjasti način polaže nada da će izazov/problem nestati ili biti riješen (sam od sebe) ako se dovoljno dugo održi samozavaravajuća fikcija da on ne postoji kao takav.

Sljedeći sloj jest onaj koji podrazumijeva izvrtanje činjenica u namjeri da se ”svoje” prikaže boljima nego što su zaista bili ili barem boljima nego što su bili oni ”drugi”.

Konačni ”sofisticiraniji” sloj čini konstrukt koji uključuje priznanje da je u određenim trenucima prošlosti doduše bilo djela ili politika koje su moralno, pravno ili na bilo koji drugi način bile upitne, ali potom se one nerijetko opravdavaju (i relativiziraju) kao reakcija na postupanje onih koji su se u tom povijesnom kontekstu doživljavali suparnicima.

Ipak, ostaje nada kako će ovaj intervju poslužiti kao dokaz da istraživanje povijesnih kontroverzi nije flagelantski čin kojim se priznaje slabost, već da, upravo suprotno, time dolazi do sazrijevanja jednog društva i možda najvažnije, da takav pristup pruža priliku za izvlačenje pouka koje će olakšati razumijevanje sadašnjosti i utrti put prema neopterećenoj budućnosti.

4. LITERATURA

Hannah Arendt im Gespräch mit Joachim Fest, Das Thema, SWR, 1964., dostupno na: https://www.youtube.com/watch?v=jF_UvHhbZIA, posljednji posjet stranici: 16.2.2023.

Hannah Arendt im Gespräch mit Joachim Fest, Eine Rundfunksendung aus dem Jahr 1964, Ludz U., Wild T. (ur.), Zeitschrift für politisches Denken 1(3), 2007., dostupno na: https://www.hannaharendt.net/index.php/han/article/view/114/194, posljednji posjet stranici: 16.2.2023.

Klarić P., Vedriš M., Građansko pravo, Narodne novine, Zagreb, 2014., str. 141.

Zur Person: Hannah Arendt im Gespräch mit Günter Gaus, ZDF, 1964., dostupno na: https://www.youtube.com/watch?v=J9SyTEUi6Kw, posljednji posjet stranici: 16.2.2023.

Rolf Hochhuth, dostupno na: https://en.wikipedia.org/wiki/Rolf_Hochhuth, posljednji posjet stranici: 16.2.2023.

Wiedergutmachung, dostupno na: https://en.wikipedia.org/wiki/Wiedergutmachung, posljednji posjet

stranici: 16.2.2023.

________________________________________

[i] Zur Person: Hannah Arendt im Gespräch mit Günter Gaus, ZDF, 1964., dostupno na: https://www.youtube.com/watch?v=J9SyTEUi6Kw, posljednji posjet stranici: 16.2.2023.

 [ii] Ibid.

 [iii] Ibid.

 [iv] Hannah Arendt im Gespräch mit Joachim Fest, Das Thema, SWR, 1964., dostupno na: https://www.youtube.com/watch?v=jF_UvHhbZIA, posljednji posjet stranici: 16.2.2023.

[v] Ibid.

 [vi] Zur Person, op. cit. u bilj. 1.

 [vii] Das Thema, op. cit. u bilj. 4.

 [viii] Luka Draganić, student Pravnog fakulteta Sveučilišta u Zagrebu, e-mail: [email protected]

[ix] KZ skraćenica je za Konzentrationslager, koncentracijski logor. 

[x] SS-Obersturmbannführer Rudolf Höss (ponegdje Höß) od svibnja 1940. do studenog 1943. godine bio je zapovjednik logora Auschwitz. Logor je pod njegovom upravom bio proširen u logor smrti u kojem je ubijeno oko milijun ljudi. Höss je, nakon što ga je 1946. uhitila jedna britanska jedinica, bio izručen u Poljsku. U travnju 1947. osuđen je na smrt i obješen ispred svoje nekadašnje vile u Auschwitzu. Izvor: Hannah Arendt im Gespräch mit Joachim Fest, Eine Rundfunksendung aus dem Jahr 1964, Ludz U., Wild T. (ur.), Zeitschrift für politisches Denken 1(3), 2007., dostupno na: https://www.hannaharendt.net/index.php/han/article/view/114/194, posljednji posjet stranici: 16.2.2023. 

[xi] Arendt se ovdje referira na knjigu Joachima Festa ”Lice trećeg Reicha: Portreti totalitarne vlasti” (Das Gesicht des Dritten Reiches. Profile einer totalitären Herrschaft. Piper, München, 1963.). 

[xii] Arendt ovdje koristi riječ das Funktionieren koja bi se još mogla prevesti kao službovanje, funkcioniranje. 

[xiii] U njemačkom izvorniku koristi se riječ der Funktionär koja bi se još mogla prevesti kao činovnik, službena osoba, funkcioner. 

[xiv] Pojam kojim se označavaju ustupci koje su nacističkoj Njemačkoj uoči Drugog svjetskog rata činile Francuska i Engleska u nadi da će na taj način spriječiti izbijanje novog, velikog rata na europskom tlu samo nekoliko desetljeća nakon katastrofe Prvog svjetskog rata. Vrhunac politike popuštanja utjelovljuje Münchenski sporazum sklopljen 1938. godine kojim je Trećem Reichu ustupljeno pogranično, sudetsko područje koje je do tada pripadalo Čehoslovačkoj. 

[xv] SS-Oberscharführer Wilhel Boger (1906.-1977.) bio je osuđen na doživotnu kaznu zatvora u postupku Auschwitz 1965. godine. Suđenje se održalo u Frankfurtu na Majni. Hannah Arendt u njezinom uvodu za knjigu Bernda Naumanna Auschwitz: A Report on the Proceedings (New York: Praeger, 1966.) piše: ”Bio je najgori među optuženima – logorski stručnjak za pojačana ispitivanja uz pomoć Bogerove ljuljačke”. Izvor: Zeitschrift für politisches Denken, op. cit. u bilj. 10. 

[xvi] U originalu: Ein führerloses Dasein. 

[xvii] U originalu: der Kadavergehorsam. Pojam bi se doslovno mogao prevesti kao poslušnost leša. 

[xviii] Hans Frank (1900.-1946.) bio je član NSDAP-a i SA od 1923. godine. Kao predsjednik Akademije za njemačko pravo od 1933. bio je odgovoran za koordinaciju (die Gleichschaltung) pravosuđa. Kao ministar Reicha bez portfelja 1934. ulazi u Hitlerovu vladu. Nakon imenovanja za generalnog guvernera okupirane Poljske u studenom 1939. godine, Frank je bio suodgovoran za ubojstvo poljskih političara i intelektualaca, getoizaciju i ubijanje židovskog stanovništva u generalnom guvernatu kao i za deportaciju milijun poljskih radnika na prisilan rad u njemačkoj industriji naoružanja. Međunarodni vojni sud u Nürnbergu osudio je Franka na smrt zbog ratnih zločina i zločina protiv čovječnosti. Pogubljen je vješanjem u listopadu 1946. godine. Izvor: Zeitschrift für politisches Denken, op. cit. u bilj. 10. 

[xix]SS-Gruppenführer Reinhard Heydrich (1904.-1943.) od 1939. godine bio je upravitelj RSHA (die Reichssicherheitshauptamt, Glavni ured za sigurnost Reicha) i kao takav, organizator planiranog masovnog ubijanja europskih Židova. Heydrich je bio izravno nadređen Eichmannu. Umro je u lipnju 1943. godine podlijegavši ranama pretrpljenim nekoliko dana ranije u pokušaju atentata na njega u Pragu. Izvor: Zeitschrift für politisches Denken, op. cit. u bilj. 10.[xx] Pod ”predsaslušanjem” misli se na saslušanja koja je u Jeruzalemu vodio izraelski satnik Avner Werner Less. Less je ispitivao Eichmanna ukupno 275 sati i sastavio je protokol od 3.564 stranice. 

[xxi] Moshe Landau (1912.-2011.) bio je predsjedavajući sudac u postupku protiv Adolfa Eichmanna u Jeruzalemu. Studirao na Londonskom sveučilištu. Od 1953. godine bio član Vrhovnog suda u Izraelu. Izvor: Zeitschrift für politisches Denken, op. cit. u bilj. 10. 

[xxii] Nizozemski pisac Harry Mulisch (1927.-2010.) bio je, kao i Hannah Arendt, izvjestitelj na suđenju Eichmannu. Svoja zapažanja objavio je u knjizi ”O slučaju 40/61” (De zaak 40/61) 1962. godine. Izvor: Zeitschrift für politisches Denken, op. cit. u bilj. 10. 

[xxiii] Riječ sudionici upotrijebljena je u smislu da se naznači da su određeni ljudi znali za zločine i da su ne čineći

ništa protiv njih prešutno dali odobrenje za već počinjena i daljnja zlodjela, a ne da su sami aktivno izvršavali

zločine. U njemačkom izvorniku koristi se riječ die Mitwisser koja bi se doslovno mogla prevesti kao suznalci. 

[xxiv] U njemačkom izdanju naslov knjige glasi: Elemente und Ursprünge totaler Herrschaft. 

[xxv] Regionalni vođa Nacističke stranke (NSDAP) koji je služio kao vođa okruga. Gauleiter bio je trećerangiran u nacističkom političkom vodstvu, podređen samo Rechsleiteru i samom Führeru.

[xxvi] Danas Gdanjsk, grad i luka u Poljskoj.

[xxvii] ”Mentalna rezervacija je svjestan nesklad između volje i očitovanja kad jedna strana prigodom sklapanja pravnog posla očituje kao svoju volju nešto što ona uistinu neće, a druga strana to ne zna. Budući da se tu radi o neskladu između volje i očitovanja, postavlja se pitanje je li tu uopće nastao pravni posao i može li on proizvesti redovite pravne učinke? Na to pitanje odgovaramo pozitivno. Pravni posao je nastao i izaziva svoje pravne učinke jer se na mentalnu rezervaciju odnosi pravilo; tko zna ili mora znati posljedice svog očitovanja, ne može htjeti očitovanje bez posljedica”, Klarić P., Vedriš M., Građansko pravo, Narodne novine, Zagreb, 2014., str. 141.

[xxviii] Impulzivan čin. 

[xxix] U intervjuu, Arendt koristi termin die Wiedergutmachung kojim se referira na reparacije koje je njemačka vlada 1953. godine pristala isplatiti neposrednim preživjelima holokausta i onima koji su bili prisiljeni raditi u radnim logorima ili su na neki drugi način bili žrtve nacista. Iznos će kroz godine narasti na preko sto milijardi njemačkih maraka. Izvor: Wiedergutmachung, dostupno na: https://en.wikipedia.org/wiki/Wiedergutmachung, posljednji posjet stranici: 16.2.2023. 

[xxx] Rolf Hochuth (1931.-2020.) bio je njemački autor i dramski pisac najpoznatiji po drami ”Zamjenik, kršćanska tragedija” (der Stellvertreter, ein christliches Trauerspiel) iz 1963. godine kojom je insinuirao indiferentnost pape Pia XII. prema Hitlerovu istrebljenju Židova. Izvor: Rolf Hochhuth, dostupno na: https://en.wikipedia.org/wiki/Rolf_Hochhuth, posljednji posjet stranici: 16.2.2023. 

[xxxi] Vidi točku 32.

[xxxii] Ovdje Fest cilja na dio knjige u kojem se Arendt dotiče ambivalentne i posljedično kontroverzne uloge Židovskih vijeća (die Judenräte) u provođenju holokausta.

 

MOŽETE PODRŽATI AUTOGRAF PA I NAJMANJOM MOGUĆOM UPLATOM NA NAŠ RAČUN ILI PREKO PAYPAL-A. MOŽETE NAZVATI BROJ 060 866 660 / Tel.: 0,49€ (3,75 kn); Mob: 0,67€ (5,05 kn) po pozivu (PDV uključen) ILI POŠALJITE SMS PORUKU sadržaja PODRSKA na broj 667 667 / Cijena 0,82 € (6,20 kn). Operator usluge: Skynet Telekomunikacije d.o.o., info telefon: 01 55 77 555. HVALA! ZA VIŠE INFORMACIJA KLIKNITE OVDJE.

    •  Savršeni dani – Sreća na japanski način
    •  Djeca čovječanstva - Odraz budućnosti između nade i apatije
    •  Aldous Huxley vlastitim riječima (1)
    •  O zavisti
    •  Gospodar prstenova – Fantazija u službi ekologije (3)
    •  Gospodar prstenova – Fantazija u službi ekologije (2)
    •  Gospodar prstenova – Fantazija u službi ekologije (1)
    •  Fahrenheit 451 – Cenzura knjiga, kontrola misli
    •  Divni novi svijet – Distopija naša svagdašnja
    •  1984. – Rat je mir, sloboda je ropstvo, neznanje je moć

> Svi tekstovi ovog autora