novinarstvo s potpisom
Živjeti vlastitu prirodu, i razvijati je u životnome koraku koji obiluje spontanošću i željom za otvaranjem, susretom s drugim, čini se da ne predstavlja onu jednostavnost i lakoću kojoj ljudi često pretendiraju riječima, o kojoj se puno govori i piše, a koju se, zapravo, tako rijetko i malo istinski živi.
Dapače, okviri ”životnih uloga” kao da su većini draži, slika sebe izgrađena kroz neku imaginarnu planinu koja bi htjelo da se bude, i kada se tom zamišljenom slikom drži odstojanje, postavlja često i neprobojna barijera, ili barijera koju treba lomiti godinama… Kakvo uzaludno trošenje energije.
I tužno, jer te su imaginarne planine nešto poput zidova koje ljudi i nesvjesno podižu jedan između drugoga, živeći u vjerovanju da je to ispravan način kako da pokažu svijetu da ”drže do sebe”, da su nešto u životu ”postigli”.
Što bi ovo potonje uopće značilo, i čemu to služi, mogli bismo se dalje pitati, ali to nije tema ovog razmišljanja, impresije.
Željela bih samo kazati da ima i ljudi koji su svojim držanjem i stavom spremni da odriješe od sebe značke i titule, i one zbiljske, i one umišljene, i da budu ono što smo spomenuli – čista i jednostavna vlastita priroda, energija koja se prepušta spontanoj improvizaciji života, iskrenom, dobronamjernom susretu s drugim.
S jedne strane, onim ”planinama” u svojim okvirima ovakvi djeluju kao jedno ”ništa”, ali to ”ništa” treba se usuditi da se bude, jer tek se u njemu i unutar njega otvaraju tajni trezori ličnosti, koji žude da ih upoznamo, i da nam usrdno i prijateljski ponude svoja bogatstva – na slobodnu uporabu, ako smo ih voljni koristiti.
Takve rijetke i jedinstvene ljude na žalost naše vrijeme gotovo da više i ne poznaje.
Ja ovdje imam radost kazati da sam dijelila i dijelim iskustvo prijateljstva s jednom takvom rijetkom, bisernom pojavom, u čijoj blizini kada se nađem uvijek iznova uviđam da sam život, način na koji ga čovjek živi i provodi, u svakoj njegovoj sekundi, za neke osobnosti može biti izraz umjetničkog stvaranja, može biti veličanstvena umjetnička gesta koja nadrasta sve prisutne i priznate, službene okvire i materijalizacije.
Pa premda je ta osoba, subjekt moga nadahnuća, izuzetna vokalistica, pjevačica, potom i autorica glazbe raznih prosedea, od pop songova preko avangardno eksperimentalne glazbe, do glazbe i pjesama za djecu, film i kazalište, sveukupno dakle jedna glazbena umjetnica, koja već gotovo tri desetljeća djeluje u glazbenoj skupini Stampedo; potom kasnije i kao dio jedinstvenog životno eksperimentalnog glazbenog dvojca Mr. Lee & IvaneSky, Ivanku Mazurkijević, bohemisticu i muzeologinju, po također jednom od ”službenih okvira”, prvenstveno doživljavam kao umjetnicu izvanredne ekspresije i snage, koja se očituje i preko ove ”uže specijalnosti”, u samome tijeku, srazu, nošenju i prihvaćanju, protezanju i širenju života, životne energije.
Svaki susret s ovom osobom, a nedavno sam svjedočila i odličnom koncertu benda Stampedo, benda koji je autorski, glazbom, tekstovima, sveukupnom umjetničkom zamisli, kreacija Javora Jeića, uvijek me iznova uvjeri u to kako je Ivanka umjetnica koja nadrasta okvire svojih izražavanja, nešto poput koan majstora improvizacije i performancea, ali čiji performance ne traje samo kraće određeno vrijeme, već se svojom transformativnom energijom proteže na cjelokupan životni tijek, odnosno na sve koji s ovom nevjerojatnom autoricom dođu u dodir, a koji su vlastitom otvorenosti i lišenosti predrasuda voljni prihvatiti ovaj pozitivni flow.
Moram kazati da u njenom pristupu, premda je on oivičen humorom i lakoćom, neizmjernom umnom i duševnom darovitosti, koje se očituju i kroz oblikovanje verbalnih izraza, ljudske komunikacije, vizualnog momenta, odnosno izražavanja kroz specifičnu estetiku ”oka”, koja ima veze i s Ivankinom očaranosti filmskom umjetnošću, a također i likovnosti, čija je velika ljubiteljica, istovremeno nema površnosti kakvu smo skloni pripisati ljudima s darom ekvilibriranja između posve raznih, pa možda i oprečnih skupina ljudi, međusobno suprotstavljenih kojekakvim interesima i opredjeljenjima.
Dapače, kod ove ”umjetnice života”, čije su izražajne geste usmjerene poticanju na rast i ono pozitivno u čovjeku, na slavljenje samoga postojanja, na svijest o vrijednosti i ljepoti proživljenog trenutka, osjećam istovremeno tankoćutnost i nijansiranost koje su pod površinom, kao i stalnu svijest, živo iskustvo prisutnosti postojanja ”ponora”, koji je tu, istovremeno i posvuda, ali u koji se tom čudesnom ekvilibristikom ove umjetnice, koja uči održavanju ravnoteže pri hodu po žici, baš kao i ona predivna Wendersova i Handkeova cirkuska hodačica po žici u ”Nebu nad Berlinom”, jednom od važnih gradova i Ivankinih života, ne mora i ne smije pasti.
A ako se pad već katkada i dogodi, iz njenih bih načina tumačenja, koja čitam iz te njene fascinantne ”umjetničke geste življenja”, bez obzira na doživljenu bol, koja je neminovna, i koju se proživljava ili tješi suosjećanjem, zaključila da se samo – ako, i kako god je to moguće – treba ići dalje.
MOŽETE PODRŽATI AUTOGRAF PA I NAJMANJOM MOGUĆOM UPLATOM NA NAŠ RAČUN ILI PREKO PAYPAL-A. MOŽETE NAZVATI BROJ 060 866 660 / Tel.: 0,49€ (3,75 kn); Mob: 0,67€ (5,05 kn) po pozivu (PDV uključen) ILI POŠALJITE SMS PORUKU sadržaja PODRSKA na broj 667 667 / Cijena 0,82 € (6,20 kn). Operator usluge: Skynet Telekomunikacije d.o.o., info telefon: 01 55 77 555. HVALA! ZA VIŠE INFORMACIJA KLIKNITE OVDJE.